GRIGORIJE: Selebriti vladika koji se izvinio Dubrovniku, ne da Kosovo, ekspert je za biznis i želi da se žrtvuje za Srbiju

Grigorije, episkop dizeldorfski i cijele Njemačke, rođen kao Mladen Durić u srednjoj Bosni, izrasta u najozbiljnijeg političkog protivnika Aleksandra Vučića, a Vučić već pokazuje da mu nije nimalo svejedno zbog takvog potencijalnog suparnika

To da se jedan poznati i utjecajni klerik, pritom nastanjen u Dizeldorfu, pojavljuje kao vrlo relevantan politički akter mimo važne političke uloge koju Srpska pravoslavna crkva uobičajeno ima u Srbiji, kao i Katolička crkva u Hrvatskoj, samo po sebi puno govori i o današnjoj Srbiji i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali i o pedeset trogodišnjem Grigoriju, svjetovnim imenom Mladenu Duriću, rođenom i odraslom u selu Planinica kod srednjobosanskog gradića Vareša, nesvakidašnjoj ličnosti u kontekstu daleko širem od crkvenog i religijskog.

“Moj plan je da skupimo što više mladih ljudi koji su obrazovani, pošteni, pametni, hrabri i koji hoće da dođu u Srbiju ako već nisu tu, a ako jesu, da se žrtvuju, da napravimo prije svega pravni sistem. Ne želim da išta zavisi od jednog čovjeka. Ako nešto mogu da učinim za moj narod i ako to narod očekuje, ja želim da skupim trideset, ako je moguće i trista ljudi, između 30 i 60 godina, koji su spremni da se žrtvuju za Srbiju”, rekao je Grigorije u božićnom intervjuu na regionalnoj televiziji Newsmax Adria.

Na pitanje novinarke je li to objava njegovog izravnog uključenja u aktivnu politiku i gdje će naći toliko ljudi, odgovorio je ovako: “Pa već sam ih našao, već postoje, ali ne mogu da vam kažem cio moj plan, jer bi to bilo neozbiljno sa strateške tačke gledišta. Niko ozbiljan na televiziji ne bi govorio šta je njegov plan.”

Vučićevi mediji krenuli u napad, SPC se ograđuje

Nakon toga, krenuli su napadi na Grigorija u medijima bliskima Aleksandru Vučiću, krenula su nagađanja o tome što podrazumijeva vladikin plan, hoće li se lično kandidovati za predsjednika države na izborima u proljeće 2022. i izaći na megdan Vučiću ili će pronaći i isturiti nekog svog protežea kao što je, na primjer, mitropolit Amfilohije prije smrti bio pronašao i presudno pogurao aktualnog crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića, hoće li formirati partiju za izlazak na parlamentarne izbore koji će se dogoditi istovremeno kad i predsjednički, je li harizmatični vladika marioneta u rukama opozicionog lidera i biznismena Dragana Đilasa ili su gotovo svi srpski opozicionari omađijani Grigorijevim retoričkim umijećem, političkim talentom i socijalnom inteligencijom, pa su spremni činiti što god im on predloži…

Od Grigorija se oštro ogradio Sveti arhijerejski sinod SPC-a, što je izuzetno rijedak slučaj kad se radi o visokorangiranom svještenstvu, čak i onda kad su posrijedi neusporedivo teži prestupi od jednog malo političnijeg intervjua

“Vjerni narod i ukupnu javnost proteklih prazničnih dana, pomućenih epidemijom i stradanjem ljudi i njihove imovine u zemljotresu na Baniji, dodatno su zbunile izjave episkopa diseldorfskog i nemačkog g. Grigorija, koje su isključivo političkog, čak i stranačkog karaktera, i nemaju dodirnih tačaka sa vjerom u Hrista Spasitelja ili sa misijom Pravoslavne crkve”, promptno je saopštio vrh SPC-a u kojem dominiraju poštovaoci lika i djela predsjednika Vučića.

Grigorije zasad ne uzvraća: odlučio je da zbog smrti majke neće javno istupati četrdeset dana.

Bliži politici i estradi nego vjeri

Valja napomenuti da se sve ovo zbiva otprilike četiri nedjelje uoči izbora novog patrijarha SPC-a, a Grigorije spada među one mitropolite i episkope koji biraju i mogu biti birani za vrhovnog poglavara Crkve. Prema upućenima, vladika diseldorfsko-njemački nije među onima koji imaju razloga da se nadaju da će naslijediti pokojnog Irineja: em ga smatraju nedovoljno zrelim, em neotesanim zbog direktne političnosti i opozicione nastrojenosti prema Vučićevoj vlasti i Vučićevom modelu vlasti, em ga doživljavaju čovjekom koji je bliži politici, estradi i mutnom biznisu nego istinskoj vjeri i dubokoj duhovnosti, bez obzira na doktorat iz teologije i postdiplomski studij u Atini.

Grigorije je ličnost kakva među vladikama dugo nije viđena, ako je ikad, što ne treba shvatiti kao vrijednosni sud već kao činjenični opis situacije u kojoj jedan kontroverzni čovjek strši iz rigidne, zatvorene i tajnovite sredine.

On je, iz ugla velike većine episkopa, više smrtna opasnost za SPC nego potencijalni reformator. Zbog toga nema izgleda u bici za upražnjen prijesto SPC-a, no građani i birači ipak odlučuju prema kriterijumima koji se razlikuju od kriterijuma kojima se vode crkveni velikodostojnici.

Izvinjavao se Dubrvniku, ne da Kosovo

Vučić to zna. Odmah je shvatio da Grigorije, kojem novac za kampanju neće biti nikakav problem, nije bezazlen protivnik i da su njegove političke namjere krajnje ozbiljne. A to da su vladikine namjere ozbiljne najbolje se da iščitati iz stava o kosovskom pitanju, stava s kojim je prvi put izišao 2019. godine, kad je u Minhenu rekao ovo: “Bolje nam je da izgubimo oko nego da se odreknemo Kosova.”

Grigorije se vinuo među javne ličnosti ubrzo nakon što je 1999. postao episkop zahumsko-hercegovački i primorski. Imao je tada nepune trideset i dvije godine. Brzo je skrenuo pažnju na sebe mladošću, otvorenošću, modernošću, elokvencijom, javnim pojavljivanjima, gestovima međuetničkog i međuvjerskog uvažavanja i empatije, kao što je bilo njegovo izvinjenje Dubrovniku 2012. godine, socijalnim umrežavanjem na svim nivoima i u svim sferama društva – od beogradskih i banjalučkih tajkuna do proslavljenih glumaca i sportista – ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, pa i znatno šire od područja bivše Jugoslavije.

Ekspert za nekretnine u mantiji

Razvio je bliske veze s Miloradom Dodikom, koje su u međuvremenu zahladile, ali više u sferi poslovnih poduhvata i nego u domeni politike i idejne podudarnosti: shvatio je da bez Dodikove snažne podrške ne može izvoditi nekretninsko-finansijske akrobacije na području Republike Srpske, a dobar dio imovine Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske smješten je upravo na prostoru tog bosanskohercegovačkog entiteta.

Neke od rečenih akrobacija navodno su bile na granici zakona i zdravog razuma, neke su navodno nanijele milionsku štetu Crkvi, ali nikad ništa nije procesuirano ili nepobitno dokazano.

Najuvjerljiviji prilog tezi da vladikine rabote u Hercegovini nisu bile svetački čiste jeste to što je 2018. godine poslan za episkopa u Njemačku, gdje je raniji vladika ostavio potpuni rusvaj: tumačilo se da mu je to kazna za poslovnu samovolju i neodgovorno baratanje tuđim parama, a i da ga sklone od kamera i mikrofona, da mu se makne pozornica za proizvodnju stalne napetosti u vrhu SPC-a, da mu se suzi prostor za medijsko intrigiranje, fanatičnu samopromociju, daljnje grabljenje moći i gradnju ličnog kulta.

Nada opozicije, čak i građanske?

Kako god, idućih mjeseci zacijelo ćemo imati priliku da čitamo o Grigoriju u beogradskim prorežimskim tabloidima i ono što možda jeste i ono što vjerojatno nije. To će biti potvrda da se njegovo izvjesno političko aktiviranje ne uzima olako, da Vučić ništa neće prepustiti slučaju.

Koliko god Grigorije, i pozitivno i negativno, bio drukčiji od ambijenta iz kojeg dolazi, činjenica da se jedan vladika ispostavlja najvećom nadom Vučićevih opozicionara, pa i dijela onih koji se nazivaju građanskom ili lijevo-liberalnom Srbijom, svjedoči o političkoj nemoći i nedoraslosti konkurencije s kojom Vučić godinama ima posla.

Pristajanje na Grigorijevu ključnu ulogu u borbi protiv Vučića značilo bi priznanje poraza, premda se tom potezu ne bi mogla osporiti pragmatičnost u smislu da se pristaje na svako rješenje koje čini izglednim Vučićev poraz, a brojevi govore da nema mnogo takvih, ako ih trenutno uopšte ima. Ta vrsta pragmatičnosti, međutim, zna naknadno pokazati svoje destruktivno i štetočinsko lice, pogotovo kad centralna uloga pripadne čovjeku koji voli moć i koji je očaran i svojom pameću i svojim odrazom u ogledalu.

Ivica Đikić/Portal Novosti