JOVANOVIĆ: Krivokapić nesvjestan da ulazi u zonu krivične odgovornosti

Publicista Slobodan Jovanović uputio je otvoreno pismo premijeru Crne Gore Zdravku Krivokapiću povodom nasilja u rješavanju crkvenih pitanja.

Pismo prenosimo integralno:

Vi, g-dine Krivokapiću, kao premijer Crne Gore, morate imati posebnu odgovornost prema javno izgovorenoj riječi. Onog trenutka kad Vaš govor postane politička i populistička manipulacija Vi udarate na temelje pravnog ustrojstva države i od nje pravite politički provizorijum.

Vrlo je jasno da ste svojom izjavom da je CPC nevladina organizacija obmanuli javnosti, jer je CPC registrovana kod nadležnog ministarstva kao vjerska zajednica. To se moglo do skora viđeti na sajtu vlade, dok stranica nije promjenjena i pretvorena u arhivsku, očito sa namjerom da se brišu iz registra nepoželjne vjerske zajednice, među njima i CPC. Upozoravam Vas da time kršite Ustav, Zakon o slobodi vjeroispovjesti (član.4, član 6, član 7, član 9, član 14, član 18, član 24, član 28. i posebno član 33), koji je vaša parlamentarna većina usvojila sa izmjenama, i međunarodne povelje kojih je Crna Gora potpisnik, a koje imaju supremaciju nad nacionalnim zakonima. Jasno je da ste Vi pravni laik, ali je Vaša dužnost da se sa kompetentnih mjesta upoznate sa pravnim normama. Čini mi se da nemate svijest da ulazite u zonu krivične odgovornosti kršeći najviše pravne akte Crne Gore i međunarodne povelje.

Da Vas obavjestim, ako to nijesu uradili ljudi kojima je to dužnost, u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka, Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 217 A (III) od 10. decembra 1948. godine, piše: „Niko ne smije biti predmet diskriminacije od strane bilo koje države, institucija, grupa osoba, ili osoba na temelju vjere ili drugog uvjerenja….” Isto propisuje i Ustav Crne Gore, član 8, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ,član 14, Međunarodni pakt o ljudskim pravima i brojne rezolucije OUN.

Odluke Parlamenta OSCD-a, održanog u Edinburgu 5-9 jula 2004, obavezuje sve zemlje potpisnice na njihovo poštovanje. Sa panela OSCD-a i Venecijanske komisije, 18-19 juna 2004. u Venecij, donešen je akt Guidelines for Review of Legislation Pertaining to Religion or Belief, koji regulišu odnos države i vjerskih zajednica. Sud za ljudska prava u Strazburu i njegove odluke obavezujuće su u primjeni u nacionalnim zakonodavstvima. Svi ovi akti uređuju da je država ne samo obavezna da jemči pravo svakom građaninu na ispoljavanje vjerskih osjećanja, već je neophodno da stvori uslove za uživanje tog prava, ne baveći se međucrkvenim odnosima i ne priviligujući nijednu vjersku zajednicu, bez obzira na međusobne odnose između crkava.

Drugim riječima, države ne primjenjuju kanonska prava, već zemaljske zakone, zasnovane na međunarodnim ugovorima i poveljama. Crna Gora nije Vaseljenska patrijaršija da određuje koje su crkve podobne, a koje ne.

Radi ilustracije, predočiću Vam Predstavku br. 45701/99 13. decembar 2001. godine, koju je podnijela Metropolitska Crkva Besarabije i dvanaest državljana Moldavije, protiv države Moldavije, pred međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu! U obrazloženju odluke Sud navodi: „Primjenjujući svoja regulatorna ovlašćenja u ovoj oblasti i u svojim odnosima sa raznim religijama, vjerskim zajednicama i vjerovanjima, država je obavezna da ostane neutralna i nepristrasna!“ Dalje, „Sud takođe primjećuje da u principu pravo na slobodu vjeroispovesti za svrhe Konvencije isključuje da država procjenjuje legitimnost vjerskih osjećanja ili načina na koji se ispoljavaju“, „pravo vjernika na slobodu vjeroispovesti, koje sadrži pravo da se vjera ispoljava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države“.

Sud je presudio u korist podnosioca predstavke, donoseći zaključak „da odbijanje priznavanja Mitropolijske crkve Besarabije ima takve posljedice za slobodu vjeroispovesti podnosilaca predstavke da se ne može smatrati srazmjernim legitimnim ciljevima ili pak neophodnim u demokratskom društvu, i da je tako postojala povreda člana 9.“.

Takođe, g-dine Krivokapiću, morate znati da je dokument, ne znam ni kako da ga nazovem, kojim je vlada 13. septembra 2021. godina (br. 4317/2) naložila Upravi za katastar i državnu imovinu da preknjiži vlasništvo nad Cetinjskim manastirom nezakonita i čista hajdučija. Uz to je taj dokument oličenje voluntarizma koji je prečesto osnov funkcionisanja vlade čiji ste premijer. Bez brojeva parcela, vrte objekata i bilo kakvih elementa koje bi morao dokument da sadrži. Kao da se neko ruga državi i pravi od nje feudalno društvo samovolje i osionosti.

Kad je donešen prvobitni nacrt Zakona o slobodi vjeroispovjesti, glavna kritika se odnosila na članove 62, 63. i 64, osporavajući pravo da se imovina može vratiti državi u upravnom postupku i tražeći da se pitanje osporavanja imovine vrši u redovnom sudskom postupku, tako što osporavatelj putem suda traži da se imovina prepiše na njega. O tome su izgovorene i napisane milioni riječi od strane Crkve Srbije, pravnika iz Srbije i pristalica Crkve Srbije. Sad, odjednom, ispada da tim istim ljudima ne smeta jedan kriminalni akt koji podriva pravni sistem Crne Gore i uvodi hajdučiju u rješavanju imovinskih odnosa?! Što bi svi ti koji su osporavali članove 62, 63. i 64. rekli da je prošla vlast uradila ovakav čin i običnim dopisom naložila Upravi za katastar i državnu imovinu da preuknjiži sve manastire i crkve izgrađene prije 1918? Neću navoditi. Vjerujem da je svakom jasno.

Što se tiče vlasništva nad Cetinjskim manastirom, mislim, g-dine Krivokapiću, da je vaše pravno znanje isuviše oskudno da bi vi sudili o tome. Vaša razmišljanja su oslonjena na vaš vjerski bigotizam i nemaju nikakve veze sa pravnim činjenicama. Crkva Srbije, kakva je danas i koja ima u Crnoj Gori eparhije, kao subjekt nastala je Dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića o ujedinjenju ‘’svih pravoslavnih crkvenih oblasti’’ u Kraljevstvu SHS, objavljenom u „Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve , 14. jula 1920. godine. U Službenim novinama KSHS od 3.juna 1922.godine zvanično se proglašava tzv. ujedinjenje crkava na osnovu toga što je ta Ujedinjena crkva dobila „Tomos“ od VP br. 1148, 19.februara 1922.godine. Pravniku ne treba objašnjavati da se radi o potpuno novom subjektu, jer je SPC do tog vremena imala već imala tomos Vaseljenske patrijaršije i svoj Ustav.

Pravni subjektivitet tzv. Ujedinjena srpska pravoslavna crkva stiče u KSHS Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi od 8.novembra 1929, a Ustav dobija 16.novembra 1931, na čiji sadržaj je presudno uticao regent Aleksandar i ministar vjera KSHS sa 18 unešenih primjedbi, kada i mijenja ime u Srpska pravoslavna crkva. Probajte sebi da objasnite kako je moguće da crkva nastala početkom XX vijeka bude vlasnik ili sukcesor objekta iz kraja XV stoljeća? Zato tim pitanjem treba da se bave pravnici, a ne političari, kao što su se u Srbiji Zakonom o crkvama i verskim zajednicama bavili pravnici, a ne političari. Zato u tom zakonu i piše da SPC ima kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“, broj 269/1929)!

U kakvoj mi to državi živimo kad je moguće da se eparhije u Crnoj Gori proglašavaju da imaju kontinuitet duži od crkve čije su eparhije, ni manje ni više, nego 616 godina? Uozbiljite se, ne pravite od Crne Gore sprdnju od zemlje!