MINISTARKA ZA “SVETIGORU”: Odlazak Mitropolita Amfilohija je gubitak za čitavu Vaseljenu

„Dogovorili smo se da njegovu bolest posmatramo kao uspinjanje prema vrhu Lovćena“, kazala je u intervjuu za Svetigoru, koji prenosi sajt Mitrolojie crnogorsko-primorske, ministarka zdravlja dr Jelena Borovinić-Bojović, govoreći o danima dok je liječila pokojnog mitropolita Amfilohija, kao  načelnica Pulmološke klinike Kliničkog centra Crne Gore

Ona je kazala da je mitropolit, zaražen koronavirusom premješten u KBC, odbio liječenje van Podgorice, u nekom drugom centru, i van zemlje.

„Te iste večeri, upitala sam Mitropolita da li želi da liječenje nastavi u nekom drugom medicinskom centru, u drugoj zemlji. On je, ne sačekavši da do kraja završim, odmah odgovorio: ‘Ne, ja ostajem sa svojim narodom, u svojoj zemlji, da zajednički nosimo krst ove pošasti’. Tim prije, moja odgovornost, kao vjerujućeg čovjeka i ljekara, bila je još veća. Nikada neću zaboraviti kako mi je, kada sam mu nakon toga ispovijedila da osjećam ogroman pritisak i odgovornost zbog preuzimanja njegovog liječenja, rekao: ‘Ljekar pomaže Bogu da umjesto Njega liječi na zemlji, i Bog je odlučio da tako bude. A ako vi ne uspijete da me izliječite, Gospod će me izliječiti. Njegova je odluka”. Te riječi neću zaboraviti do kraja svog života.

Dr Borovinić-Bojović kaže da je mitropolit bio „čudo od čovjeka“:

„Mitropolit je jednom riječju zaista bio čudo od čovjeka! Mudar, pronicljiv, smjeran, neustrašiv, vispren, skroman. Svako bi me jutro prvo pitao za ostale pacijente i za sve njih se neprekidno molio. Za sebe i svoje stanje bolesti, nikada me ništa nije pitao. Kad bih mu u danima poboljšanja rekla da su nalazi bolji, uvijek mi je isto odgovorao: ‘Daj Bože da svi bolesni ozdrave!’ Pitao je za imena i neprestano se molio, za sve koji su pristizali na liječenje: za Anu, za Enesa, za Katarinu… Uvijek sam imala osjećaj da prosto želi da sve patnje i muke i bolest preuzme na sebe“, kazala je dr Borovinić-Bojović, dodajući da mu je jedina želja bila da ga posjeti Vladika Atanasije, kao i da je često citirao Njegoša.

„Najviše ga je brinula nesloga. Svakodnevno je govorio da je njegova najveća želja sloga i bratoljublje, da ponovo ovo bude Njegoševa Crna Gora. U tom smislu smo se i dogovorili da njegovu bolest posmatramo kao uspinjanje prema vrhu Lovćena, i kada sam mu rekla jednog dana da smo došli do vrha, glasno mi je odgovorio: ‘E, sad da gradimo’.“

Na pitanje čemu ju je kao ljekara i čovjeka naučila mitropolitova bolest, te kako je doživjela njegov gubitak, nova ministarka zdravlja je odgovorila da „ne postoje riječi kojima može da opiše koliku je blagodat, ljubav i duhovnu snagu osjetila u danima provedenim pored mitropolita“.

„U životu i radu svakog ljekara najteži trenutak je kada izgubi svog pacijenta. A gubitak Mitropolita Amfilohija je zaista veliki, opšti gubitak, gubitak za čitavu Vaseljenu.“