Politizacija tuge

Piše: Nebojša Redžić

Ne sjećam se kada smo posljednji put bili tako ujedinjeni kao nakon krvavog cetinjskog petka. U bolu, u čemu bismo drugo? Jer, mi u radosti ne umijemo da se ujedinimo. Čak ni u ono malo radosti koje nam povremeno prirede naši sportisti. Tada obično prorade najniži porivi. Ljudi ponikli na ovom kršu, potrude se da zamute ionako mutne vode. Dokažu koliko smo mali, nesrećni, civilizacijski udaljeni jedni od drugih.

Jutro nakon tragedije, dok ispijam prvu kafu u gradskom lokalu, neka čudna tišina vlada Podgoricom. Ljudi gotovo šapuću. Niko se ne smije, ne šali. Sve naše razlike i animoziteti, naše do bola podijeljeno društvo, povukle su se u neku jazbinu pred krvavim pirom ubice sa Cetinja.

Povremeno bacim pogled na notifikacije koje neumorno stižu na displej mog telefona. Pomislih da su crnogorski mediji, pogotovo u poređenju sa srpskim (koji ne prezaju ni od objavljivanja najintimnijih detalja iz života stradalih), ipak položili ispit. Krasi ih umjerenost i ono dostojanstvo u bolu kakvo je nekad vladalo u tradicionalnoj Crnoj Gori.

Informacija da se „pregovara o predaji“ sa Nenom Kaluđerovićem, u momentu me je šokirala. Čovjek koji je, sudeći po izjavama očevidaca, dokrajčio monstruma, postao je meta. Povezujem to odmah sa izjavom koje se u prvim satima nakon tragedije čula na TVCG ili Vijestima, svejedno, a izgovorila je dežurna tužiteljka Andrijana Nastić koja reče da je sugrađanin koji je pucao u V.B. nedostupan policiji.

Odjednom shvatam: neko se ipak potrudio da nas razjedini i dok tugujemo. Da učini ono što nam je svima najmanje trebalo i pokuša politizovati cetinjski masakr. Da umjesto ljudskosti i dostojanstva, u prvi plan stavi revanšizam i sticanje političkih poena.

Ko bi to mogao, do oni kojima ništa nije sveto, oni koji do bola dijele Crnu Goru i vraćaju je u srednjevjekovne katakombe? Aktuelna vlast, policija, saopštenja satkana od fukarluka… Zar i sada žele da ušićare, podmetnu, nastave građevinu laži koju neumorno grade? Na tragediji. Na suzama grada, države i regiona. Na leševima ponosnog Cetinja koji je uvijek bilo simbol svega onoga što oni nijesu, niti će ikada biti.

Pitanje ko je ubio višestrukog ubicu, lagano postaje važnije od zločinačkog pira V.B. Jasno je to kroz evoluciju u saopštenjima, gdje se od saznanja da je Neno Kaluđerović presudio ubici, lagano dolazi do zaključka da je V.B. stradao od projektila policije, da je potom prestao da puca i da je vjerovatno već bio mrtav u momentu kada je sugrađanin pucao u njega. Drugim riječima, žele reći da je Kaluđerović pucao ili u teško ranjenog, ili već mrtvog ubicu!

Kako jadan način da se sakrije nemušta akcija policije. Kako bijedan pokušaj da se zamaskira nesposobnost MUP-a, zakašnjela reakcija, oklijevanje da se neutrališe ubica, da se prikrije naređenje: „pratite razvoj događaja“, dok je ubica nesmetano sprovodio svoj zločinački naum.

Izvor portala Aktuelno koji se nalazio u blizini Kaluđerovića, kazao nam je da je čuo komunikaciju prisutnih policajaca sa šefovima. Ne krivi ih. Njima je, kaže, rečeno da prate situaciju i obezbijede lice mjesta. Za to vrijeme, V.B. je sijao smrt. Molili su okupljeni građani policajce da im daju oružje, da sami presude čovjeku u stanju potpunog rastrojstva, dok je hladnokrvno ispaljivao metke u pravcu sugrađana. A onda se desio Neno Kaluđerović i rizikujući život, dokrajčio monstruma.

Umjesto da iste večeri podnesu ostavke, Abazović, Adžić i Brđanin, odlučili su da Crnoj Gori, okovanoj tugom, ponude razloge da se krivica svali na Nena Kaluđerovića. Da mu prikače sve ono što nijesu mogli kada je hrabro i braneći crnogorsku čast, na Belvederu bio prepreka za protagoniste Srpskog sveta. Na one koji su svim silama kidisali da osvoje Cetinje na krilima kriminalnih grupa na koje Tužilaštvo do danas nije potrošilo niti jedan jedini minut.

No, o načinu na koji je skončao višestruki ubica, tužilaštvo je već otvorilo predmet. Umjesto da se preispita rad važnih karika u društvu kakve su socijalne službe, psihijatrijske ustanove, MUP – oni koji izdaju ljekarska uvjerenja i oružane listove, sistem se okomio na čovjeka koga cijela Crna Gora danas slavi kao heroja. Valjda zbog loše koordinacije i neobaviješteni o Abazovićevoj akciji, Kaluđerovića su juče slavili i srpski portali, dok su mu se neki autori iz Beograda čak izvinjavali što su ga lani negativno karakterisali kada je na Balvederu pokušavao da spriječi čin ustoličenja. Jedino Abazović, Adžić i Brđanin čitavu stvar žele da okrenu u drugom pravcu.

Nesporno je: ono što je uradio Neno Kaluđerović, mora imati sudski epilog. Ali je takođe jasno kao dan da je u pitanju školski, fakultetski primjer djela učinjenog u krajnjoj nuždi. Ili u nužnoj odbrani, zavisi od kvalifikacije djela. A ono što je učinjeno u krajnjoj nuždi ili nužnoj odbrani, prema Krivičnom zakoniku, nije krivično djelo.

„Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od svog dobra ili dobra drugoga istovremenu ili neposredno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo“, stoji u članu 11 KZ-a.

I onda, kada već prvog dana nakon cetinjskog masakra nije objavljeno da je Kaluđerović odlkovan, nagrađen ili makar pohvaljen zato što je spriječio nastavak ubijanja, ako mu nije ponuđeno da bude na slobodi dok stvar ne stigne do suda, trebalo je biti beskrupulozni pajac i osoba bez duše i morala, da umjesto o boli rodbine žrtava, neko uopšte može razmišljati o tome kako da se osveti Kaluđeroviću jer ga je spriječio da obavi zadatak iz centra ”srpskog sveta”. Nečasno, bijedno, jadno da jadnije ne može.

Sve zbog toga kako se neko ne bi usudio da zatraži moralni čin kakav je ostavka. No, nije li svejedno? Sa ostavkom Adžića ili Brđanina, ovo društvo ne bi postalo bolje. Sistemski se baš ništa ne bi promijenilo. Jer, ovo je društvo bolesno.

Ovo je društvo koje ne zaslužuje heroje. Za heroje ovdje ne postoji ordenje. Ni medalje. Ovdje se oredenjem i medaljama nagrađuju jedino poltroni. Oni koji su na liniji. Partijski poslušnici. Da je živ, Marko Miljanov bi pisao o Nenovom junaštvu, stavio bi ga u primjere, istakao ga kao raritet. Ali, Marka više nema, a čojstvo i junaštvo su odavde protjerani, oni su ovdje nepoželjne vrijednosti.

Zato ovo društvo ne zaslužuje Nenada Kaluđerovića. Zato su ovo dritanska vremena. I zato ovdje više ne stanuju ni radost ni osmijeh, već izopačeni duh mantija i litija u čijoj biti su rat, glad, smrt i bolest. I tuga, kao ova cetinjska.