POVRATAK NA POČETAK: Kako se Milojko Spajić vraća na projekte DPS-a, uz cijenu od pet izgubljenih godina

Crna Gora se danas ne nalazi u fazi razvoja – već u fazi vraćanja. I to ne na bolje, već na početak. Ono što se politički godinama predstavljalo kao „diskontinuitet sa Demokratskom partijom socijalista“, u praksi se pretvorilo u tiho priznanje: ključni projekti koji danas dolaze na sto nijesu novi, već naslijeđeni – i to iz vremena koje je vlast pokušavala da delegitimiše.

Najbolji dokaz za to je sudbina Svetog Stefana – simbola crnogorskog turizma koji već godinama stoji zatvoren, kao spomenik političkog lutanja. Umjesto da se koncesioni odnos unaprijedi ili redefiniše u hodu, država je dozvolila da investicija praktično zamre. Danas se ponovo pregovara, ali ne sa pozicije snage koju je Crna Gora imala prije 2020, već iz pozicije nepouzdanog partnera koji je već jednom pokazao da ne zna šta hoće.

Sveti Stefan – simbol političkog lutanja

Ista matrica se vidi i na primjeru koncesije za aerodrome. Proces koji je započet još 2018. godine sada se ponovo otvara, uz gotovo identične premise. Razlika je, međutim, suštinska – tada je Crna Gora bila tržište u usponu, sa jasnim investicionim narativom i relativno stabilnim institucionalnim okvirom. Danas, nakon godina političkih eksperimenata, promjena pravila i neizvjesnosti, država ulazi u isti proces – ali sa ozbiljno narušenim kredibilitetom.

Investitori ne zaboravljaju lako. Pet godina ne znači samo vremenski zastoj – to je pet godina izgubljenog povjerenja.

Paradoksalno, Vlada Milojka Spajića sada pokušava da reaktivira i fiskalne mjere koje su ranije bile predmet kritike. Primjer akciza na gorivo za superjahte u Porto Montenegro jasno ilustruje konfuziju u vođenju ekonomske politike: uvođenje akciza, pa ukidanje, pa opet preispitivanje. Takva nedosljednost šalje poruku da država nema dugoročnu strategiju, već reaguje ad hoc – zavisno od trenutnih potreba ili političkog pritiska.

Problem nije u tome što se projekti iz vremena DPS-a nastavljaju – naprotiv, kontinuitet u razvoju je poželjan. Problem je što je taj kontinuitet brutalno prekinut, da bi se danas, nakon pet godina lutanja, ponovo uspostavljao – ali uz znatno veću cijenu.

Proces koncesije za aerodrome, koji je započet još 2018. godine, sada se ponovo otvara, uz gotovo identične premise

U međuvremenu, konkurentske destinacije nijesu čekale. Region je napredovao, tržišta su se profilisala, kapital se preusmjerio tamo gdje su pravila jasnija i stabilnija. Crna Gora, umjesto da gradi na postojećem zamahu, izgubila je momentum – i sada pokušava da ga ponovo uhvati iz lošije startne pozicije.

Najveći gubitak, međutim, nije ni u projektima, ni u novcu. To je gubitak povjerenja. Jer investitori mogu da oproste sporost. Mogu da razumiju i političke promjene. Ali ono što ne opraštaju jeste nepredvidivost. A Crna Gora je, u posljednjih pet godina, upravo to postala. Zato danas ne svjedočimo razvoju novih ideja, već povratku starim projektima – uz tiho priznanje da je vrijeme potrošeno uzalud. I da se, umjesto obećanog „novog modela“, zemlja vraća tamo gdje je već bila 2020. godine.

Samo – ovaj put bez prednosti koje je tada imala.

L.P.Đ.