DRECUN ZA LUČU: Naša zaposlenost zavisi od eksternih faktora

Kad god nastanu neki neočekivani uticaji na ekonomske odnose može se očekivati da dođe do značajnih oscilacija u broju zaposlenih u toj privrednoj cjelini. Ako jedno preduzeće bude pogođeno nekim nekontrolisanim događajem, logično je da se od nelikvidnosti, a kasnije nesolventnosti, brani snižavanjem troškova.

U razgovoru za portal Luča, ekonomski analitičar Predrag Drecun je istakao da u privatnim preduzećima menadžeri prvo pomisle na snižavanje zarada, jer je to najbrži način očuvanja rezultata.

„Zatim se ide na redukciju broja zaposlenih, pa onda na ostale mjere – štednja, zaduživanje, produžetak radnog vremena…Ovo je, sa aspekta menadžera i vlasnika, logičan slijed događaja u privatnoj kompaniji, naročito u malom preduzeću.

Ako se ovo desi u jednom dva ili pet preduzeća, društvo neće imati neke naročito negativne posljedice, iako su posljedice za zaposlenog teške i često tragične.

Međutim, kad se ovo desi u nekoliko hiljada malih kompanija, pa posljedično tome i u velikim (velike kompanije sarađuju sa malim koje su im podizvođači) onda imamo globalnu krizu koja se ne može riješiti samo tržišnim mehanizmom“, kazao je Drecun.

Prema njegovim riječima, države moraju da djeluju pojedinačno ali i preko asocijacija koje povezuju određene grupe država.

„Zajednički imenilac državne intervencije budu određene mjere, ali one se na kraju pokrivaju emisijom novca. Procjena je da je ukupna dodatna emisija novca u periodu koronakrize, dostigla nivo GDP najveće svjetske ekonomske sile, tj. da iznosi od oko 22 do 23 hiljade milijardi dolara.

Pravo je čudo da se inflacija nije pojavila i pored tolike emisije novca bez pokrića, tj. bez realnih ekonomskih relacija kao podloge“, istakao je ekonomski analitičar.

Dodao je da svaka ekonomija ima određene bafere, tj. amortizere krize koji se ne mjere i ne vide od strane zvanične statistike.

„U slučaju Crne Gore, postoji amortizer u vidu sive ekonomije, po mojoj procjeni u visini do jedne četvrtine zvaničnog crnogorskog GDP-a“, naglasio je naš sagovornik.

Drecun smatra da će se gubitak radnih mjesta kod nas postepeno nadomjestiti čim dođe do otvaranja tržišta usluga (ugostiteljstvo i hotelijestvo, saobraćaj).

„Razvijene zemlje su pretrpjele daleko veću štetu od Crne Gore, ali one imaju mehanizme amortizovanja koje mi nemamo. Mi amortizujemo samo iz realnih izvora, a to u današnjoj praksi znači samo iz pozajmica“, kazao je on i dodao da nije siguran da je došlo do povećanja procenta obrađenog zemljišta u Crnoj Gori.

„Mi smo mjerama potrošnje čuvali kakav takav ekonomski mir. Propustili smo šansu da za godinu dana promijenimo ekonomski sistem sa neoliberalnog koncepta na koncept rasta realne ekonomije“, istakao je Drecun.

Podsjetio je da je ekonomski ekspert MMF-a, Gita Gopinat rekla na konferenciji da se „procenjuje da će kumulativni gubitak proizvodnje, u odnosu na projektovanu visinu prije pandemije, porasti sa 11 hiljada milijardi dolara u periodu 2020/21. godine, na 28 hiljada milijardi dolara tokom 2020/25. godine, što predstavlja ozbiljnu prepreku za poboljšanje prosječnog životnog standarda u svim grupama zemalja“.

Obim i brzina kojom su pandemija COVID-19 i razni lokdauni razorili siromašne slojeve društva širom svijeta su prema riječima ekonomskog analitičara, bez presedana u istoriji. On je podsjetio na izjavu predsjednika grupe Svjetske banke Dejvida Malpasa koju je iznio sredinom 2020. godine, a koja kaže da „trenutne procjene pokazuju da bi 60 miliona ljudi moglo da bude gurnuto u ekstremno siromaštvo 2020″. Ono što je evidentno jeste da je Malpas podbacio u svojoj procjeni.

„Šta onda mi možemo. Samo „u se i u svoje kljuse“. Poljoprovreda je bila mogućnost i šansa da se prehranimo, a ujedno bi bila idealna kao podloga za novi ekonomski koncept realne ekonomije – proizvodnje hrane. Proizvodnja hrane bi mogla da bude značajno veća od proizvodnje struje novcem iskazano“, dodao je Drecun.

Kako kaže, posebna šteta je izgubljena godina u obrazovanju djece, koja se teško može mjeriti i izmjeriti, ali se može konstatovati da postoji u mjeri koja je ekvivalentna troškovima obrazovanja na nivou jedne godine.

„Pođite u Deltu i vidjećete na tom uzorku da je zatvoreno nekoliko prodavnica. Dakle, smanuje se nivo trgovine i usluga. To sa aspekta države znači da je novac ostao u državi, tj. da umjesto da bude potrošen u tim prodavnicama, ostaje na računima i u džepovima građana Crne Gore.

To dalje znači da banke treba da pojačano kreditiraju, ali one to ne rade. To je uloga podrške programima domaće proizvodnje. Centralna banka mora agresivnije da krene na banke, jer ovako ispada da su banke veći profiteri od korone, jer čak ni moratorijum nijesu besplatno izvele, nego su ga naplatili od dužnika.

Za takvu uslugu CBCG nije ni bila potrebna. To je bila jedna velika prevara naroda“, istakao je Drecun.

Dodatno je podsjetio na podatak da je Crna Gora  u pandemiji izgubila oko 40 hiljada radnih mjesta.

„Dakle, naša zaposlenost zavisi od eksternih faktora. Zato pozdravljam odluku Vlade da se otvore granice za Srbiju, Hrvatsku, BiH, Rusiju…njihovo malo nama znači puno“, kazao je ekonomski analitičar predrag Drecun..  

Korona nije jednako pogodila sve. U razgovoru za portal Luča, Predrag Drecun je kazao da je zanimljiva pralela između istoka i zapada.

„Istočne zemlje – Japan i Južna Koreja, bolje su prošle od evropskih partnera. Nakon Drugog svjetskog rata u Japanu, te Korejskog rata u Južnoj Koreji, ove dvije ekonomije su krenule u snažni ekonomski rast koji su obilježavale nacionalna saradnju proizvođača, dobavljača, distributera i banaka, u kojima su stvorena moćna preduzeća koja su usko sarađivala sa nacionalnim vladama.

Stvoreni su jaki sindikati, a radnicima se od strane države garantuje doživotna zaposlenost u jednom preduzeću, što je s vremenom postala kulturološka karakteristika u ove dvije zemlje. Masovni otkazi su postali teško izvodljivi za japanska i korejska preduzeća, koja su tako potencijalnu slabost, pretvorila u svoju snagu stvorivši snažnu korporativnu kulturu cjeloživotnog rada jednog zaposlenog unutar kompanije.

To se posebno odnosi na velike korporacije. Trenutna kriza s pandemijom COVID-19, koja je još početkom februara pogodila obije zemlje, nije uticala na povećanje nezaposlenosti“, istakao je Drecun.

Kao dokaz iznijetim činjenicama stoji podatak da se stopa nezaposlenosti u Koreji, od početka pandemije, smanjila sa 4,1 na 3,3 odsto, dok je u Japanu ostala stabilna na niskih 2,4 procenta, stoji u prošlonedeljnim podacima analitičara koje prenosi Japan Times.

„Korporativna DNK jeste da se mora napraviti svaki napor da se izbjegnu otpuštanja, a svi zaposleni prihvataju mentalitet da svi dijelimo istu sudbinu“ – kaže Lloyd Chan, ekonomista Oxford Economics.

Japan Times čak piše kako je zaštita zaposlenih dovedena do te mjere da se državni službenici u Koreji nazivaju “čeličnim činijama pirinča“ koje je nemoguće razbiti, dok se zaposleni u velikim korporacijama čak nazivaju “dijamantskim činijama pirinča“ koje štite svoje zaposlene do samog kraja.

U krizama se javljaju rezovi u platama, ali otpuštanja nijesu kulturološki dopustiva, kaže Atsushi Takeda, glavni ekonomista istraživačkog instituta Itochu. „Ovo nije Amerika.

Kompanije ovdje ne povećavaju olako platu svojim zaposlenima, već radije akumuliraju finansijske zalihe u vrijeme kada krize nema, namijenjene za vrijeme kada kriza nastupi“, navodi Takeda. 

Svoju ulogu u sprečavanju ekonomske nestabilnosti imaju i nacionalne vlade u obje države, koje su u martu obezbijedile dodatna sredstva da bi spriječile rast nezaposlenosti. Koreja je tako za tu svrhu, izdvojila skoro 10 milijardi dolara, a Japan nudi široku paletu ekonomskih mjera u vrijeme krize.

Uzimajući u obzir sve činjenice i praveći pomenutu paralelu, Predrag Drecun sa ekonomskog aspekta zaključuje da se radi o sudaru koncepata.

„Neoliberalni tržišni i državni kapitalizam jedan protiv drugog, u vremenu krize, nemaju iste zaštitne mehanizme. Mada sam siguran da i u normalnim vremenima koncept istoka odnosi pobjedu, a uz to je mnogo više socijalan.

Možda bismo mogli malo kopirati istočni model, ali za to je potrebno da imamo drugačiju kolektivnu svijest. Japanski osnovac se od početka školovanja uči da živi u siromašnoj zemlji, a mi djecu učimo kako živimo u bogatoj zemlji“, zaključio je Drecun.