JOCO MARKUŠ KAO METAFORA VREMENA ZLA: Kad na površinu isplivaju fekalije

Na površinu su isplivali marginalci, ništarije, ratni profiteri, neostvareni likovi puni srdžbe, bijesa i mržnje, polusvijet koji se ne snalazi u sudaru sa globalnim progresom i civilizacijom. Baš kao što svako nevrijeme, na površinu izbaci fekalije i kanalizaciju. Pa iza svakog ćoška zaudara trulež, neprijatni mirisi i po neki Joco Markuš

Piše: Nebojša Redžić

Ni četiri dana nakon što je bivši predsjednik opštine Cetinje i član Nacionalne komisije za UNESCO Jovan Markuš na najprizemniji i najprimitivniji način izvrijeđao poslanicu SDP-a Draginju Vuksanović Stanković nije se oglasio niko od čelnika aktuelne vlasti. Čak ni vjernik i bogougodni premijer Zdravko Krivokapić, ni sveprisutni ljubitelj pravde i ”srpskog sveta” Dritan Abazović.

A možda je tako i bolje. Jer, da su osudili uvrede, znajući njihov politički i ljudski profil, bilo bi svima jasno da je u pitanju hipokrizija. Da su osudili Markuša, bio bi to nekome znak da se razlikuju od njega i da žele dati doprinos političkoj komunikaciji koja je drugačija od onoga što prezentuje Amfilohijev sljedbenik, prijatelj zločinca i ratnog profitera Željka Ražnatovića Arkana.

Ovako, Markušev istup je samo kontinuitet onoga što je koji dan ranije izgovorio Vojislav Šešelj, pa se taj manir velikosrpskog verbalnog iživljavanja nad političkim protivnicima, iz Srbije još jednom prelio u redove predstavnika vazalske vlasti u Crnoj Gori. Da se nije oglasio, malo nas bi znalo da je jedan od najomraženijih Cetinjana član Nacionlne komisije za UNESCO, pa time i javni funkcioner.

Da ”srpski svet” i njegovi eksponenti ne priznaju i ne haju za evropske vrijednosti i pravila koja civilizovana Evropa zagovara, odavno je jasno. Ne zna tako ni nesrećni Joco za preporuke Komiteta ministara Savjeta Evrope o govoru mržnje gdje se jasno kaže da „javni funkcioneri imaju posebnu odgovornost da se naročito u medijima uzdrže od izjava koje mogu da se shvate kao govor mržnje“.

Da išta znaju o evropskim regulama, možda bi Markuš i njegovi zaštitnici iz nove političke elite znali da je provokativni, politički govor jedno i da uživa visok stepen zaštite slobode izražavanja, ali da je govor mržnje nešto posve drugo. Da ne pominjemo sada crnogorske tradicionalne vrijednosti i odnos prema ženi, majci, sestri… o kome Markuš nema pojma.

Govor mržnje zapravo je izvor opšte opasnosti, on podstiče i opravdava netrpeljivost i, u krajnjoj liniji, nasilje. Tako kažu mrski Evropljani čija se demokratska pravila nikada nijesu ni primala kod polusvijeta koji srpski misli, govori i radi i koji je oduvijek smatrao da je sukob sa demokratskim i civilizacijskim vrijednostima ono što ih čini slobodnim i posebnim. Zapravo, tu i jeste razlika između velikosrpske misli i regula savremenog svijeta. Ona je civilizacijska i – nepremostiva.

Jer, tamo gdje nastaje govor mržnje, prestaje i dijalog. Sloboda izražavanja obustavlja se pred govorom mržnje. Uostalom, rat na Balkanu je i počeo onda kada je primitivizam ušetao u medijski prostor. Sjetimo se druge strane Pobjede iz 90-tih ili čuvenih pisama čitalaca beogradske Politike.

Društvene mreže kao usluga polusvijetu

Imperijalistički narativ o srpskim zemljama, o ispravljanju istorijskih nepravdi, o teoriji “krvi i tla” i sličnim ludostima koje su se brzo primale u običnom puku, bio je znak da se masama kroz medije može lako manipulisati. Što su govori i izjave zapaljiviji, to je i rat krvaviji, pokazalo se prije tri decenije kada su Titovi pioniri u krvi ugušili svaku pomisao da je proklamovano “bratstvo i jedinstvo” naša realnost.

Kada je Crna Gora u pitanju, stvari nijesu bile bitno drugačije od balkanskih obrazaca ponašanja. Neznalice, neobrazovani i primitivci, bili su prve žrtve onih koji su umjeli da manipulišu masama. U 90-tim godinama, čak i kada su ratovi prošli, iz dana u dan postajalo je sve jasnije da će “probuđeno srpstvo” biti latentna prijetnja građanskom miru.

U to vrijeme, na skupovima SNP-a, dominirali su oni koji su bili preteča “markuša” današnjice. Politički protivnici znali su tada reći da je na ratnohuškačkim skupovima te najveće srpske partije bilo “više očiju n’o zuba”. I zaista: krezubost kao metafora za primitivizam, bila je tada dominantan simbol podrške srpskoj političkoj misli u Crnoj Gori. Umio sam tada reći onima koji su u tome vidjeli neodrživost te političke ideje da će biti mnogo problema ako se jednoga dana crnogorski politički Srbi – opismene.

Kada su prije deceniju i po društvene mreže zagospodarile javnim prostorom, svi su dobili mogućnost da budu analitičari, političari, novinari, komentatori, tužioci, advokati, sudije… Izlivi patetike i lažnog čovjekoljublja tada su učinili da mnogi pomisle kako aktivizam na društvenim mrežama ima veliku moć korigovanja društvenih tokova. Pa su tako neki zaključili da rata u bivšoj Jugoslaviji ne bi ni bilo da su tada postojale društvene mreže.

Vrijeme nije potvrdilo ovakva razmišljanja. Štaviše, govor mržnje rasplamsavao se veoma brzo, normalni i pametni ustuknuli su pred vojskom primitivaca i nepismenih, pa se javni govor pretvorio u pozive na ubijanje, najprizemnije uvrede, prijetnje, psovke… Taj internet haos, zapravo je veoma brzo dao za pravo onima koji su tvrdili da bi rat 90-tih ili neki novi, sa društvenim mrežama bio još razorniji i krvaviji.

Ako su izjave političkih eksponenata uticale da društvenim mrežama brzo zagospodari mržnja, kletve i niski udarci, njihov uzvratni uticaj na javni govor političara bio je još pogubniji. Posebno od kada su i najviši akteri političkog života shvatili da je oglašavanje putem društvenih mreža najbolji način da prodru do potencijalnih glasača. Tek tu nastaje haos, kao kada bi publika sa punih tribina utrčala na zeleni teren i zajedno sa igračima počela igrati bez reda i pravila.

Još kada se u sve umiješala Crkva, litije i citati sabranih kletvi Amfilohija Radovića i Joanikija Mićovića, rasplamsao se govor mržnje i po osnovu vjerske i nacionalne pripadnosti. Predstava koja je na scenu izvela opskurne likove kakav je Joco Markuš, mogla je da počne.

Nizak nivo komunikacije zavladao je javnim prostorom, a komentari na portalima i društvenim mrežama postali su najveća usluga polusvijetu.

Uvrede kao imperativ vremena

No, nijesu samo psovke i uvrede zagadile javnu scenu u Crnoj Gori. Nijesu samo vulgarnosti i primitivizam ono što je natjeralo ljude od integriteta, intelektualce da se drže podalje od medija i društvenih mreža.

Uvreda je i kada neznaveni ministar, za koga ne znaš da li se sprda sa narodom ili je samo prirodno glup, objavi da sa nerealnim povećanjem plate u javnom sektoru svi mogu kupiti «nova polovna kola» ili « tri krave», ali i priuštiti «egzotično putovanje na Kubu». Uvreda je i kada njegov kolega po pameti objavi da je turistička sezona u kojoj smo se nagledali živih kokošaka na plažama i Žikinog kolceta u plićaku – bila «brutalno dobra». Uvreda zdravog razuma je i kada političarčić koji mrzi sve crnogorsko, sa napoleonovskim kompleksom visine, pohvali bezbjednosne službe za akciju zaplijene kokaina za koju su zaslužni magacioneri Volija.

Tako nizak i pogrešan nivo komunikacije sa biračkim tijelom, nije zabilježen u Crnoj Gori. Čak je u vremenu 90-tih, kada su u susjedstvu bješnjeli ratovi, crnogorski parlament zbog nivoa komunikacije, označavan kao «Dom lordova». Teško je objasniti da se danas, u vremenu mira, «blagostanja» i Evrope «sad», taj nivo toliko spustio da je opasno i proći pored parlamenta da ne uletite u kakvu tuču i verbalni rat.

Svemu je doprinijela i dekriminalizacija klevete koja, uprkos dobroj namjeri, nije imala željeni efekat. Zapravo, danas svako svakome može reći sve, a da zbog toga ne trpi nikakve posljedice. Tužite li ga za izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje, to će trajati i vjerovatno neće imati očekivani efekat, jer sudovi zagađenju javnog prostora nečinjenjem daju značajan doprinos.

U takvim okolnostima, verbalni i misaoni poduhvati raznih šešelja i markuša, postaju normalnost, a javnost biva naviknuta da je što brutalnije uvrijediti ili poniziti političkog neistomišljenika, imperativ vremena.

Na površinu su isplivali marginalci, ništarije, ratni profiteri, neostvareni likovi puni srdžbe, bijesa i mržnje, polusvijet koji se ne snalazi u sudaru sa globalnim progresom i civilizacijom. Onda kada sistem i vladavina prava ustuknu pred takvima, dobijamo današnju Crnu Goru koju niko nikada neće uzeti za primjer uređenog i prosperitetnog društva.

Baš kao što svako nevrijeme, na površinu izbaci fekalije i kanalizaciju. Pa iza svakog ćoška zaudara trulež, neprijatni mirisi i po neki Joco Markuš.