Belveder, zauvijek!

Piše: Nebojša Redžić

Kao nekada u „Monitoru“ (onom „Monitoru“) 1992. godine, sjedim pred praznom bijelom stranicom i treba da napišem tekst. Tada smo imali kompjutere „386“, nije bilo interneta, nije bilo čak ni Word-a, a teze si nosio u glavi ili ih zapisivao olovkom na papiru.

Danas nema ničega što sam zapisao, iako već dva dana razmišljam o tekstu. Ne treba mi pretraga, Google mi ništa pametno ne bi ponudio, a Chat GPT sam juče poslao u materinu zbog Ratka Mladića kojeg je branio taman kao da stoji na onom nadvožnjaku odakle su ispraćani tenkovi za Vukovar. A ja ga pitao koji ga je Srbin napunio podacima koji nemaju veze s mozgom.

Belveder, pet godina kasnije. Imam utisak da je o danu kada smo na Kruševom ždrijelu ljudskim tijelima i odlučnošću da odbranimo svoje zaustavili pučinu koja se kune u crkvu Srbije, sve već napisano, da su potrošene sve teze i da su propuštene sve šanse da se Crnogorci homogenizuju i ojačaju svoju nacionalnu svijest.

Kad bolje razmislim, Belveder 2021. godine nije bio konstanta djelovanja Crnogoraca u odbrani svog identiteta i časti, već jedan krupan “incident”, grandiozan, spontani događaj bez plana, sa jednim jedinim ciljem – da se spriječi četničko orgijanje na Cetinju prevođeno popovima tuđinske crkve. I dobro: čast je odbranjena, Cetinje je zaustavilo bande koje je predvodio i koordinisao njihovo djelovanje onaj policajac Petar Knežević, policiji i državnom vrhu poslata je jasna poruka, Crnogorci su toga dana i noći na kratko ličili na svoje pretke… A onda je sve utihnulo.

Opet su na sceni crnogorske zađevice i omraze, opet jedni druge viđet ne možemo, opet je proradila sujeta, ojačala pizma, nabubrio ego. Pet godina kasnije, Crna Gora opet liči se onu prije toga, kada se za naš nacionalni, kulturni, jezički i bilo koji drugi identitet nije brinuo niko, do poneki samotnjak poput Radoša Rotkovića i Vojislava Nikčevića koji su stvarali u potaji, bez podrške države i uz revolt ponekog zadriglog komuniste koji im je zamjerao to što se bave „takvim stvarima“. Znate, neću opet o Krstu Zrnovom jer sam o tome pisao prošle subote (a nijedan budžetski uhljeb sa nekog tamo cetinjskog fakulteta nije opovrgao nijednu moju tezu), ali ću ponoviti da se niko 1945. godine nije zaljubio u komunizam kao Crnogorci i niko do danas nije ostao kuminista (zvao on sebe ovakvim ili onakvim partijskim ili akademskim imenima) – kao Crnogorci. Nije uzalud Jevrem Brković napisao – i bio u pravu – da će „posljednji Staljinov brk biti obrijan u Crnoj Gori“. Sad znamo i gdje.

“Posljednji Staljinov brk će biti obrijan u Crnoj Gori”

Kad pominjem komuniste, da ne ostanem nedorečen: svaka čast antifašizmu, svaka čast narodooslobodilačkoj borbi, svaka čast parizanima, ali ideologija komunizma bila je iskreni neprijatelj crnogorskog nacionalnog identiteta, a crnogorski komunisti – egzekutori. No, ovdje je tema Belveder.

Hoću reći – sve što se od Belvedera na ovamo dešavalo, bilo je zapravo srozavanje njegovih tekovina, rušenje onoga što je tamo sagrađeno i duvanje u jedra velikosrpskim nacionalistima koje smo 5. septembra 2021. godine ujeli za dušu.

Oduvijek mi je, a danas pogotovo, bilo jasno zašto su vapaji Svetog Petra Cetinjskog otišli u prazno, zašto su njegovi pozivi na okup, na mirenje, na nesluženje tuđinu, bili samo riječi koje nije imao ko da čita. Ni čuje.

Kako je bilo?

Znamo već da u ovakvoj, etnofederalizovanoj Crnoj Gori o Crnogorcima ne brine niko, do oni sami o sebi. Nemamo svoje institucije (iako se neke zovu našim imenima), nemamo svoje nacionalne stranke, nemamo svoje lidere, nemamo čak ni članstvo očišćeno od komunističih otrova. Nemamo autoritet sposoban da nas pozove na otpor ili akciju, svejedno. Tako je bilo i prije pet godina, ali se Belveder ipak desio. Kako?

Namjera crkve Srbije i tadašnje ekspertske vlade bila je da orgijanjem na Cetinju prilikom ustoličenja novog vrhovnog popa Crne Gore, zauvijek ogalate Prijestonicu, da nam demonstriraju svoju nadmoć i proslave svoju identitetsku pobjedu nad Crnogorcima. Htjeli su da to bude trešnjica na torti njihove avgustovke pobjede 2020. godine, dan koji će se pamtiti po porazu suverenističkih snaga i nestanku jednog, nekada časnog i po slavnim bitkama čuvenog naroda.

Nije mnogo trebalo svima koji su još disali crnogorski da reaguju. Sami, bez ičijeg poziva, bez vrhovne komande, bez proglasa u kome bi pisalo koji nam je cilj. Srušene ograde po Cetinju, proboj policijskih kordona, juriš ka mjestu kuda prolaza nema bez dozvole. A dozvolu je morala dati istorija, morali su je dati duše naših predaka koje su toga dana lebdjele nad nama. Morali su je dati i Sveti Ivan Crnojević, Sveti Petar Cetinjski, knjaz Danilo, vojvoda Mirko, Šćepan Mijušković, Krsto Zrnov Popović… A oni su jasno poručili: bjelaši, četnici, ne smiju proći!

U vazduhu je lebdjela neizvjesnost, ali nije bilo straha. Otac i sinovi, rođena braća, prijatelji od djetinjstva, kćeri crnogorske…svi su te noći bili zajedno, nadahnjivali jedni druge, bodrili se međusobno i vjerovali u sebe. Bila je to esencija crnogorske samosvijesti, skupina ljudi koji znaju što hoće od sebe i od Crne Gore, družina koja je željela biti dostojna naše istorije i predaka.

Naspram nas, skupine Vučićevih plaćenika, bilo da su u uniformi ili bez nje, nesrećnici bez prošlosti i identiteta, bez dobijenih bitaka, zločinci nad civilima, potomci onih koji su bježali, pestokupljevina koju je hranila i plaćala crkva Srbije. I Jakov koji te noći kaže: „Pa što i da pogine 10 Crnogoraca“. I Marko Milačić kao metafora ljudskog poraza. I Milojko Spajić, rezervista vojske Srbije kojem je mržnja prema Crnogorcima zamaglila vid kao kad pljevaljska magla i smog okuju svaki djelić Taslidže. Vjesnici zla, uzdanice genocida, odrođeni ljudi koji su pljunili na majčino mlijeko… I te noći i za svih ovih pet godina, videlo se da je razlika između nas i njih vrijednosna, civilizacijska. O Ratku Mladiću – drugi put.

Odoljeli smo. Pobijedili. Spriječili ih da orgijaju pred svetim Cetinjskim manastirom. Isprsili se. A imali smo u su čim. Bilo je četničke akcije („bolje mi njih nego oni nas“), bilo je vatre, bilo je suzavca, bilo bojnih otrova… ali horde zla nijesu prošle. Pop je dostavljen helikopterom, ali nije isto kao da je sa bijelih kočija umarširao u svetinju čija je istorijska vrijednost, znamo to, nedokučiva mozgu onih koji su potomci robova Osmanskog carstva.

A kako je moglo biti?

Pet godina kasnije, pitam se da li je sve moglo biti drugačije!? Jesmo li iz belvederskih događaja mogli izvući više, jesmo li mogli ojačati nacionalnu svijest i pregrupisati se u cilju oslobođenja Crne Gore od zla koje je zadesilo? Jesmo li mogli osnovati jaku, jedinstvenu crnogorsku nacionalnu stranku i u nju okupiti Crnogorce očišćene od komunističke zaostavštine? Jesmo li mogli ući u parlament i tamo glasno uzviknuti da nam je država ugrožena, da nam je vlast marionetska, da nam je crkva uzurpirana i okupirana, da nam ustavno definisani jezik Ministarstvo prosvjete neustavno degradira, da su nam institucije nikakve, da je javni sektor prepun partijskih uhljeba, a da nam više od pola partija iz parlamenta radi za interese drugih država…?

Iza Belvedera 2021. godine ostalo je sjećanje na ono što je od Crnogoraca moglo biti. Samo da nas pizme, omraze i lični interesi nijesu udaljili jedne od drugih. Jer, Belveder 1936. godine imao je više efekta. Demonstrirao junački crnogorski otpor velikosrpskom zlu i besprizornom ugnjetavanju Crnogoraca u okupacionim okovima i dijelom rezultirao ustankom 13. jula 1941. godine. Belveder od prije pet godina pokazao je da u nama živi duh predaka, da smo spremni da se uspravimo kada nam neko udari na crnogorsku čast i dostojanstvo, da imamo instinkt naših prađedova kada je u pitanju žudnja za slobodom i otpor okupatoru. Ali, nije donio efekat u vidu boljeg položaja Crne Gore pod vlašću koja želi da je obezliči i ukine sve odlike identiteta naroda koji je stvorio i kroz vijekove održao našu zemlju.

Zato je današnji skup na kome ćemo se prisjetiti Belvedera 2021. godine prilika da se okupimo i pregrupišemo. Nije to mjesto za isprazne govore, promovisanje partijskih interesa i junačenje. Crnoj Gori su potrebna djela. Potrebno je unutarcrnogorsko pomirenje. Potrebna je diferencijacija na one koji imaju ideje, one koji nas predvode, oni koji daju zadatke i one koji su za akciju. Ovo vrijeme ne trpi kukavice. Jer, nije junaštvo samo uzeti pušku i otići u boj. Junaštvo je ustati i kada misliš da si poražen, uspraviti se kad oni koji kleče misle da su viši od tebe koji puziš, otići na grob prađeda i zakleti mu se u Crnu Goru, pa tek onda uzeti olovku u ruke i glasati za crnogorsku stvar. A nije crnogorski ćutati na poniženja koja je vlada u kojoj nema nijednog Crnogorca, spremna da nam priredi. Crnogorski je usprotiviti se zlu i ostati vjeran našoj istoriji.

Možemo li mi to, Crnogorci?