Ski-centar u glavi, sidro u stvarnosti

U Crnoj Gori je turizam odavno prestao da bude samo privredna grana. On je postao stanje svijesti. Nešto između kolektivne hipnoze i improvizacije. Kod nas se više ne pitamo ima li ski-centar staze, snijeg, vještačko osnježavanje, liftove i goste. Kod nas se pitamo ima li spin.

A spin je, kao i uvijek, važnija od terena.

Zato posebno zabrinjava kada takvu priču ne plasira neko sa strane, već ministarka turizma – Simonida Kordić. Jer kada rečenice o skijalištima dolaze iz resora koji bi morao da nosi znanje, strategiju i odgovornost, one dobijaju težinu. I postaju ogledalo sistema.

Tako ovih dana slušamo da je „preko 75 odsto prometa na sidrima“, dok se „korpe više koriste ljeti“. Kao da govorimo o razgledanju planine, a ne o skijanju. Kao da su skijaši sporedni likovi u priči o ski-centru. Kao da je osnovna funkcija planine panoramska vožnja, a ne zimski turizam.

Simonida Kordić: “Korpe se više koriste ljeti”!?

U prevodu: ključne žičare ne rade, ali nema veze – jer ljeti će turisti moći da se voze i gledaju vrhove. A zimi? Zimi ćemo, izgleda, gledati jedni u druge.

Problem je što ski-centar bez funkcionalne infrastrukture nije ski-centar. To je planinski dekor. Skupa razglednica. Investicija u pogled.

Ali ova priča danas ima i težu, mračniju stranu. Sa jedne od tih korpi na Žabljaku nedavno je poginuo turista. I u zemlji u kojoj se desi takva tragedija, prva riječ resora turizma ne bi smjela da bude statistika, već odgovornost. Ne objašnjavanje, nego uvjeravanje. Ne bajka, nego sistem.

Jer poslije smrti turiste, osnovno pitanje nije da li se korpe više koriste ljeti ili zimi. Osnovno pitanje je: da li je bezbjedno.

Ski-centar se ne puni izjavama, nego povjerenjem. A povjerenje se ne gradi frazama, već standardima, kontrolama, jasnim informacijama i vidljivom brigom države. Turisti ne dolaze tamo gdje se problemi umanjuju, već tamo gdje se rješavaju.

Skijalište nije socijalni projekat, niti izletnička destinacija za dobru sliku. To je ozbiljna, skupa i zahtjevna industrija

Ozbiljni ski-centri se ne prave da bi se reklo da postoje, nego da bi neko došao, ostao, potrošio i – vratio se. Oni se ne baziraju na nadi da će „nešto pasti“, nego na infrastrukturi koja garantuje sezonu i na sistemu koji garantuje sigurnost.

Kod nas, međutim, sezona često zavisi od dana kada će pasti snijeg – i od saopštenja.

Nije ovdje problem u tome što neko govori. Problem je što se iz govora vidi da ne postoji elementarno razumijevanje kako ski-turizam funkcioniše. Kada se ozbiljni projekti objašnjavaju logikom panoramske vožnje i statistikom bez konteksta, to nije gaf. To je simptom.

Simptom da se planina doživljava kao politička kulisa, a ne kao sistem. Da se ski-centar vidi kao tema za dnevnik, a ne kao proizvod. Da se misli kako je dovoljno da postoji žičara, pa će se turizam sam od sebe desiti.

Neće.

Turizam se ne dešava. Turizam se gradi.

A bezbjednost se ne podrazumijeva. Ona se dokazuje.

Crna Gora treba da bude zemlja u koju se dolazi da bi se uživalo – a ne rizikovalo

Zato bi umjesto ovakvih izjava, ministarka turizma morala da pokaže nešto mnogo važnije: da država kontroliše, upravlja i garantuje. Da su žičare sigurne. Da su sistemi ispravni. Da su ski-centri ozbiljni. I da je Crna Gora zemlja u koju se dolazi da bi se uživalo – a ne rizikovalo.

Jer skijalište nije socijalni projekat, niti izletnička destinacija za dobru sliku. To je ozbiljna, skupa i zahtjevna industrija. Ona traži kilometre staza, pouzdano osnježavanje, kapacitete, logistiku i znanje. I iznad svega – sigurnost.

Dok god budemo gradili ski-centre za ljeto, a opravdanja za zimu, imaćemo tačno ono što sada imamo: skupe instalacije, prazne staze i mnogo priče.

A od priče se, nažalost, još niko nije bezbjedno spustio niz stazu.

L.P.Đ.