„Strijeljan, ali nikad ubijen”
Četiri riječi koje odzvanjaju i danas svakom ko prođe glavnim korzoom u ušuškanom crnogorskom gradu Nikšiću i zastane pred jednostavnom bronzanom statuom muškarca čije lice krasi veličanstveni osmjeh.
Isti je kao onaj na crno-bijeloj fotografiji koju je pred njegovu smrt, dok su ga 9. maja 1942. tim istim korzoom u lancima vodili na strijeljanje a on se prkosno smijao, ironijom sudbine napravio jedan italijanski oficir.
Zahvaljujući toj fotografiji, Čedomir Ljubo Čupić će postati legenda i simbol antifašističke borbe.
„Pokušaj njegovog javnog linča pretvorio se u potpuni prkos prema neprijatelju”, kaže Adnan Prekić, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Podgorici.
„Četnici su Ljuba Čupića vodili vezanog lancima da ga ponize, a on ne samo da nije bio ponižen već je otvoreno ismijavao i četnike i okupatore.”
Crnogorski ‘Če Gevara’
May 9 1942. Harsh irony of life.
Yugoslavian communist and partisan Čedomir "Ljubo" Čupić has been executed by Nazis.He was keeping his smile until the execution as if nothing had happened.His last words:
Long live glorious communist party!#VEDay #communism #FascismIsCapitalism pic.twitter.com/WH1cHH2v8d— IT proletarian (@ia_) May 12, 2018
Prema nekim svjedočenjima, kada je jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito 1952. vidio ovu fotografiju, predložio je da Čupić dobije orden narodnog heroja, što se i desilo naredne godine.
„Sve što se desilo sa Ljubom Čupićem, a prije svega ta njegova fotografija gdje se smije dok su mu ruke vezane u lancima, dovela je do toga da postane simbol ne samo antifašističkog pokreta u Crnoj Gori, već simbol herojstva uopšte” kaže Prekić.
Poput fotografija argentinskog revolucionara Ernesta Če Gevare – Čupićeva, nazvana „Osmijeh” (The Smile) česta je ilustracija otpora i danas, skoro 80 godina kasnije.
„Ostalo je zapisano kako je o liku Ljuba Čupića govorio Žan Pol Sartr, koji je tražio da ga fotografišu pored čuvene fotografije, i sa kakvim divljenjem i poštovanjem su ispred nje stajali Džavaharlal Nehru i Indira Gandi”, pisala je novinarka Vijesti Svetlana Mandić.
Međutim, njegova bratanica, Beograđanka Čedomira Čupić, ističe da je „tužno što se danas svega malo sjećamo”, pa i takvih heroja.
„To su ljudi koji su mladi svoje živote davali.
„On je imao sestru koja je sa 19 godina strijeljana na Banjici, a i to malo ko zna, zvala se Darinka Čupić Crna, dobila je taj nadimak jer je imala dugu crnu kosu”, kaže Čupić.
I Darinka, njena tetka, koja je nadimak dobila po dugoj crnoj kosi, proglašena je kasnije za narodnog heroja.
„To je jedna mladost data za nekog, a sad se to sve zaboravilo i nikom ništa ne znači.
„Nijesu to morali, oni su bili imućni i vrlo obrazovani”, dodaje Čupić.
Ko je bio Čedomir Ljubo Čupić?
Iako se na mnogim mjestima, za njegovo mjesto rođenja navodi Argentina, Čedomira Čupić tvrdi na osnovu porodične fotografije da joj je stric rođen u Crnoj Gori, koju je napustio kao beba.
„Nije važno gdje je rođen, ali je važna istina.
„Smeta mi da se istorija rukotvori, kao i to što ga svi zovu Ljubo, a on je Čedomir, a Ljubo mu je nadimak”, ističe Čedomira.
Kako kaže, njen đed, a Ljubov otac, u Americi je našao utočište kada se politički zamjerio crnogorskom kralju Nikoli.
Njeni baba i djeda otišli su sa troje djece i tamo dobili još sedmoro.
U Americi je djeda bio preduzimač i radio je na izgradnji pruga.
„Ima jedna anegdota, kad su se radnici pobunili đed je stao na čelo štrajka, a njegova djeca nosila su hranu radnicima.
„Đed je uvijek bio napredan, a iz takve porodice su takva djeca mogla da se rode”, kaže Čedomira.
Djeca, među kojima i Čedomirin otac Veljko, tamo su se školovala i svi su govorili po nekoliko jezika, dodaje, ali su odlučili da se vrate u Jugoslaviju „u želji da pomognu ovoj zemlji”.
Doselili su se tridesetih godina najprije na Kosovo u Peć, gdje je djeda kupio veliku imanje.
„Kad su došli ovdje bili su čudo neviđeno”, navodi Čupićeva bratanica.
Po povratku u takvu zemlju Ljubo će krenuti utabanim stazama, mnogih drugih mladih komunista, koji su na studijama postajali opijeni crvenim socijalističkim idejama.
Crna Gora pred Drugi svjetski rat
Kosovo i Crna Gora, kao i veći dio Jugoslavije, tog vremena bili su zatvorena, patrijarhalna društva, gdje se stanovništvo uglavnom bavilo poljoprivedom.
U Crnoj Gori je tada više od 60 odsto muškaraca bilo nepismeno, a procenat kod žena bio je još veći, pokazuju istorijski podaci.
„Na nekim mjestima, ne sjeveru, tad je bilo skoro 90 odsto nepismenog ženskog stanovništva”, kaže Prekić.
Kako opisuje, Crna Gora je tada samo administrativno jedna cjelina, a u stvari nepovezana teritorija.
„Sitni seljački posjedi su na izdisaju, sitni trgovci su najbogatiji ne zbog trgovine, već zato što se bave zelenašenjem i zato što seljaci prodaju imanja i zadužuju se.
„Crna Gora je specifična po tome da je u odnosu na broj stanovnika imala najveći broj studenata u tadašnjoj Jugoslaviji, jer se svaka porodica trudila da pošalje bar jedno dijete da se školuje i dobije tada cijenjenu činovničku poziciju”, opisuje istoričar.
„Ljubo tu nije izuzetak”, kaže Prekić.
Među ključne socijalističke ideje ubrajaju se jednakost, sloboda i vizija pravednijeg društva.
„Komunistička partija je jedina u to vrijeme projektovala ideje u budućnost, sve ostale su govorile o sadašnjosti i obećavali neke stvari na koje su ljudi u Crnoj Gori bili oguglali.
„Crna Gora je još od 1878. bila u konstantnom iščekivanju nekog novog vremena”, podsjeća istoričar.
Tako je, kaže, i turbulentna 1918. godina – kada je Crna Gora postala dio novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – „izvedena na obećanjima o velikim promjenama i razvoju Crne Gore”.
Budućnost, međutim, pokazalo se nije bila tako svijetla.
U naredne dvije decenije nije došlo ni do razvoja ni do gradnje jadranske železnice, koji su najavljivani.
„Do Drugog svjetskog rata ništa se od toga nije desilo, zato i ne čudi da je veliki broj omladine prihvatio socijalističke ideje o društvu u kome će ljudi biti ravnopravni”, kaže Prekić.
Strijeljali ga četnici
Čedomir Ljubo Čupić se sa studija u Beogradu, gdje je kao i mnogi prihvatio ljevičarske ideje, vratio u Crnu Goru i bio je organizator i učesnik ustanka 13. jula 1941.
Potom postaje komesar partizanske čete Đuro Đaković koja je djelovala u okolini Nikšića.
„U borbi, sredinom aprila 1942. Čupić je zarobljen, zatvorili su ga četnici, poslije čega je uslijedilo mučenje u zatvoru i konačno, 9. maja je strijeljan”, kaže Prekić.
Crna Gora je tad pod okupacijom fašističke Italije, a četničke trupe sarađuju sa okupatorom.
Ravnogorski pokret ili Jugoslovenska vojska u otadžbini, čiji su pripadnici poznati kao četnici, bila je srpska nacionalistička i monarhistička organizacija, koja se tokom rata borila protiv Njemaca, a kasnije i protiv komunista.
Iako su na početku rata učestvovali u akcijama zajedno sa Komunističkom partijom Jugoslavije pod vođstvom Josipa Broza Tita, kasnije tokom rata su često sarađivali sa okupatorom i ostalim kvislinškim oružanim formacijama u Srbiji.
Istog dana kada je Čupić strijeljan, na drugom kraju grada, ispod Trebjese, popodne je obješena njegova partijska drugarica sedamnaestogodišnja omladinka Joka Baletić, koja je uhapšena zajedno sa njim.
Istorija je pamti kao djevojku koja je, prkoseći neprijatelju, sama stavila omču oko vrata.
Baletić nije nikad dobila orden narodnog heroja kao Čupić, ali su njihova imena uklesana jedno do drugog na monumentalnom Spomeniku palim borcima u Nikšiću.
Sudbina je htjela da istog tog dana 9. maja 1942. u Beogradu, u logoru na Banjici, bude ugušena partizanka Sloboda Trajković, vjerenica narodnog heroja Ive Lole Ribara.
Na strijeljanje pošao kao na svadbu – uspravan, ponosan i gord
Svjedok oba suđenja bio je i Tomo Kovačević, kasnije poznat kao jedan od najstarijih crnogorskih pilota.
On je 2006. za crnogorski list Pobjeda opisao kako je izgledao dan kad su Čupića iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane u lancima vodili kroz grad ka strelištu.
Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna.
Kada je Ljubu izrečena presuda – smrt strijeljanjem, šačica „ljotićevaca” (saradnika okupatora) u jednoj loži je zapljeskala.
Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio:
„Zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti”, rekao je.
A na strijeljanje je pošao kao na svadbu. Uspravan, ponosan i gord.
Kovačević je opisao da je Čupić pred smrt udario u pehar sveštenika i da je klicao Titu i Partiji na „na našem i engleskom jeziku”.
U streljačkom vodu su bila petorica četnika.
Četnički komandant ga je, prema svjedočenju, poslije strijeljanja dotukao još jednim metkom iz revolvera.
Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu.
Vladala je jeziva tišina.
Čuo se samo zveket oružja.
Antifašizam u Crnoj Gori najžilaviji
U odnosu na ostale bivše jugoslovenske republike, Crna Gora nije imala izražen talas istorijskog revizionizma, ocjenjuje istoričar Adnan Prekić.
„Zanimljivo je da ta ideja antifašizma u Crnoj Gori bila nekako najžilavija.
„Već godinama i decenijama postoje ulice Josipa Broza Tita, Tito ima spomenik u Podgorici, Ljubo Čupić u Nikšiću, rad antifašističkih pokreta je jak”, navodi on.
„Bilo kakav pokušaj izjednačavanja ostalih pokreta sa partizanskim uvijek je nailazio na potpuno jasan i skoro jedinstven odgovor društva”, ističe Prekić.
Kada govori o antifašizmu, Prekić se poziva na Umberta Eka i njegov Esej o vječnom fašizmu.
„Eko govori tamo da je potpuno iluzorno i glupavo očekivati da će nam se fašizam vratiti u istom onom obliku kao što je bio u 20. vijeku.
„On sad ima mnogo sofisticiranije metode koje je teže prepoznati i upravo su zbog toga važne vrijednosti koje Ljubo Čupić simboliše”, navodi profesor.
To su, dodaje, vrijednosti jednakosti i univerzalnih ljudskih prava koja se odnose i manjinske zajednice po bilo kom osnovu.
„To je sigurno putokaz i za neko buduće vrijeme”, zaključuje Prekić.
Život sa herojskim imenom
Penzionerka Čedomira Čupić, koja je odrasla i živi u Beogradu, već gotovo osam decenija nosi herojsko ime strica.
Nazvali su je tako, jer se rodila 1943, godinu dana poslije njegove smrti.
„Cio moj život je to obilježilo, nikad nijesam promenila ime.
„Mogli su da me zovu i Ljuba i Mira i svakako, a zovem se samo Čedomira”, kaže Čupić za BBC na srpskom.
To pomalo neobično ime je stoički nosila i u djetinjstvu, kada su je druga djeca zadirkivala.
„Nosila sam ga i kad to nije bilo zabavno, zvali su me `ženski Čeda`.
„Meni to nije smetalo, jer mi je baba stalno govorila – ti nosiš herojsko ime, ja sam s tim rasla, ali niko oko mene nije znao ko sam”, kaže ona.
Među Čupićima nije slavan samo Čedomir.
Po njegovom rođenom bratu, doktoru Vukanu Čupić ime nosi Institut za majku i dete u Beogradu, podsjeća ona.
Šta Čedomir Ljubo Čupić znači za Nikšićane?
Nema Nikšićanina koji se ne ponosi Ljubom, uvjerena je novinarka iz ovog grada Ana Božović.
„Njegovom osmijehu divile su se generacije”, kaže Božović za BBC.
Njihov grad se, s podjednakim ponosom navode, razlikuje od ostalih mjesta u Crnoj Gori – odatle potiču i pjesnik sjetnih stihova Vitomir Vito Nikolić, kao i muzičar Miladin Šobić koji je snimio i pjesmu o Čupiću.
I tu u centru, dobio je spomenik 13. jula 2018. na crnogorski Dan državnosti, a otvaranju je prisustvovao i predsjednik Milo Đukanović.
„Pošta Crne Gore je 2013. izdala markicu sa likom Čupića, a dvije godine kasnije je dramaturg i pisac Obrad Nenezić objavio roman Osmijeh za Mariju Mihailovič, inspirisan životom `jedinog Crnogorca koji miri sve razlike, ideološke, vjerske, nacionalne`”, citiraju Vijesti.
I za Anu Božović je ovaj heroj, kaže, vječna inspiracija i „najljepši osmijeh – osmijeh slobode”.
„Ako bi sloboda imala lik to bi bio lik Ljuba Čupića”, zaključuje Nikšićanka.
