NEBOJŠA REDŽIĆ, NOVINAR: Ne radim za Glas Amerike već 4 mjeseca, više ih ne zanima Crna Gora

Danas se navršavaju 22 godine od kada je Nebojša Redžić poslao svoj prvi prilog za Glas Amerike. Umjesto da proslavi jubilej, on se danas pita zbog čega je njegova kuća, koja je medij američke Vlade, ukinula finansiranje njegovog radnog mjesta od 1. juna ove godine, baš u trenutku kada je Crna Gora postala jedna od vodećih tema svjetskih medija

-Sve je počelo u februaru ove godine, kada me je urednik Srpskog servisa Zoran Žic pozvao telefonom i rekao mi da je “redakciji neko dostavio linkove mojih tekstova sa portala Luča”. Kazao mi je da u petogodišnjem ugovoru koji sam potpisao stoji da bez odobrenja redakcije ne smijem raditi za druge medije i da će biti problema.

Odgovorio sam mu da sam sa ekipom novinara zaista osnovao portal Luča, ali da za takvu odredbu ugovora ne znam, jer ugovor u kome to piše, nikada nijesam dobio!

-Kako onda imate petogodišnji ugovor sa VoA, ako ga nikada nijeste dobili?

-Pitanje je na mjestu, a odgovor veoma čudnovat. Naime, posljednji ugovor sa VoA potpisao sam u junu 2018. godine. Umjesto da mi pošalje kompletan ugovor, urednik Zoran Žic poslao mi je samo stranu, mislim da je bila broj 16, gdje se nalazilo mjesto na kojem treba da stoji moj potpis. Kao i mnogo puta ranije, potpisao sam, iako kompletan ugovor, sa potpisom obje strane, nikada nijesam dobio! To tvrdim i spreman sam da dam na vještačenje svoj lap top, iako moj urednik tvrdi da mi ga je poslao. Kada sam ga, nakon svega, zamolio da mi ugovor pošalje kako bih pronašao “spornu” odredbu, on mi je poslao ugovor iz 2015. godine, a ne iz 2018.!

–O čemu se tu onda, zapravo, radi? Nije li logično da ne možete da radite za dva medija istovremeno?

-I na ta pitanja odgovor je više nego zanimljiv i mijenjao se zavisno od konteksta vremena u kojem se nešto dešavalo. Tako sam 2003. kada sam počeo da radim u tv Montena, od urednice Maje Drucker dobio pohvalu, jer je konstatovala da je “dobro što ću ponekad moći da pozajamim tv materijal”. Takođe, niko nije imao ništa protiv ni kada sam od 2006. do 2008. radio za tv B92. Budući da u Glasu Amerike dopisnici nemaju radni odnos, pa ni radni staž, u prošlosti su čak podsticani da rade za druge medije kako bi im neko drugi omogućio da zasnuju radni odnos.

-Otkuda onda odjednom ta promjena? Mislite li da je neko imao cilj da Vas skloni?

-Sve je moguće. Zanimljivo mi je da mi je urednik Žic, kada me je pozvao, rekao: “Vi ste u tekstovima na Luči napali novu vlast”. Odgovorio sam mu na način za koji sam mislio da će razumjeti: “Da, ali ta nova vlast ugrozila je svojim djelovanjem sve one principe koje je Crna Gora morala da ispuni da bi ušla u NATO”. Bilo je uzalud. Bio je uporan da će se o ovome vijećati na nekim “višim instancama” i da nije optimista.

Sve se to dešavalo par sedmica nakon smrti moje majke koja je umrla 12. januara ove godine. Zamolio sam ga da makar ispoštuje ono što je u Crnoj Gori svetinja – period korote nakon smrti bližnjeg. Nije to učinio. Uslijedili su pozivi u kojima mi je stalno govorio da postoji pritisak na njega da potpiše odluku kojom se meni raskida ugovor (koji traje do 1. juna 2023.godine).

-Ko bi to mogao biti? Imate li predstavu kome bi mogao da smeta Vaš rad u VoA? Ili Vi lično?

-Naravno. Iako na prvi pogled izgleda da bi “kvaka” mogla biti u činjenici što je urednik moga urednika, odnosno direktor Evroazijske divizije gospodin Elez Biberaj (Albanac rođen u Crnoj Gori, ili Skadru, nijesam siguran), pa ga je na ovo nagovorio Dritan Abazović, mislim da to ne odgovara istini.

Već desetak godina, osjećao sam neke neprijatne tonove iz Vašingtona.  Nijesam mogao biti siguran o čemu se radi jer, ja sam u Podgorici, a redakcija mi je tamo. Ipak, slutio sam da nešto nije u redu. I znao da je jedina brana nečijoj namjeri da me skloni – moj rad. E, to niko nikada nije sporio. Uvijek sam bio surovi profesionalac, nikada demantovan, nikada tužen.

Da skratim: kada je jedan, meni veoma drag kolega, nakon 20 godina provedenih u VoA otišao u penziju i vratio se u Beograd da živi, često smo razgovrali telefonom. Jednom mi je rekao doslovce ovako: “Nebojša, tebe tamo svi uvažvaju i cene, ali ti tamo imaš samo dva neprijatelja”. Na moje pitanje “koga”, odgovorio je: “Tvoje zemljake”.

Bio sam zaprepašten. Moji zemljaci u Vašingtonu su Alen Mlatišuma koji čak ne radi u istoj redakciji i pokriva neko drugo radno mjesto i Milena Đurđić koju u Podgorici, prije njene selidbe u Ameriku, nikada nijesam upoznao.

Sjetio sam se da su oboje imali problema sa hapšenjem rođene braće. Mileni je brat hapšen u aferi Atlas i ja sam joj tada poslao mail podrške. Zanimljivo je da je Mlatišumin brat uhapšen upravo dok je sve ovo trajalo – u februaru. On je osumnjičen da je iz Barske luke prošvercovao 4.400 paketa cigareta i da je oštetio državni budžet u vrijednosti od 3,7 miliona eura.

I Alenu sam se obratio nudeći pomoć. Ja sam takav.

-Da li Vam je dozvoljeno da prezentujete svoju verziju? Jeste li imali pravo na odbranu?

-Ne, zaista ne. Nikakva prava da se branim nijesam imao. Ako su Alen Mlatišuma koji je dostavio linkove mojih tekstova i urednik Zoran Žic neko ko bi trebalo da predstavlja mog poslodavca – Vladu SAD, vodeću demokratiju na svijetu, onda bi svaki američki demokrata trebalo da se zabrine što su takve osobe dobile mogućnost da predstavljaju njihovu državu.

Znate, ja zbog Mlatišume i Žica neću prestati da volim Ameriku. O, ne. Ja sam čak i 1990. godine, dok nijesam ni znao da ću nekada raditi za VoA, sa Bobom Vučkovićem i Radem Bojovićem osnovao društvo Crnogorsko-Američkog prijateljstva. Ameriku ću voljeti dok sam živ, ali ne i ovakve osobe koje su nekim sticajem okolnosti dobile mogućnost da je predstavljaju.

-Jesu li kolege stale u Vašu zaštitu?

-Ne znam. Strah čini čuda. Čak i ako je neko htio da me zaštiti, ustuknuo bi pred strhom od gubitka posla. Javio mi se kolega iz Ulcinja koji radi za Albanski servis. On mi je, dok je sve to trajalo, rekao da je on imao isti problem. Pisao je bez odobrenja za prištinsku “Rilindiju”. Pozvao ga je direktor Biberaj i rekao mu da to ne smije da radi. Međutim, on je kazao da ne zna za tu zabranu, jer baš kao i ja, ugovor sa tom odredbom nikada nije dobio! Oprošteno mu je, uz sugestiju da prestane da piše za druge. Dakle, njemu je nedobijanje ugovora bio razlog da mu bude oprošteno. Meni nije. A ništa ne boli kao nejednaki aršini.

-Zašto Vama nije?

-Što mislite? Pa, ja u životu nikada nijesam imao “leđa”. Čak ni kada sam počeo da radim za VoA. I tu i na svim mojim drugim poslovima, imao sam samo uspravnu kičmu. Leđa – nikada.

-I dobro, kako vam je saopšteno da više ne radite?

-Telefonom. Ponovo me pozvao urednik Žic i kazao da od 1. juna više ne šaljem priloge. Rekao je da je nevoljno, “pod čudnim okolnostima” potpisao takvu odluku i da ću zvanično obrazloženje dobiti iz Pravne službe. I zaista, par dana kasnije, dobio sam dopis u kojem je pisalo da se “ukida finansiranje mog radnog mjesta” kao i da je to razlog što više neću raditi.

-Čekajte, zar nije razlog portal Luča?

-Ne, začudo. Više niko nije pominjao portal. Ispostavilo se da se ukida finansiranje mog radnog mjesta i da moj ugovor ostaje da važi do 1.juna 2023. godine. Takođe, rečeno mi je da – ukoliko urednik to procijeni – mogu nastaviti da radim. Bilo kada.

Uglavnom, od 1.juna, upravo u periodu kada su svi svjetski mediji slali svoje ekipe u Crnu Goru zbog burnih događaja u njoj, VoA više ne finansira radno mjesto dopisnika iz Podgorice!

-Koliko znam, iz Crne Gore je bilo nekih priloga i nakon tog datuma?

-Ne znam. Od tada nijesam gledao nijednu emisiju VoA. Neko mi je rekao da su imali priloge sa Cetinja i o LGBT populaciji. Tek je to apsurd! Ukinuli su finansiranje radnog mjesta dopisnika, a platili su novinara i kamermana da im pokrivaju neke događaje. Pa, to je vrhunac cinizma!

-Jeste li zatražili pravnu pomoć?

-Radim na tome. Prije nekoliko dana imao sam razgovor sa ljudima iz Ambasade SAD u Podgorici. Obećali su mi da će detaljno ispitati pravnu stranu slučaja. Rekao sam im da sam za istinitost onoga što sam njima, a i Vama sada izrekao, spreman da se podvrgnem poligrafskom testiranju.

Što se daljeg postupanja tiče, potruduću se da brzo iscrpim domaće pravne ljekove. Nakon toga, uzeću dobrog advokata – gospodina Rodića ili Pažina – i juriti ih do Strasbura. Povrijeđena su moja radna i ljudska prava, pa će nažalost, država Crna Gora biti ta koja će na kraju morati da mi plati odštetu.

Šta u posljednje vrijeme radite? Od čega živite?

-Osim nekoliko tekstova koje sam napisao za portal Luča, ne radim ništa. Iskreno, očekivao sam da će moj urednik već do avgusta shvatiti da je pogriješio i zvati me da nastavim. Nije zvao. U moju kuću od početka jula mjeseca nije ušao nijedan jedini cent. Živim od stare slave (smijeh).

A.Š.