Grmjelo je sa Lovćena

Piše: Nebojša Redžić

Nestrpljivo sam tog, 4. septembra 2021. godine očekivao vijesti sa Cetinja. Onda mi je Bajko javio da je srušena ograda na Dvorskom trgu. Potom da su probili kordon policije. Konačno, da su stigli do Kruševog ždrijela i da će se tu postaviti barikade.

Nije mi bilo druge do da sjednem u auto i krenem. Prvu barikadu još nekonsolidovane policije probio sam u Donjoj Gorici. Kod druge, mislio sam da prolaska nema. Sve dok nijesu naišli Mojkovčani i svojim tijelima spriječili policiju da zaustavi dvadesetak auta koji su tražili prolaz ka Cetinju. Kakvi su samo Crnogorci, ti Mojkovčani!

Parkirao sam kod skretnice za restoran Belveder, a onda su nastupili sati puni strijepnje i napregnutog iščekivanja. Bože sačuvaj da je nekoga od okupljenih bilo strah od raznih bratstava i litijaša koji su prijetili da će doći i probiti barikadu. Junaštvo te pestokupljevine već je svima znano i svodi se na pjevušenje pjesmice o kukanju bula. Ipak, nikada ne znaš što će ti donijeti susret sa policijom.

Veoma brzo, upoznao sam se sa strategijom odbrane od svetosavske nemani. U prvom redu bile su žene. Građanski otpor. Ako dođu, moraće da ih sklone tako što će ih nositi. Jer, one od momenta kada su sjele na asfalt, zarekle su se da neće ustati bez velikog kastiga. Žene, kao stub odbrane Crne Gore. Kuću su nam održale. Sačuvale su supstancu Crne Gore. Sačuvaće i Cetinje od tog polusvijeta, bio sam ubijeđen.

Iza žena, gomila starih guma, u gumama kanisteri sa benzinom, iza svega toga komadi velikih stijena, a svuda okolo ljudi. Crnogorke i Crnogorci. Odlučni da ovoga puta neće uzmaći pred skoro dvovjekovnim neprijeteljem Crne Gore i našeg identiteta.

Dok stojim u prvom redu i gledam u pravcu odakle bi mogli doći, prilegao sam na obližnji brežuljak i napisao tekst za portal „Luča“. Direktno u naslovnu stranu. I bio izričit u tri stvari: da je ovo istorijski trenutak za Crnu Goru, da su Crnogorci izbrisali sve razlike i međusobne zađevice i stali u isti stroj, te da Belveder neće pasti! I u svemu sam, ispostavilo se kasnije, bio u pravu.

Bilo je predvečerje lijepog ljetnjeg dana. Stigao sam u centar otpora velikosrpskim nacistima, odlučan da poginem ako treba, braneći crnogorsku čast. Baš onako kako su to činili moji preci iz Rovaca kada su predvodili bitke za oslobođenje od Turaka ili kada su se suprotstavili velikosrpskim osvajačima nakon 1918. godine. I onda, kada su u partizanskim strojevima, zagorčavali život četnicima i Njemcima. Biti dostojan svojih predaka, biti svoj na svome i braniti to svoje, biti vjeran zemlji koja te porodila i njenom kršu – za mene je oduvijek bio imperativ življenja i postojanja. Ženi sam, kada sam odlazio put Cetinja, rekao da se možda neću vratiti i poručio da čuva našeg, tada dvogodišnjeg Luku. Nasmiješila se kao da mi ne vjeruje. A bio sam smrtno ozbiljan.

Niko već decenijama, nije uprljao crnogorsku čast i obraz, kao 42. Vlada. Još da sam znao, dok ja stojim ispod neke belvederske stijene, da oni u nekoj gluvoj sobi dumaju kako da nam doskoče. Pa Jakov kaže da nije strašno „ako pogine 10 Crnogoraca“. A Milojko predlaže da popove obuku kao medicinske radnike i tako ih provuku do Manastira. Ne znam što je predlagao Marko Milačić, ali sam siguran da je i on imao neku originalnu ideju. A tek Zdravko Krivokapić koji bi, da je mogao, pomjerio i Lovćen i postavio ga na mjesto Avale, samo da ta četnička kamarila nađe put do Manastira.

Kako se bližila noć, zebnja je bila sve veća. Neko je pustio priču da će policija doći preko Njeguša. Drugi su tvrdili da se odustalo od ustoličenja na Cetinju. Bilo je i onih koji su govorili da će nas napasti oko 3 sata iza ponoći, onda kada posustanemo od umora. Kako god, jedino naša odlučnost da istrajemo nijednog trenutka nije bila upitna.

Došli su u zoru i pred nas isturili isprepadane policajce koji su ponavljali „kuku nama“. Sve dok TVCG nije, umjesto nas, „zapucala“ na policiju. Oca im lažljivog i pokvarenog jebem. Prošao sam kasnije pored policije zahvaljujući novinarskoj legitimaciji i otišao autom u Podgoricu. Dok je plamćela vatra, a bijednici hapsili ponekog Crnogorca koji im je dopao šaka. Bili su očajni zbog neuspjeha svoje akcije. Neki i srećni jer im je helikopter „završio posao“. Kako je samo to bijedna prevara bila. I kakvo, nekanonsko „ustoličenje“!

Niko još nije odgovarao

Belveder prije tri godine bio je najveći mirnodopski poduhvat nacionalnih Crnogoraca u novijoj istoriji. Najveća naša pobjeda nad asimilatorskim ideolozima, podaničkom vlašću i njihovim postrojbama spremnim da ubiju dušu crnogorsku. Dokazali su to nakon svitanja svojim iživljavanjem po Cetinju, bojnim otrovima, suzavcem, dugim cijevima. Nimalo se nijesu razlikovali od Turaka, Austrougara, Italijana, Njemaca…kada su, na kratko, ulazili na Cetinje. Jer, svi okupatori imaju nešto zajedničko: neko bijedno uvjerenje da je domanacija nad lokalnim stanovništvom i njegovo zastrašivanje, odlika velikih osvajača. Ipak, gotovo uvijek, bila bi to osobina običnih bijednika i vrhunskih kukavica koji, nesposobni da svoju „veličinu“ pokažu pred najuglednijim predstavnicima okupiranog grada, bijes iskale na babama i djecom.

Kud ćete veći dokaz da je tako, od saznanja koje je usijedilo u narednim godinama – da niko, ama baš niko, nije odgovarao zbog državnog terora na Cetinju, zbog prekomjerne upotrebe sile, zbog zloupotrebe ovlašćenja policijskih starješina… Nije odgovarao ni onaj Knežević koji na snimku jasno kaže da kontroliše nekoliko kriminalnih grupa i da ovi samo čekaju njegovo odobrenje da dođu i zapale Cetinje (parafraza). Tužilaštvo ni tu nije našlo elemente krivičnog djela. Baš kao nigdje drugo gdje su žrtva bili ili su trebalo da budu, nacionalni Crnogorci. Isto ono Tužilaštvo koje je krenulo da sudi patriotama koji su stali na branik crnogorske časti i čojstva. Blago pravnoj državi sa njima takvima.

Kakve je benefite Belveder donio Crnogorcima? Osim spontanog okupljanja i brisanja svih međusobnih razlika i raskola i spremnosti da se do posljednjeg pruži otpor četničkoj nemani podržanoj tadašnjim vlastima, skup na Belvederu (neću sada o simbolici Belvedera 1936.g.) bio je primjer da se samo slogom i odlučnošću, može zaustaviti i preduprijediti šovinistički pir u srcu Crne Gore. Toga dana, mi smo odlučno i snažno rekli NE onima koji kidišu na crnogorsku dušu u namjeri da zatru trag postojanju crnogorskog identiteta. I to zato da bi ga prisvojili, da bi se prerušeni uvukli u njega, označili ga srpskim i tako sebi pribavili istoriju koju nemaju. Zaustavili smo četnički pir nasred Cetinja, spriječili kolone polusvijeta da orgijaju po Prijestonici, stavili im do znanja da Crna Gora nije njihova prćija u kojoj sve mogu kupiti Judinim srebrenjacima.

Belveder je bio i ostao gorostas naše riješenosti da im ne predamo na pladnju Crnu Goru. Belveder je simbol našeg trajanja i dokaz da se za svaku četničku akciju može sakupiti dovoljan broj Crnogoraca da takvu ujdurmu spriječe. Jer, kud ćeš većeg motiva i jače riješenosti da pobijediš, nego kada braniš svoje?! Okupator i asimilator, koliko god indoktriniran, zaveden, plaćen… takav motiv nikada ne može imati.

A reći posrbljenim Crnogorcima, pripadnicima tog polusvijeta kojih je danas ubjedljivo manje nego što ih je bilo prije tri godine – da neće uspjeti u svom naumu, da Cetinje i Crna Gora nikada neće biti srpski, kao i da su Srbi koji poštuju i priznaju ovu državu dobrodošli da budu stanovnici Crne Gore – imperativ je ovog vremena i zalog za buduće generacije Crnogoraca koje će umjeti da vole i cijene svoje.

Ima li nas?

Sad bi bio red da objasnim kako se i zašto desilo da taj crnogorski zbor, taj okup oko iste ideje i ta spremnost da se stane na put zlu, splasne, omlitavi i pretvori se u tananu nadu da bi prvom narednom prilikom sve pomenuto bilo na mnogo nižem nivou, protkano nitima bezvoljnosti i rezignacije. Da li baš?

Ako je reper za takvo razmišljanje ona tužna slika ispred Vile Gorica kada je bijedni pripadnik veleizdajničke klike na vlasti Dritan Abazović potpisao sramni „temeljni“ ugovor sa popovima crkve Srbije, onda bi neko mogao reći da je zaista tako. No, taj skup ispred Vile, osim što je bojkotovan od najjače partije koja okuplja dio Crnogoraca, imao je manjkavost koja se tiče nedostatka prave informacije kada će ovdašnji i beogradski bijednici doći na potpis. Pa sve i da su znali kada je potpisivanje predviđeno, ljudi su prevareni, jer su se potpisnici pojavili u cik zore, onda kada se pijanci i kurve vraćaju iz noćnog provoda. Dakle, objašnjenje postoji.

Što se skupova „Ima nas“ u organizaciji DPS-a tiče, onaj prvi bio je više nego raspektabilan. Masovan, pun mladalačke energije i odlučnosti, protkan finim patriotizmom i sa lijepim porukama. Drugi je bio sa nešto manje intenziteta i manje brojan, dok je treći doživio fijasko. E sad, kome je i zašto bilo u interesu da ubije energiju iz prva dva i zašto se taj neko svojski potrudio da od Crnogoraca načini defetiste, možemo samo da nagađamo. Mislim, odgovor se zna, ali kažu da nije uputno to reći uoči predstojećih izbora.

Neke posebne prilike da se Crnogorci ponovo masovnije okupe, u međuvremenu nije ni bilo. A ja uopšte ne želim da sumnjam da bi najavljeno uvođenje dvojnog državljansta (Evropa ih je već upozorila da to ne čine) i eventualni pokušaj pohoda na Lovćen, bili zaustavljeni i prije nego bi „ušli u proceduru“. Jer, zaboravih prije reći: jadnici, bolje da ne znaju što bi im se desilo da su na Belvederu ispalili makar i jedan metak u masu. Kažem, bolje da ne znaju. Svojim očima gledao sam očeve i sinove, a nerijetko i šćeri, kako su bili naoštreni da odbrane čast Prijestonice i Crne Gore. I čime. A oni bijednici, onako neškolovani i neznaveni, zadojeni mržnjom i zaslijepljeni mitovima crkve Srbije, malo znaju o crnogorskoj časti. Jer, oni su onu svoju i svojih predaka – odavno izdali i iznevjerili. Prodali.

Zato, neka nas ne testiraju. Neka ne istražuju granice do kojih smo spremni da ih trpimo. Neka ne probaju na što smo spremni. Dio toga, vidjeće danas na Lovćenu. Za ostalo, neka im reper bude Belveder. Jer, to što su uzeli vlast i što smo im tu izbornu pobjedu priznali, nikako ne znači da su dobili pravo da se unerede u državu koju predvode. Možda je Crnoj Gori i bila potrebna smjena vlasti, možda su mnogi bili spremni da kažu kako bi nova vlast u Crnoj Gori mogla biti ljekovita, ali je više nego izvjesno da Crnoj Gori nijesu bili potrebni – oni. Ne ovakvi, beskičmeni, sa podaničkim i sluganskim mentalitetom i spremnošću da od Crne Gore naprave bezlični feud ili banovinu na čelu sa Aleksandrom Vučićem.