Povežite se sa nama

KOLUMNE

Mali od palube Dobrice Ćosića

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

U crnogorskom javnom mnijenju preovlađuje uvjerenje da je laž o „crnogorskom nacionalizmu“ skorašnjeg datuma proizvodnje. Nekim kritičarima te laži nad lažima zbog toga nedostaje šira vremenska i problemska perspektiva.

O nečuvenoj podlosti izmišljanja „crnogorskog nacionalizma“ pisao sam prvi put u jesen 2011. godine s ironijskom intonacijom u tekstu „Nacionalizam“ u Crnogoracah. Sve što je još trebalo kazati o tvorcima i prenosiocima te laži iznio sam u januaru 2012. godine u tekstu Borci protiv „nacionalizma” i u maju iste godine u tekstu Crnogorsko, odviše crnogorsko. Iste godine ove tekstove objavio sam u knjizi: Perović, Milenko, A. (2012), Karakteri. Etička parerga, Pobjeda, Podgorica.

Nijesu oni izgubili ništa od heurističke snage te i danas mogu biti instruktivni za razumijevanje gebelsovske srpsko-crnogorske propagande protiv Crne Gore i Crnogoraca.  Zato ću ovđe – po naučnim i publicističkim uzusima autocitiranja – navesti dio svoga teksta Borci protiv „nacionalizma. Najpregnantnije sam u njemu odgovario na pitanje ko je otac laži o „crnogorskom nacionalizmu“ i ko su bili – većim dijelom i ostali – glavni kliconosci njegovog otrovnog mentalnog smeća.

Povijesni i duhovni kontekst rađanja i širenja laži o „crnogorskom nacionalizmu“ u bitnom je određen postreferendumskom teškom traumom ideologa velikosrpstva zbog postignuća crnogorske samostalnosti. Predvođeni Dobricom Ćosićem, velikosrpski ideolozi smislili su i uporno provodili integralnu strategiju ometanja crnogorske identitetske i državne konsolidacije.

Stvaranje i širenje laži o „crnogorskom nacionalizmu“ činili su važni dio te strategije. Evo, dakle, šta sam početkom 2012. godine napisao o stvaraocima i „konzumentima“ te laži:

Iz arsenala efikasnih sredstava ometanja sve češće potežu i šire propagandističku tezu o „crnogorskom nacionalizmu“ i „ekstremizmu“. Teza je banalna, primitivna, neosnovana i potpuno lažna. No, pravi se i širi po Crnoj Gori na potpuno isti način na koji je u Beogradu pripreman slom Jugoslavije. Otuda je  s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka širena po Jugoslaviji hrpa teških propagandističkih laži o „ugroženosti srpskoga naroda“, „slovenačkom separatizmu“, „povampirenom hrvatskom ustaštvu“, „šiptarskom iredentizmu“, „bosanskom islamskom fundamentalizmu“ etc. etc. Beogradski ultranacionalistički „štabovi“ gađali su tim optužujućim otrovnim fišecima svakoga koga su smatrali mogućom smetnjom u stvaranju „velike Srbije“. Svoje su stupidne i smrtonosne laži ponavljali do besvijesti. Namjera im je bila da ih zakucaju u hipotalamus svakoga Srbina i Jugoslovena i da tako izvrše potrebne propagandne i mobilizacione pripreme za rat. Ujedno su im te laži služile kao najpodlije smišljeni casus belli, razlog za rat. Rukovodilac proizvodnje tih propagandističkih laži bio je Dobrica Ćosić.

I danas on sebi i svom „štabu“ dodjeljuje sličan zadatak. Onda je teškim laganjem pripremao duhovni teren za stvaranje „velike Srbije“. Danas tešku nacionalističku frustraciju zbog propasti realizacije ideje o „velikoj Srbiji“ hoće malo da sanira utješnom varijantom gutanja  samostalne Crne Gore. Način rada njegove fabrike laži ostao je isti. Bjesomučno ponavlja laž o „crnogorskom nacionalizmu“ i narastanju „mržnje u Crnoj Gori prema Srbima“. Laž šire njegovi beogradski i „crnogorski“ trubači. Uveliko hvataju zalet, jer laž počinje ozbiljno djelovati kad se ugna u podsvijest većeg broja ljudi u Crnoj Gori i počne izazivati refleks organizovanog i spontanog kompromitovanja i odbacivanja independizma. Ako se u tome uspije, stvoriće se povoljne okolnosti  da se Crna Gora – traumatizirana po svim šavovima –  lagano priključi Srbiji.

Ko se u Crnoj Gori primio na ovu Ćosićevu laž ili je na zadatku njezinog propagandističkog širenja? Ima ih koji je trube po zaduženju.  Neki su naivno progutali njenu udicu. Nađe se i račundžija koji kontaju da je independizam propala stvar pa na vrijeme zauzimaju mjesta za sljedeću „Podgoričku skupštinu“. Jedno im je ipak zajedničko.  Plaše narod barekom „crnogorskog nacionalizma“. Tako rade za velikosrpsku „stvar“, jer slabe uslove opstanka Crne Gore. Neki su po'itali da se upišu u prvoborce otpora „crnogorskom nacionalizmu“. Vodeće mjesto među njima pro forma dato je predśedniku Crne Gore, da se bolje pridobiju mase. U stopu ga prate istaknuti „akademici“ tzv. „Crnogorske“ akademije, jer se bez tih „ideologa“ i „autoriteta“ ne može u borbu. Nikšićke „profesorice“ lingvistike prijavile su se za bolničarke. Medijska „logistika“ je obezbijeđena u Vijestima. Ko će bolje od njih širiti glasine o slavnoj borbi. Svojim ušima čuo sam crnogorskoga ambasadora u Beogradu kako ispaljuje ustaničku pušku na „crnogorski nacionalizam!

Dakle, u opisanoj prvoj fazi Ćosićevog perfidnoga juriša na suverenu Crnu Goru najistaknutiji crnogorski vitez podlosti bio je samo jedan od „vojnika“ u povelikoj falangi – koja će se ubrzo uobličiti u klerofašističku falangu – političkih podlaca, beogradskih plaćenika, Udbinih špijunčića, kandidata za Petu kolonu, smetenjaka i „građanskih“ idiota koji su s veseljem radili kao mali šrafovi u Ćosićevoj mašineriji za ribarenje – zapravo – udbarenje anticrnogorskih duša! Još uvijek je bio samo Ćosićev mali od palube, spreman da vrijednim medijsko–udbaškim ribanjem Crne Gore miče crnogorstvo s nje!

Sanjao je tada, sva je prilika, da od maloga od palube napreduje u Ćosićevog maloga od makinje, pa i više od toga! San ga je gurao u veliku politikantsku metamorfozu. Brzo se i podlo oslobađao zaduženje medijskog „vojnika“ u službi DPS, gledajući da sve jače i bolnije ujeda ruku koja ga je hranila i koja mu je pribavljala kraljevske beneficije. Tako se preporučivao za glavnog Ćosićevog kamerdinera u Crnoj Gori! Odista, bilo je nečega bošovskog i rableovskog u žudnji rođenoga roba da postane glavni sluga „ocu nacije“ s nadimkom Gedža!

Diplomski ispit za Ćosićevog slugu Golubana s odlikom je položio neviđenom orkestracijom trovanja javne svijesti Crne Gore patološkom mržnjom prema normi crnogorskog jezika. Sve što je imalo ikakve veze s počecima organizovane montenegristike postalo je predmetom njegove divlje, ali vrlo profitabilne mržnje. Na brzinu je regrutovao i najamničku vojsku mentalno krezubih, psihijatrijski interesantnih i polupismenih „intelektualnih“ pistolerosa za pomahnitali lov na sve što ima veze s crnogorskim jezikom!

Rođeni seiz bio je presrećan i beskrajno važan u svojim očima. Činilo mu se da će promjenom gospodara nekako i sam steći uslov da postane gospodar. Vlastita ga je ropska duša naputila da se čudo oslobođenja sebe od sebe kao roba ne može dogoditi ako u međuvremenu ne stekne još gospodara koji dobro plaćaju.

Malo mu je bilo što je napredovao u Ćosićevog malog od makinje. Još gospodara je našao po „demokratskoj Evropi.“ Zakonomjerno je što ih je tamo našao i što su oni – uz gomilu podlih grantoždera – našli i njega! Mnogo ih je bilo tamo koji su čekali zgodu da Crnoj Gori ponovo pripreme 1918. godinu! Crnogorski vitez podlosti dobio je od „demokratske Evrope“ zadatak da skandalizatorski iznutra crvotoči Crnu Goru!

Tako je postao udvostručeni sluga na službi velikosrpskom uništavanju Crne Gore, ali i u službu „demokratskoj Evropi“ dostavljajući joj najpodlije i najlažljivije izvještaje o političkim prilikama u Crnoj Gori! Uz Ćosića kao gospodara, najveći crnogorski vitez podlosti dobio je niz varijabilnih i valutno izdašnih zapadnih gospodara.

Vitez podlosti odmah je shvatio da se „bez kolizije“ mogu služiti dva gospodara samo ako se proširi osnov njegovog sluganjstva. Znao je on da gola laž o „crnogorskom nacionalizmu“ neće biti olako prihvaćena u crnogorskom društvu, ali ni na Zapadu, jer se na svakom koraku moglo viđeti kako divlja srpski nacionalizam. Ne bi Zapadnjake uzbuđivalo ni da u Crnoj Gori ima stotinu nacionalizama, samo ako oni mogu glumiti da rješavaju problem svojim „menadžmentom kriza.“

Znao je vitez – ili su mu to smislili u Ćosićevom štabu ili u nekom od „pametnih“ zapadnih štabova – da će i u Crnoj Gori biti najdjelotvornija Gebelsova propagandistička formula: Narod najlakše kusa laž ako je udrobljena u vareniku istine!

Laž o ”crnogorskom nacionalizmu” on je udrobio u najistinskiju istinu o srpskom nacionalizmu: ”Smiješane najlakše se piju!” Zapanjujuće je koliko je tobože ozbiljnih i politički zrelih ljudi progutalo tu kašicu za političke imbecile. Vitez podlosti je slavodobitno obnarodovao ”recept” te kašice u proljeće 2012. godine kao nečesovu ”deklaraciju” o pomirenju Crnogoraca i Srba.

Fukarskiji ”dokument” od te ”Deklaracije” nije se pojavio u hiljadu godina crnogorske povijesti. Maja 2012. godine sam napisao:

Sadržaj „Deklaracije” čudesan je. Onaj ko ga je smislio pošao je od dvije nemoguće „premise“ i došao do idiotskog zaključka. Prva „premisa“ je podlo lažljivi stav da su Crnogorci i Srbi u sukobu i da ih treba miriti. Niti su oni ikad u povijesti bili u sukobu niti ih je bilo potrebno miriti niti će ih ikad trebati miriti. Druga „premisa“ direktno vrijeđa Srbe, jer izjednačava srpstvo i četništvo. Iz dvije lažne premise mora se izvesti lažni zaključak. U „Deklaraciji“ se izvodi baš takav „zaključak“: Crnogorci treba da se pomire s četništvom – pardon –  s novočetništvom! Zapravo, Crnogorci treba da se masovno početniče i onda će povijesna misija “magnata” i njegovih “intelektualaca” biti ispunjena, a zobnica prepunjena!

Vitez podlosti se i dalje razvijao. Golemim trudom i karakterom stigao je i do najvišeg dostignuća u oblasti koja do sada nije bila poznata naučnoj javnosti. Valjalo bi je nazvati reproduktivnom karakterologijom (etologijom)! Sa stoprocentnim uspjehom, klonirao je vlastiti karakter!

Svoj klonirani karakter je – uz pomoć svojih beogradskih i zapadnih gospodara – zaglavario je na mjestu predśednika Vlade sve nesamostalnije i nesuverenije Crne Gore!

Ko je mislio lelekati Crnu Goru, vrijeme mu je!

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije