STVARANJE “HRISTOVIH VOJNIKA” I SLUŠKINJA: Kako svetosavlje oblikuje ulogu žena

Piše: Tijana Lopičić

Propovijedi mnogih sveštenika Crkve Srbije nerijetko sadrže mizogine izjave prema ženama, stavljajući ih u inferiorni položaj. Stoga nas ne iznenađuje kada čujemo u njihovim propovijedima da “žene ne trebaju da razmišljaju”, te da se žene nazivaju “jadnicama i bijednicama” ukoliko se zalažu za upotrebu rodno senzitivnog jezika, ili pak da dozvoljavaju upotrebu fizičkog nasilja ako je navodno u vaspitne svrhe.

Pri tome, pravo na nasilje proističe iz uslova da su vjenčani u crkvi.

Pitanje koje se ovde logično nameće jeste: zašto im trebaju žene koje ne trebaju da razmišljaju?

No prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, trebamo se podsjetiti uloga nekih žena u Bibliji. Kroz različite epohe i kontekste, žene u Bibliji preuzele su značajne uloge koje su oblikovale tok Božjeg plana s čovječanstvom. Neke, poput Devore i Mirijam, bile su proročice i vođe naroda; druge, poput Jestere i Avigeje, donosile su presudne političke i diplomatske odluke.

Sabor SPC često optuživan, ali odbacio optužbe da posmatraju žene potcjenjivački

S obzirom na to da imamo primjere i iz Starog Zavjeta u kojima su žene imale ključne i odlučujuće uloge, postavlja se pitanje zašto svetosavlje dnas teži da oduzme ženi i pravo na razmišljanje?

Kada su žene stavljene u inferiorni položaj, bez prava na sopstvene odluke, postaju pokorne i lake za manipulisanje. U takvom okruženju, one postaju idealne sluškinje, koje prihvataju životne okolnosti bez svijesti da imaju mogućnost da oblikuju svoj život onako kako žele.

Neke će trpjeti nasilnog muža, dok su druge, po svetosavskim idealima, svedene na nivo inkubatora za razmnožavanje, jer navodno žena nije vlansik sopstvenog tijela. Vjerovatno je da će đeca u takvim okolnostima preuzimati obrasce ponašanja svojih roditelja. Tako će njihova sudbina već unaprijed biti predodređena: jedni postaju sluškinje, dok drugi postaju šovinističko ideološko indoktrinisani “svetosavski” Hristovi vojnici.

U krajnjoj liniji, sve se svodi na potrebu da Crkva Srbije, kroz strogu hijerarhiju i zastarjele tradicionalne obrasce ponašanja, zadrži kontrolu nad svojim vjernicima.

Ograničavanjem slobode mišljenja, naročito među ženama, i očuvanjem rigidnih patrijarhalnih vrijednosti, crkva osigurava poslušnost i stabilnost postojećeg poretka. U tom sistemu, svaka uloga bilo da je riječ o „poslušnoj ženi” ili „vjernom vojniku”  ima jasno određeno mjesto, što omogućava institucionalnu moć ali i dugoročnu ideološku kontrolu nad zajednicom.

Međutim, takav model u 21. vijeku djeluje anahrono i opasno, jer guši individualne slobode, obesmišljava duhovnost i direktno koči društveni napredak. Štaviše, takav pristup je u suprotnosti sa samim učenjem Biblije, koja posebno kroz Novi zavjet naglašava slobodu čovjeka, a pod pojmom čovjeka se smatra i žena.