Kad se Petar I pretvara u tuđeg naśljednika

Piše: Zoran M. Vukčević

Postoje istorijske greške koje nastanu iz neznanja. Postoje i one koje nastanu iz površnosti. A postoje i rečenice kojima se istorija prilagođava potrebama sadašnjeg trenutka.

Rečenica ministra odbrane Dragana Krapovića, izgovorena na obilježavanju 230 godina od Bitke na Krusima, pripada upravo ovoj pośljednjoj kategoriji.

„Večeras je posebno dostojno i posebno primjereno što se nalazimo pred mitropolitom crnogorsko-primorskim koji je nasljednik sv. Petra Cetinjskoga na katedri cetinjskih mitropolita“, kazao je Krapović.

Lijepo zvuči.

Svečano zvuči.

Ali istorija nije svečani govor.

Istorija mora biti tačna.

Zato ova rečenica nije bezazlena. Ona otvara pitanje mnogo veće od jedne ministrove formulacije. Otvara pitanje šta se danas radi sa crnogorskim istorijskim naśljeđem.

Jer kada se Petar I Petrović-Njegoš, vladika Crne Gore i jedan od ključnih predvodnika pobjede na Krusima, koristi kao istorijska potvrda savremenog crkvenog kontinuiteta, onda više ne govorimo samo o omašci.

Govorimo o tome da se današnje tumačenje prošlosti pokušava upisati u samu prošlost.

A to je već ozbiljna stvar.

1796. NIJE 2021.

Bitka na Krusima pripada 1796. godini.

Petar I Petrović-Njegoš pripada vremenu u kojem je Crna Gora imala svoje državne, političke i crkvene prilike, svoje institucije, svoje odnose sa śuśjedima i svoje istorijske okolnosti.

Kada se Petar I Petrović-Njegoš, vladika Crne Gore i jedan od ključnih predvodnika pobjede na Krusima, koristi kao istorijska potvrda savremenog crkvenog kontinuiteta, onda više ne govorimo samo o omašci

Danas živimo u sasvim drugom vremenu.

Ne može se 2021. vratiti u 1796. godinu.

Ne može se savremena institucija jednostavno unijeti u istorijsku epohu u kojoj nije postojala u svom današnjem obliku.

Ne može se ono što je nastalo i uređeno mnogo kasnije predstaviti kao da je u istom obliku postojalo u vrijeme Petra I.

To nije istorijski dokaz.

To je naknadno učitavanje.

A kada se to učitavanje radi preko imena Svetog Petra Cetinjskog, onda ono dobija dodatnu težinu.

Jer Petar I nije bilo ko.

On nije samo crkvena ličnost iz davne prošlosti. On je jedan od najvažnijih ljudi crnogorske istorije. Njegovo ime vezano je za Crnu Goru, njenu državnost, njene ratove, njene pobjede i njeno istorijsko trajanje.

Zato njegovo ime ne može biti zgodan dodatak savremenoj političkoj ili crkvenoj interpretaciji.

PETAR I NIJE BIO PRETHODNIK ZA POTREBE DANAŠNJE POLITIKE

Petru I ne treba današnja politika da bi bio veliki.

Naprotiv.

Današnjoj politici je potreban njegov istorijski autoritet.

I upravo tu počinje problem.

Kada se čovjek koji je predvodio Crnogorce u jednoj od najvećih pobjeda njihove istorije danas koristi kao dokaz savremenog institucionalnog kontinuiteta, Petru I se ne dodaje istorija.

Petru I se istorija oduzima.

Joanikije ni po kom kriterijumu ne može biti nasljednik Petra I

Od čovjeka koji je pripadao svom vremenu pravi se potvrda nečega što je nastalo mnogo kasnije.

Od crnogorskog vladike pravi se istorijski svjedok savremenog crkvenog poretka.

Od crnogorske pobjede pravi se scenografija za današnju legitimaciju.

Tu već moramo zastati.

Jer pitanje nije da li neko poštuje Petra I.

Pitanje je šta se njegovim imenom danas dokazuje.

A ŠTA ZAPRAVO ZNAČI „NASLJEDNIK“?

Riječ „nasljednik“ nije bezazlena.

Ona podrazumijeva kontinuitet.

A kontinuitet nije ośjećaj. Nije želja. Nije svečana rečenica.

Kontinuitet se dokazuje istorijskim izvorima, dokumentima, institucijama i jasnim slijedom događaja. Ako se riječ „nasljednik“ koristi u simboličkom ili duhovnom smislu, onda to treba tako i reći. Ali ako se njome želi dokazati institucionalni istorijski kontinuitet, onda je riječ o mnogo ozbiljnijoj tvrdnji.

I tu se mora postaviti jednostavno pitanje:

Šta je Joanikije Mićović naslijedio od Petra I, njegovu istoriju ili tuđe tumačenje njegove istorije?

To nijesu ista stvar.

Joanikije je 2021. godine izabran za mitropolita od strane Svetog arhijerejskog sabora Crkve Srbije. Njegovo ustoličenje na Cetinju bilo je praćeno velikim protestima i blokadama. Građani su blokirali prilaze Cetinju upravo sa ciljem da spriječe dolazak patrijarha Porfirija i sveštenstva na ustoličenje u Cetinjskom manastiru.

Ustoličenje je ipak održano 5. septembra. Policija je uklanjala barikade i koristila suzavac, dok su Joanikije i patrijarh Porfirije u Cetinjski manastir stigli helikopterom Vojske Crne Gore.

To nije politička interpretacija.

To je događaj koji se desio.

O njegovim uzrocima, odgovornosti i političkom značenju može se raspravljati. Ali događaj se ne može izbrisati.

I zato je danas posebno važno postaviti pitanje: kako je moguće da se čovjek čije je ustoličenje bilo praćeno tako dubokim društvenim sukobom jednostavno predstavi kao istorijski „nasljednik“ čovjeka iz sasvim drugog vremena, kao da između njih postoji neprekinuta i samorazumljiva istorijska linija?

Petar I nije imao ovakvo ustoličenje

Upravo tu Krapovićeva rečenica prestaje biti samo rečenica.

Ona postaje tumačenje istorije.

NE OSPORAVAMO VJERU. OSPORAVAMO PREPISIVANJE ISTORIJE

Da budemo jasni.

Nije problem što je Krapović otišao na crkveni skup.

Nije problem ni što neko poštuje Joanikija.

Nije problem ni što vjernici imaju svoje razumijevanje duhovnog naśljeđa.

To je stvar ličnog uvjerenja.

Ali Dragan Krapović tamo nije govorio kao privatno lice.

Govorio je kao ministar odbrane Crne Gore.

Zato njegove riječi imaju javnu težinu.

A kada državni funkcioner kaže da je današnji mitropolit „nasljednik Svetog Petra Cetinjskog“, onda je sasvim legitimno pitati: na kakvom istorijskom osnovu?

Ako je riječ o duhovnom ośjećaju, recite tako.

Ako je riječ o istorijskom i institucionalnom kontinuitetu, pokažite đe je taj kontinuitet.

Ne može se istorija dokazivati svečanošću.

Ne može se kontinuitet dokazivati ponavljanjem.

I ne može Petar I biti dokaz samo zato što njegovo ime lijepo zvuči u današnjoj priči.

KRUSI NIJESU SCENA ZA PREPISIVANJE ISTORIJE

Krusima pripada njihova istorija.

Petru I pripada njegovo vrijeme.

Crnoj Gori pripada śećanje na pobjedu.

A današnjoj Crnoj Gori pripada pravo da o toj istoriji govori bez tuđeg prekrajanja.

Zato mi je teško da prihvatim da se 230 godina od Krusa obilježava tako što se istorijska ličnost iz vremena crnogorske državnosti koristi kao dokaz današnjeg crkvenog poretka.

Kako smo od Petra I kao simbola crnogorske istorije došli do Petra I kao dokaza da je neko drugi njegov naśljednik?

Kako smo od crnogorske pobjede došli do potrebe da se ta pobjeda uklopi u savremeni crkveni okvir?

Zar Krusi nijesu dovoljno crnogorski sami po sebi?

Jesu.

I Petar I je dovoljno velik bez bilo čije današnje potvrde.

CRNA GORA NE SMIJE BITI STATISTA U VLASTITOJ ISTORIJI

Ovo nije prvi put da se crnogorska istorija pokušava tumačiti tako da se njene ličnosti i događaji uklapaju u neku širu, tuđu priču.

Problem nastaje onda kada ta priča počne da potiskuje ono što je bilo izvorno i istorijski konkretno.

Prvo se promijeni značenje nekog događaja.

Onda se promijeni tumačenje neke ličnosti.

Zatim se uspostavi „kontinuitet“ koji se ranije nije tako predstavljao.

Na kraju se od Crne Gore očekuje da prihvati tuđe tumačenje vlastite prošlosti kao sopstvenu istorijsku istinu.

Na to ne treba pristati.

Petar I je dio crnogorske istorije.

Krusi su dio crnogorske istorije.

Crnogorska državnost je dio crnogorske istorije.

I niko nema pravo da ih pretvara u fusnotu tuđeg kontinuiteta.

PETAR I NE MOŽE BITI TUĐI DOKAZ

Zato Krapovićeva rečenica nije bezazlena.

Ne zato što ministar nema pravo na svoje mišljenje.

Ima.

Ali zato što se u jednoj kratkoj rečenici pokušava preskočiti više od dva vijeka istorije.

A istorija se ne preskače.

Ona se čita.

Proučava.

Provjerava.

I poštuje.

Petar I nije živio da bi potvrđivao današnje političke i crkvene izbore.

Živio je u svom vremenu.

Borio se za Crnu Goru.

Predvodio Crnogorce.

Vodio ih na Kruse.

I ostavio ime koje je postalo dio temelja crnogorskog istorijskog pamćenja.

Zato mu ne treba dodavati ono što nije njegovo.

Ne treba od njega praviti dokaz za današnje političke potrebe.

Ne treba Kruse pretvarati u pozornicu za objašnjavanje 2021. godine.

I ne treba od crnogorskog istorijskog naśljeđa praviti potvrdu tuđeg kontinuiteta.

Jer kada jednom počnemo mijenjati značenje naših predaka da bi odgovaralo potrebama sadašnjice, više ne branimo istoriju.

Branimo pravo da je neko drugi napiše umjesto nas.

A to pravo mu ne treba dati.

Petar I ostaje tamo đe ga je istorija ostavila, u Crnoj Gori, među svojim Crnogorcima, na čelu svojih pobjeda.

Ne kao nečiji dokaz.

Nego kao naša istorijska činjenica.