NIŠTA NOVO, ALI OPASNIJE I BEZOBZIRNIJE: Škola kao poligon za mržnju i podjele

Jesen je 1988. Nije to bio presedan, da se škola upotrijebi u političke svrhe, ali za mene priča tada počinje.

Marširaju organizovano podgorički gimnazijalci “naoružani” zastavama i transparentima koji su se, nekim čudom, stvorili ispred škole. Cilj marša – rušenje vlade. Lokacija: plato ispred Skupštine. Na čelu kolone – direktor.

Maglovito se sjećam da je neko objašnjavao zašto treba da podržimo radnike i studente, ali moram priznati da se kolana lagano usput osipala, pa je više od polovine mladih “rušitelja” vlade završilo u kafićima i Njegoševom parku. Ne mogu da tvrdim koliko ih je tačno stiglo na cilj, bila sam u Feniksu.

Štrajk prosvjetnih radnika zbog nedostojno malih plata smanjio je intezitet učešća gimnazijalaca, tako da je vlada, na kraju, bez nas srušena.

Teško bi bilo staviti u jedan tekst primjere najgrubljeg kršenja svih normi i uvlačenja politikanstva u škole. Ne politike, jer politika određuje zakone o školstvu, od politike zavise užine, produženi boravci, sistem, organizacija, sve što bi trebalo da školu učini boljom.

Politikantsvo od početka devedesetih je toliko urušulo temeljne vrijednosti vaspitno-obrazovnog rada, puneći zbornice partijskim kadrom, dijeleći teritoriju svim mogućim i nemogućim oblicima nepotizma, da nije izenađujuće da će djeca ostati taoci ideoloških prepucavanja . I gore od toga.

Četvororesorna žena četnik, sa dirljivim pričama o baki, koja najavljuje reformu sa Rektorom – vlasnikom medijske mašinerije pod okriljem Srpske kuće, partija iz Srbije i ko zna koga još, nije nam ni mogla predstaviti boljeg kandidata za direktoricu pljevaljske škole.

To je to! Role model. Opskurna osoba, sa kokardom, guslama, mržnjom prema milogorcima (“ustašama” i “crvenim Hrvatima”),  Muslimanima (njih bi, kaže, hranila svinjetinom, a “bule” genetski dobro “vezu” ćirilicu) pa sve to moderno – na Tviteru. Odlično se preporučila.

Sve to, ona i slični, nesmetano mogu i dalje da rade, jer ne postoje kazne za zloupotrebu škole. Pa i kad ispliva neki snimak ili se pojedini roditelj oglasi, osuda javnosti je kratkog vijeka.

Iskorišćavanje škola kao poligona za politikantske interese nije novost. Danas je sve samo bučnije, bezobzirnije i vidljivije.

No, najveća je razlika što sada ima i karakter i javni govor mržnje kakav nije viđen nikada. Za očekivati je da se servira i direktno sa katedre, da se djeca upute u šta treba da vjeruju i nauče da su hajka i linč, zapravo, dozvoljene metode odbrane.

Da se vratim na gimnazijsko rušenje vlade samo jednom rečenicom – mnogima od dječaka kojima su gurali zastave i transparente u ruke kasnih osamdesetih, tri godine kasnije, u šake su gurnuli puške.

K.V.