MILIĆ: Znao sam i “mangupe” i kriminalce

Novinar Goran Milić gostovao je u emisiji HTV “U svom filmu” i govorio o svojoj bogatoj novinarskoj karijeri i stalnim selidbama po svijetu.

Milić je istaknuo kako je u vrijeme koronavirusa proizveo serijal What’s up America uz pomoć produkcije, a okosnicu produkcije čine mlađi ljudi koji poznaju nove tehnologije.

– Vlasnica produkcije je bila 5 godina u Americi, poznaje puno Amerikanaca i poznaje tehnologiju. Neke stvari smo dobili, od nekih smo morali odustati i naravno, neizlječivog Vudija Alena koji je hipohondar, koji se zaključao u svoju kuću i koji nije pustio nikoga da uđe. S njim smo morali razgovarati telefonom, ali je pristao.

U New Yorku kao dopisnik RTV-a Beograd

Istakao je kako se sreo s novim profesionalnim izazovima u vrlo kratkom periodu.

– Meni se dogodilo 1980. godine da je za dva mjeseca umro Tito, a ja kao dopisnik nisam još ni stan pronašao, nisam se smjestio, milion je nekih papira. I meni javljaju da ću imati intervju s predsjednikom, Džimijem Karterom, jer on ne bi došao na sahranu jer ne želi vidjeti Brežnjeva, a kako je Jugoslavija reagovala bijesno na to, jer naravno, Brežnjev je htio vidjeti Kartera. I onda su rekli: Nemoj uzimati taj intervju, ne može se on na taj način izvoditi! Ja sam bio šokiran, da odbijem američkog predsjednika. Moj glavni urednik tada je rekao kako mi ima tužnu vijest reći, kako ovi “drugovi” ne daju da se napravi intervju, kako ga moram odbiti. Ja sam tada rekao kako ću prihvatiti intervju. Dvadeset hiljada novinara čeka za intervju u Bijeloj kući, a ja ga dobijem za dva mjeseca.

– Nova tehnologija tada je dolazila. Ja nisam imao tehniku, snimatelja, to je bila velika muka. U početku sam mislio – UN, to je važna stvar, dok nisam shvatio da je to jedno ovako tamburaško društvo, pogotovo kad je umro Tito i kad se raspao Pokret nesvrstanih. Javljao sam se kao reporter ispred UN-a, zato što je UN dao kameru besplatno, a kamera je koštala 1000 dolara na dan da bih slikao ulice Njujorka.

Stalne selidbe

Rekao je kako je živio u Francuskoj 5 godina, u Urugvaju dvije godine, sam u Americi 5 godina i u Londonu.

– Svugdje naučite nešto. Ni u Jugoslaviji nije bilo isto živjeti u Sloveniji ili Makedoniji. To su bili drugi mentaliteti, odgoj, druga priprema za život. Nisam politiku previše volio. Prve višestranačke izbore sam pratio u Urugvaju. To seljenje je meni odgovaralo. Volio sam naći posao u kojem ću se stalno seliti. Mislio sam biti doktor pomorskog prava i ići po sudovima, havarije, štete, utovar, istovar, presuđivati. Tako da ročište mi dođe jednom u šest mjeseci. Maštao sam o tome, ali nisam uspio ostvariti, naglasio je.

– Španski sam naučio jer mi je otac bio u Urugvaju, francuski jer sam išao u školu, engleski sam učio sam, a italijanski po dubrovačkoj liniji. Mi u Dubrovniku imamo svi predispozicije da znamo italijanski. Portugalski mi je muka, rekao je.

Turbulencije

Kao voditelj Dnevnika na Televiziji Beograd bio je, kaže, napadnut jer se deklarisao kao Hrvat, “jer ne može Hrvat voditi Dnevnik na beogradskoj televiziji”.

– Vidio sam da niko ne brani ni mene, ni ostale voditelje. Onda sam shvatio poruku i da je vrijeme da se udaljim. Početkom 1990. napuštam Beograd. Tada sam prestao raditi Dnevnik, radio sam gradove, Filipine, Kolombo, Karakas, za Televiziju Novi Sad. Meni se tolerisalo. Dobivao sam platu od Televizije Beograd, a radio sam za Televiziju Novi Sad. Bježao sam od Dnevnika. Radio sam subotnji koji se namještao. Bio je jako gledan. Namještalo se da su važni događaji namjerno tempirani za subotu. Onda sam rekao da ne želim raditi subotu. “Švercao” sam se putopisima.

– Devedesete godine izjasniti se u Beogradu kao Hrvat nije baš bilo normalno. Ovdje ja nemam problem i kompleks. Ti moraš navijati jer dolazi vrijeme olovno, strašno. Mi smo bili nešto kao “Slikom na sliku”, ali nismo imali komentar koji će pokazati da je “Slikom na sliku” hrvatska televizija, a ne beogradska.

Povratak u Zagreb

Rekao je kako je šest mjeseci bio bez posla po povratku u Zagreb.

– Bilo je ljudi koji su mi nudili posao, ali to nije bilo tada oportuno. To su tada bili ljudi koji su imali neku agendu u glavi. Nisam htio u tome sudjelovati. Došao sam u Zagreb s 200 maraka. Onda sam pisao za Mladinu. Drnovšek me pitao kako mi može pomoći jer Ljubljana nije bila protiv Yutela. Imao je uticaja na Mladinu. Tamo sam pisao o savremenicima jer sam sve poznavao, i Miloševića s kojim sam studirao, s Alijom Izetbegovićem bio u ratu u Sarajevu, Kiru Gligorova znao s putovanja, sve žive. Znao sam i “mangupe” i kriminalce. Onda sam dobio priliku da pišem kolumne. Kolumna je bila druga po čitanosti u Mladini. Vlakom sam išao po honorar od 200 maraka, prisjetio se.

Posao na HRT-u

Na HRT-u dobio je posao 1997., nakon slučajnog susreta s Franjom Tuđmanom.

– Sreo sam se s Franjom Tuđmanom u Umagu, na teniskom turniru. Tada sam radio za Mrežu, bilo je puno novinara, kamera, i Tuđman je naišao, prepoznao me i rekao: A kaj se vi tu mučite? Naravno, ništa se nakon toga nije dogodilo. Za Božić me pozvao na domjenak. Tad je pozvao sve ljude koji nisu baš bili u milosti. Prema meni je bio više nego korektan, rekao je.

Rad na Al Jazeeri

– Meni je to bilo logično, imao sam 65 godina, bio sam mlađi, u boljoj kondiciji. Preselio sam se u Sarajevo, uzeo državljanstvo i u to vrijeme sam bio uslovno rečeno Sarajlija. Naučio sam nove tehnologije. Na televiziji sam imao generalnog direktora koji je bio važniji od mene. On je držao vezu s Dohom i s novcem i kadrovima. Ja sam bio glavni urednik.