DJELOVANJE OGRANIČENO: Manastire otuđuju samo u Crnoj Gori

SPC u Hrvatskoj ima pravo da gradi crkve, zgrade, povećava ili preuredjuje postojeće, ali samo u dogovoru sa nadležnim tijelima i prema zakonodavstvu ove države. Tamo gdje može, crkva pritiska i ucjenjuje državu, a gdje ne može, u tišini potpisuje sporazume i sarađuje bez ikakvog otpora

rpska pravoslavna crkva nije vlasnik najvećih crkava u Beogradu: hrama Svetog Save, Saborne crkve, crkve Sveti Marko – čije se zemljište vodi kao državno bez obzira što je crkvi vraćen najveći dio imovine. SPC sa državom nije potpisivala nikakav ugovor, ali se vlada prema Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicima. Za razliku od takve situacije u Srbiji, SPC u Crnoj Gori traži da svi manastiri pređu u njeno vlasništvo, kao da u potpunosti kontroliše izgradnju novih.

Diskriminacija

Posljednja verzija temeljnog ugovora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, a koju je prema očekivanjima vrha SPC trebalo da u Beogradu potpiše premijer Zdravko Krivokapić, sadržala je diskriminatorsku odredbu prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Kako je već pisala Pobjeda, usaglašena verzija ugovora o kojoj je u Beogradu raspravljao Krivokapić sa episkopima i patrijarhom Porfirijem sadržala je član u kojem se decidno navodi ,,da se ne može graditi niti jedan vjerski pravoslavni objekat u Crnoj Gori bez saglasnosti nadležnog arhijereja SPC“.

To faktički znači da bi za gradnju crkve ili hrama, recimo, Crnogorska pravoslavna crkva morala dobiti dozvolu od jednog od četiri episkopa SPC u Crnoj Gori, koji odbijaju da priznaju postojanje CPC!

Tačnije, Beogradska patrijaršija bi, jer je u međuvremenu ukinut Episkopski savjet i centralizovana SPC, donosila takve odluke. Znači, u Crnoj Gori, ukoliko se potpiše Temeljni ugovor, SPC traži da bude država u državi, da svi manastiri pređu u njeno vlasništvo, ali i da zabrani gradnju drugih. U drugim zemljama pozicija SPC je bitno drugačija, pa čak i u Srbiji.

Ministarka kulture Srbije Maja Gojković uslišila je primjedbu partijarha Porfirija pa je nacrt Zakona o kulturnom nasljeđu vratila na doradu, iako je prošla javna rasprava. Posebna pažnja posvetiće se zaštiti kulturnog nasljeđa SPC na Kosovu – odnosno SPC je najveću primjedbu imao na član 102 ovog zakona po kojoj bi crkva na Kosovu od vlasnika bila svedena na korisnika imovine koju ima.

Mudrost ili lukavstvo

Ministarka je ekspresno odgovorila da će izaći u susuret SPC, mada je to pravno neizvodljivo, a patrijarh je imao primjedbu što se u pomenutom nacrtu zakona pominje Vojvodina čak u šest članova, ali se ne pominje Kosovo.

Sa druge strane, imovina SPC ni u Srbiji nije konačno definisana, odnosno SPC nije na primjer stoprocentni vlasnik najvećih crkava u Beogradu: hrama Svetog Save, Saborne crkve, crkve Sveti Marko – čije se zemljište vodi kao državno bez obzira što je crkvi vraćen najveći dio imovine.

Tamo gdje može, crkva pritiska i ucjenjuje državu, a gdje ne može, u tišini potpisuje sporazume i sarađuje bez ikakvog otpora.

Pošto je u Srbiji prepoznata kao tradicionalna vjerska zajednica i priznaje joj se kontinuitet – SPC sa državom nije potpisivala nikakav ugovor, ali se vlada prema Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicima. Prema njemu, crkva samostalno upravlja svojom imovinom, ona može graditi i stambene zgrade, proizvodne i druge objekte u skladu sa zakonom, ali su joj za sve potrebne dozvole organa koji regulišu ovu oblast.

U Temeljnom ugovoru SPC zaključenim sa Hrvatskom takođe stoji da SPC ima pravo da gradi crkve, zgrade, povećava ili preuredjuje već postojeće ali samo u dogovoru sa nadležnim tijelima Hrvatske i prema zakonodavstvu ove države.

Podsjećamo, SPC se ovim ugovorom i obavezala da je korisnik imovine, odnosno Hrvatska je SPC dala u vlasništvo, ali ne i u posjed matične knjige i arhivsko gradivo koje je sada u vlasništvu Hrvatske a oduzeto je za vrijeme jugoslovenske komunističke vladavine.

Kulturna i umjetnička baština SPC u Hrvatskoj i brojni dokumenti pohranjeni u arhivima i knjižnicama SPC u Hrvatskoj sačinjavaju dragocjeni dio cjelokupne kulturne baštine Hrvatske – precizira se u članu 16. ovog ugovora.

Nikada se SPC nije bunila javno ili tražila nešto više od prava propisanih ovim ugovorom.

Uzajamna pomoć

U Srbiji SPC ima onoliki uticaj na javni život koliko joj dopuštaju vladajuće strukture. Odnosno, uvijek se tu radi o uzajamnoj pomoći koja prvo kreće finansijski od države ka SPC, a završava se glasom iz SPC koji govori ono što državi treba pa se onda ta poruka pojačava kroz medije.

Dosadašnja praksa govori da su se patrijarsi oglašavali uglavnom kada je veliki novac bio u pitanju: gradnja hrama Svetog Save, pomoć za rekonstrukciju dijela Hilandara koji je izgoreo u požaru dok su za sitnije donacije, ispod milionskih, oglašavali i zahvaljivali lokalni eparsi.

Ostalo je zabilježeno i da je patrijarh Irinej uslišio molbu predsjednika Srbije i lično zamolio predsjednika Rusije Putina da se obrati okupljenim građanima ispred hrama Svetog Save – iako je te građane iz raznih krajeva Srbije dovela lično Vučićeva partija.

A kakve su zakonske mogućnosti finansiranja SPC?

Već je poznato da SPC u Srbiji ne plaća porez, a poreske olakšiće su po članu 30 Zakona o crkvama i verskim zajednicama predviđene za one koji daju priloge i poklone crkvama. Srbija uplaćuje prenziono i socijalno osiguranje sveštenicima, a oni zauzvrat, mada ne piše u zakonu, čine potrebne protivusluge državi.

Kada se radi o finansiranju SPC u Hrvatskoj, Temeljni ugovor precizira da sveštenstvo iz budžeta Hrvatske dobija iznos od dvije bruto osnovice za plate javnih i državnih službenika pomnoženih sa brojem sveštenih osoba. Naravno, predviđeno je i da novoosnovane parohije u gradu ne mogu imati manje od 1.500, a na selu manje od 500 vjernika.

Uzimajući samo ove osnovne zakonske stvari u obzir, jasno je da su odnosi crkve i države, iako zakonski razdvojeni, u praksi isprepletani, ali i da SPC u Srbiji nikada nije padalo na pamet da u vlasništvo traži ono što je njeno ali na šta je država posebno osjetljiva jer je u te objekte uložila mnogo novca.