Papci sa brda

Piše: Marko Vešović

1. Počeo rat. Sjedimo u stanu moje svastike Mirjane Dević, u Teslinoj ulici, ne znam kako se danas zove, i ne sjećam se koga je je sve tu bilo. Pričamo o belaju koji nas je iznenadno uzjahao, mada nimalo neočekivano. Ivana i Aco sjedjeli su na podu.

Vjerovali smo da neće dugo, da se radi o nesporazumu koji će biti otklonjen, a Marko Darin priznaje da je tek u oktobru 1992. konačno shvatio da  se radi o zlu koje došlo da dugo ne ode. Danas pak znam da, za moga života, neće ni otići.

„Nisam papak“, viče Ivana, uvrijeđeno i dovoljno glasno da čuju odrasli, zauzeti pričom. Ivanin uzvik i izraz lica zapravo vele: „Vidite ko je opet počeo prvi.” „Ajde, šuti tu, šta se kmeziš“, kaže Gordana.

Aco se rodio dvije godine prije Ivane, bio beskrajno slatko goluoždravo pile i velika naša ljubav, pogotovo Gordanina, zato nas je uvijek hvatala žalost kad jedno drugom vadi oči, ali gotovo ništa nismo mogli protiv toga.

“Ponovo se rogljate?” – velim Ivani.  “Tata, ovaj me Aco zadijeva“. “Boga mi, tetak, ja nju ne zadijevam“. “Zadijevaš, zadijevaš. Kažeš mi da sam papak”. “E, pa šta mogu, tetak, kad je Ivana pekmez?“ To je u stvari citat, za kojim Aleksandar poseže kao za štitom: kad se njih dvoje igraju, a Ivana počne da plačkunja, Gordana joj kaže: “Ajde, šuti tu, ne budi pekmez”.

Kad su skupa, neizbježno se i lako posvađaju, valjda ponajprije zato što su jedinčad. Zaludu im je Gordana kušala objasniti da u ovom Sarajevu, ispod ovoga neba  i pod ovim granatama, Ivana nema nikog bližeg od Aca, i da njen brat od tetke nema nikog bližeg od Ivane. Sva priča bi joj otišla ututanj, jer kad su zajedno, osjete se jedno drugim ugroženi. Dok su odvojeni,  veli Gordana, svako u svom svijetu je car i ne boji se da će mu iko uzeti pravo da bude najvažniji, a čim su zajedno, ne zna se ko je glavni, i eto belaja.

Naš razgovor se nastavlja, zapravo nije bio ni prekinut, dok ja s pola uha slušam Aca kako nastavlja usrdno uvjeravati Ivanu da je papak, i istodobno zirka u nas, provjeravajući čuje li ga ko od onih koji bi ga mogli kazniti zbog upornog “zadijevanja” sestre. Kao žive vatre bojao se oca, koji je ovaj put suviše zanesen pričom da bi njih dvoje čuo. Kad smo jednom sjedjeli kod Devićā, Aco je očajan čekao dolazak oca da ga kazni zbog njake nepodopštine, što je Ivani bilo neshvatljivo: šta se ima bojati oca? „Lako je tebi,“ veli Aco. „Šta god uradiš, tvoj tata kaže: ma nema veze, dušice.“

„Jesi, jesi, papak“, zaintupio Aco. Ivana odjednom ustade sa patosa, gdje su se igrali, ispravi se ponosno i odozgo odmjeri Aca prijezirnim pogledom: “Ja, boga mi, nisam papak. Da sam papak, sada bih bila na brdima“.

2. Ne znam više kad je to bilo, ni ko je od naših gostiju Srbe koji nas drže u opsadi nazvao „papci sa brda“, a Gordana mu rekla: „Ono nisu papci nego profesionalci. Svoj zanat pekli su cijeli život i sada na nama pokazuju šta su ih naučili“. Jer nam je, prije toga, specijalac Muhamed Gafić, moj prijatelj koga svi zovu Gafa, pričao da na svakom srpskom topu ima školovan oficir. Školovan čitav život da ubija. „Papci smo mi“, podupro sam Gordanu, „pred čijim očima je sve ovo gotovljeno, a vjerovali smo da rata biti neće“. Mada su nam sa raznih strana dolazili glasovi da hoće.

Pet-šet mjeseci ranije, sjedjeli smo u Mirjaninoj kući kad je došao jedan dečko s  haberom: „Marku Deviću i Marku Vešoviću poručio Gajo s Jahorine da uzmu svoje porodice i bježe iz Sarajeva koje će biti srušeno.“ Nismo vjerovali, mada je Dević bio prijatelj s Gajom, čak smo se podsmjehivali toj vijesti. No čak da smo povjerovali – ne mogu, naravno, govoriti u ime svog imenjaka i Mirjane – nas dvoje, naravno, ostali bismo gdje smo, jer Gordana ne bi mogla napustiti grad koji će biti srušen, a ostaviti u njemu majku Mariju i sestru Ljilju.

Marko Darin pošteno prizna: nije imao kud otići. U Crnu Goru, iz koje je 1963. godine zauvijek pobjegao, ne bi se vratio ni mahnit, Darinka bi rekla: ni u pomamilu. A pošto smo ušli u rat bez ušteđevine, nije se moglo desiti ni da odemo kod rodbine u Beograd, gdje bismo bili na tuđem vratu.

Čudni su puti gospodnji. Možda, zahvaljujući ponajprije tome što je na početku rata bio frontalni kokuz, Marko Darin danas je sarajevski pisac sa 37 objavljenih i nešto manje neobjavljenih knjiga koji bi umro kao srećan čovjek da je Bogu na divane otišao prije Gordane. Ovako, ništa.