REDITELJ I PISAC ZLATKO PAKOVIĆ: Ako kažeš istinu o Srebrenici, ti si bolesni izdajnik srpstva

Da nije hajke i javnog linča kojima je u Srbiji izložen redatelj i pisac Zlatko Paković, ovo bi bio tekst samo o njegovoj kolosalnoj predstavi “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”, koja je premijeru imala 24. rujna u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu. Baš je ta predstava izazvala hajku i linč.

Nastala u suradnji Pakovića i Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, u spomen na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici – gdje su 11. srpnja 1995. snage Vojske Republike Srpske ubile više od 8000 Bošnjaka – ovo je prva kazališna predstava u Srbiji koja obrađuje najveći tabu današnje Srbije: priznanje genocida u Srebrenici.

U suštini, Paković je uprizorio “kazališno suđenje” onima koje u predstavi naziva “akademicima zločina” – pripadnicima kulturne i intelektualne elite Srbije koji su idejno i psihološki pripremili ratove 90-ih (“samo fini ljudi mogu da čine velike gadosti”, kaže se u predstavi), a koji su em ostali nekažnjeni, em su i danas ugledni građani Srbije. Stoga se i umjetnička obitelj protagonista s razlogom preziva Bećković (od 1988. do 1992. na čelu Udruženja književnika Srbije bio je akademik SANU Matija Bećković).

Na početku predstave gledateljima je predočen tekst u kojem se direktno navodi što mogu očekivati u idućih 90 minuta:

“Izvršitelji genocida u Srebrenici uglavnom su osuđeni. Osuđeni su uglavnom i organizatori tog zločina. Čak su i nalogodavci osuđeni. Ali akademici, pjesnici, duhovnici genocida u Srebrenici i danas su najugledniji ljudi u ovom društvu. Oni bi morali biti prozvani, prokazani i kažnjeni, kako bi pravedni ljudi mogli živjeti ponosno. Počnimo s tim u kazalištu; počnimo, naime, od kazališta!”

Iz predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”

Jedan od najdramatičnijih prizora nastupa kad se likovi glumaca “pobune” protiv autora Pakovića (koji sudjeluje u predstavi) te ga stanu vrijeđati i prozivati za “laži o Srebrenici”, koja nije genocid nego “mali ratni zločin”, jer u Srebrenici je bilo tek “stotinjak ubojstava”. Odnosno, kako za Pakovića u času pobune kaže jedan od likova u predstavi:

“On je naprosto idiot. Jer kako nazvati onoga tko vjeruje bjelosvjetskim lažima da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada u tri dana. To ni pas s maslom ne bi polizao. (…) Ubij se, da netko drugi ne mora prljati ruke s tobom!”

SMISAO ‘KAZALIŠNOG SUĐENJA’

Autor na to žustro odgovara:

“Vi Bećkovići, i takvi kao što ste vi, imate samo privatne svoje ciljeve i visokoparne nacionalističke fraze, poslije kojih se liju potoci krvi nevinih ljudi. Vi ste hulje! (…) Zato ćete vi jednog dana odgovarati pred licem pravde za sva svoja krivična djela. (…) Mene od vašeg imovinskog stanja u ovoj predstavi više zanima vaša krivična odgovornost za masovne krvne delikte, među kojima je i genocid u Srebrenici.”

Predstava završava srpskom himnom “Bože pravde”, s raširenom zastavom Srbije na kojoj su ispisana imena 8372 žrtve genocida u Srebrenici i njihovi matični brojevi. Smisao “kazališnog suđenja” Paković je objasnio za Radio Slobodnu Evropu na dan premijere, odnosno u svojoj redovitoj kolumni u listu “Danas”:

“U kazalištu se javno mnijenje pripremalo za ratove devedesetih i reviziju historijske naše svijesti (…), pa se tako u kazalištu može započeti i s konstituiranjem javnosti. (…) Kazalište služi tome da se stvori javnost, makar eksperimentalno, i da se pokaže kako bi jedno društvo trebalo izgledati”, rekao je autor, dodavši kako se nada da će predstava biti “od većeg javnog interesa”.

To se, nažalost, i dogodilo.

Kažemo “nažalost”, jer doista veliki javni interes koji je u Srbiji pobudila predstava nije išao ka propitivanju odgovornosti srpskih elita za genocid u Srebrenici, već u suprotnom smjeru – na meti javnosti našao se sâm Paković, koji je počeo dobivati ozbiljne prijetnje i uvrede i u srpskim medijima i na društvenim mrežama.

Na mrežama ga masovno nazivaju “monstrumom”, a njegovu predstavu “antisrpskim pamfletom” i “krivičnim djelom”. On je “prodana duša”, “fašist” i “bolesnik” koji “morbidno napada SPC, Srbiju, i uspoređuje Srbe s nacistima”. Neki traže da ga se kazni novčano, neki vješanjem. Stanoviti Pokret obnove Kraljevine Srbije (POKS) podnio je protiv njega kaznenu prijavu zbog “skrnavljenja državne zastave”. Prijetnje dobivaju i glumci iz predstave.

Kako to izgleda, uvjerili smo se i sami – baš dok smo razgovarali s Pakovićem, na mobitel mu je stigla poruka od nekog Ivana Lazića, koju nam je Paković pokazao: “Da smo mi iole normalna država, ti bi bio javno strijeljan ili bar u zatvoru 40 godina! Govno soroševsko!”

TABLOIDNO HUŠKANJE

Huškanje provode i srpski tabloidi, s naslovima o “skandaloznoj predstavi usred Beograda”, u kojoj su “srpsku zastavu bacili pod noge, svoj narod optužili za genocid”. Čak i u građanskom tjedniku NIN kazališni kritičar Ivan Medenica – umjetnički direktor BITEF-a i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu – predstavu krsti “blasfemijom”.

“Dakle, jedni mi prijete fizičkom likvidacijom, drugi – kulturnom likvidacijom”, rezimira Paković u razgovoru za portal Tačno.net.

Autorovu poziciju ne olakšava šutnja njegova esnafa u Srbiji: o prijetnjama Pakoviću i glumcima nije se oglasio nijedan izbornik kazališnih festivala, direktor kazališta ni kazališni ansambl. Šuti i Srpski PEN centar, kao i udruge pisaca.

Iz predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”

Osim Helsinškog odbora za ljudska prava – koji je od nadležnih zatražio da pokrenu istragu nad pošiljateljima prijetnji – jedina društvena organizacija u Srbiji koja je reagirala na ovu hajku je Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), koje je osudilo napade na Pakovića i upozorilo da su oni započeli u medijima bliskim vlasti, a potom se preselili i na društvene mreže.

“Smatramo da su i ovi izljevi mržnje posljedica atmosfere nasilja i netrpeljivosti koju u našem društvu ponajviše kreira i potiče vlast, ali i da su rezultat činjenice da se Srbija nikad nije suočila s jezivim zločinima koji su tijekom devedesetih počinjeni u njezino ime”, stoji u priopćenju NUNS-a.

Suprotno tome, Udruženje dramskih umjetnika Srbije (UDUS) objavilo je apstraktno priopćenje lišeno svakog konteksta u kojem se Paković i predstava niti ne spominju, a nazire se tek zabrinutost za neke (nedefinirane) glumce:

“Udruženje dramskih umjetnika Srbije u ovom vremenu osjeća potrebu da ukaže javnosti da glumci nisu narodni neprijatelji i da podsjeti na nesreću 1945. godine, kada su glumci proganjani, hapšeni i strijeljani. Naše društvo ne smije dozvoliti da se tako nešto ikada ponovi” – to je kompletno priopćenje UDUS-a. Glumci nisu narodni neprijatelji, za redatelja ne jamčimo – to je poruka.

PARALELE S OLIVEROM FRLJIĆEM

Na kraju, za one koji ne znaju, Paković je autor koji redovito propituje, demontira, doslovno “trančira” (na sceni se zna pojaviti u krvavoj mesarskoj pregači, s krvavim nožem u rukama) centralne društvene mitove i tabue, ne samo u Srbiji – gdje se u više predstava obračunava s Miloševićevom i Vučićevom politikom – već i u drugim bivšim republikama.

U Hrvatskoj je 2018. na sceni “uskrsnuo” Krležu “kao proleterskog pisca, komunista i ateista”, samo da bi ga u dramskom finalu sveto trojstvo – Crkva, predsjednica KGK i HAZU – osudilo “za terorizam i rušenje ustavnog poretka RH” i objesilo, a sve zato što je taj “izbrisani pisac govorio istinito, što je vrijeđalo one koji od istine nemaju profita – kler, političare, tajkune, bankare, nacionaliste, šovene, rasiste, antikomuniste i klerofašiste”.

A u BiH je ove godine u Narodnom pozorištu Tuzla uprizorio lezbijsko vjenčanje, pokazavši da “nema nikakve teološke prepreke da se u džamiji vjenčaju dvije muslimanke po šerijatskom pravu, ako su u ljubavi” (predstava “Crkva bosanska”). Zbog takvih tema uspoređuju ga s Oliverom Frljićem, iako im se poetike i metode razlikuju.

To je Zlatko Paković, kazališni prosvjetitelj kojeg nacionalisti preziru, aktualna žrtva javnog linča na koji nacionalistička vlada u Beogradu ne reagira. U razgovoru smo ga zapitali kako komentira tu hajku:

– Tuže me i sude oni koje sam u predstavi postavio na optuženičku klupu. Jedno javno vješanje je razonoda u provinciji. Tako veli Jupiter u Sartreovim “Muhama” i ja mu vjerujem na riječ. Ljudi skromnog doživljaja i mašte žedni su krvi drugih – odgovara Paković.