SLUČAJ DRAGINJE VUKSANOVIĆ: U svim ženama Lovćenskih straža živi po jedna Dolores Ibaruri Gomez

Zlurado iživljavanje policijskih službenika na aerodromu „Nikola Tesla“ nad crnogorskom poslanicom, univerzitetskom profesoricom, damom, majkom i suprugom, ženom koja je postala simbol crnogorskog otpora projektu „srpskog sveta“nedvosmisleno upućuje na činjenicu da je posrnulo srbijansko rukovodstvo Draginju Vuksanović Stanković stigmatizovalo po nacionalnoj osnovi kršeći pri tom osnovno ljudsko pravo slobode izjašnjavanja i kretanja.

Ovaj pokušaj srozavanja dostojanstva, čestitosti, obraza i čovječnosti jednoj stamenoj Crnogorki u našoj nacionalnoj povijesti ne predstavlja novinu ako se śetimo da su preci tih i takvih „čuvara reda i mira“ po direktivi „onog“ Aleksandra našim majkama, sestrama, babama, tetkama, strinama i kćerima osmišljali i sprovodili nad njima najbestijalnije, najbrutalnije i najnehumanije vidove nasilja i agresije.

U tim potresnim ispovijestima i svjedočenjima naših Crnogorki ostalo je zabilježeno kako su se okrutni, zločinački umovi srpske žandarmerije, sadistički iživljavali nad njima koristeći kao sredstvo nadmoći i kontrole činove obnaživanja, obeščašćivanja, silovanja, žigosanja užarenim metalom zagrijanim na kućnom ognjištu, stavljanja mačaka pod zavezane kotule (suknje) da bi im kandžama i zubima kidale živo meso donjih ekstremiteta.

Vjerovali smo da se nešto tako dehumanizovano, destruktivno, zlonamjerno, neetički i necivilizacijski neće ponovoti, bar ne od ljudi iste vjere, od susjeda koji državnu granicu koriste kao „gluvu sobu“ za zastrašivanje, ponižavanje, sprovođenje mentalno oboljelih aspiracija moralnih nakaza poniklih na društvenom talogu nemorala, korupcije, narko-trafikinga, ratnohuškačke propagande i svetosavskog separatizma.

Ali, ponovilo se, nakon stotinu godina. U ovom jednovjekovnom reprogramu etičkih i civilizacijskih normi Srbija lamentira srednjevjekovnu otrgnutost od ljudske stvarnosti, od prava i sloboda zdravomislećih umova 21.vijeka, i transcendira različite funkcije mita u društvenom i političkom životu.

Taj retrograndni fundus politikantstva, ponikao na odsustvu pameti, morala i savjesti zapljusnuo je, nažalost, i Crnu Goru pa otuda i ne čudi nemušti jezik eksperata u minimalističkom performansu pokornosti „velikosrpskom“ projektu.

U ogoljeloj slici ćutnje, kukavičluka i nemoći da sami rasude ili osude ovaj policijsko-progoniteljski čin dvosatnog pretresanja, izolovanja, ponižavanja putnice s diplomatskim pasošem jedne nezavsne države, ministar vanjskih poslova Radulović i premijer Krivokapić izranjaju kao nestvarni likovi neke radničke zadruge koja je zbog loše politike dospjela pred gašenje.

Zaboravili su, ili nikada nijesu ni znali da je temelj moralnog ponašanja spremnost i sposobnost da se postavimo u položaj drugoga. Ako su oni zaboravili Crnogorke nijesu i neće nikada.

Postoji nešto što se zove naslijeđene (genetske) vrline među kojima su kao oreol slobodarskog duha, čojstva i crnogorstva hrabrost, odvažnost, dostojanstvenost i spremnost na žrtvu za opštu vrijednost uzdignutu iznad ličnog.

Crnogorke se s tim rađaju i takva čeda rađaju. S tom i takvom moralnom paradigmom žene Lovćenskih straža 1990. bezrezervno staju kao podrška poslanici Draginji Vuksanović Stanković i svim ženama koje su zbog svoje nacionalne pripadnosti i uzvišenog crnogorstva postale žrtve srpske šovinističke hajke i njenog klerofašističkog odjeljenja.

Nećete i ne možete nas ućutkati jer u svima nama uz naše neprolazne heroine živi po jedna DoloresIbaruri Gomez koja će vam, drznete li se ponovo da nas unižavate, obespravljujete, obeščašćujete i degradirate, glasno poručiti „ No pasaran“.

Znamo mi dobro iz čega se rađa i kako nastaje fašizam u svim svojim pojavnim oblicima. Niko sa takvim idejama i planovima neće po ovom našem zemaljskom i nebeskom domu prljati našu slobodu i remetiti naš mir! Uskoro će i Crna Gora dočekivati i ispraćati po zaslugama.

U ime žena „Lovćenskih straža 1990.“magistar književnih nauka, Ana Pejović