SUKOB DO PRVOG KVORUMA: Knežević u opoziciji, Mandić pod zaštitom

Piše: Nikola Popović

Političke svađe imaju jednu nezgodnu osobinu: njihova ozbiljnost najbolje se provjerava kada nekome zaista bude ugrožena funkcija. Na tom testu navodni raskol lidera prosrpskih političkih opcija u Crnoj Gori Andrije Mandića i Milana Kneževića pokazao je koliko malo vrijedi.

Kneževićeva Demokratska narodna partija (DNP) je najprije najavila dolazak na sjednicu i protivljenje Mandićevoj smjeni. Onda je, nakon razgovora dvojice lidera, Knežević promijenio taktiku i odlučio da uskrati kvorum. Time je, zajedno sa ostalim odsutnim poslanicima, pomogao da se 24. septembra spriječi samo izjašnjavanje o razrješenju predsjednika Skupštine. Formalno opoziciona partija postala je zaštitnik funkcije jednog od ključnih ljudi vlasti.

Pet dana kasnije, Knežević je ponovo u parlamentu. Dok Demokratska partija socijalista (DPS) napušta sjednicu, lider DNP-a obrazlaže zašto njegova partija ostaje. Politički obrazac je upečatljiv: odsustvo kada treba omogućiti raspravu o Mandićevoj odgovornosti, prisustvo kada parlament nastavlja rad pod njegovim predsjedavanjem.

Vučić i njegovi crnogorski resursi

Upravo takvo ponašanje daje novu težinu pitanju koje je Portal Aktuelno već otvorilo tekstom „ZAŠTO VUČIĆ ČUVA MANDIĆA: Javne čarke za unutrašnju upotrebu?“ – Koliko je od njihovog razlaza stvarna politika, a koliko predstava za birače? 

Poslanik DPS-a Ivan Vuković javno je ustvrdio da je Knežević sačuvao Mandića sprovodeći Vučićevu naredbu. Ukoliko je ta tvrdnja tačna, onda je predsjednik Srbije još jednom zaštitio Mandićevu poziciju i obnovio njegov politički dug prema Beogradu.

Za sada je to optužba koja zahtijeva dokaz, ali je konkretna usluga DNP-a Mandiću vidljiva i bez uvida u eventualne razgovore sa Vučićem.

Izborna računica takve podjele uloga lako je razumljiva. Mandić iz vlasti može da privlači birače pričom o stabilnosti i institucionalnoj odgovornosti. Knežević iz opozicije može da okuplja nezadovoljne, posebno one kojima je Mandićeva politika postala previše „kompromiserska“. Tako bi glasovi razočaranih ostajali unutar istog političkog kruga.

Opoziciona partija može podržati vlast zbog jasno obrazloženog javnog interesa. Ali kada unaprijed obeća da neće povući nijedan potez koji bi omogućio smjenu konkretnog funkcionera, ona mu praktično izdaje političku polisu osiguranja.

Zato ova epizoda snažno potkrjepljuje tezu o fingiranom sukobu. Njihove razlike mogu biti glasne, ali se završavaju tamo gdje počinje opasnost po Mandićevu fotelju.