Velikosrpstvo je u Crnoj Gori ideologija i praksa izdaje države

Piše: Milenko A. Perović

Koliko god da su se pouzdavali u mitologiju „ujedinjavanja srpstva“ kao u „viši razlog“ destruktivnig rada protiv Crne Gore, ideolozi velikosrpstva i njihovi terenski radnici svoj veleizdajnički rad nikad nijesu mogli zasnovati na racionalnim stavovima. Nikad nijesu bili u stanju objasniti na osnovu čijeg interesa i po kojoj „ujediniteljskoj“ nužnosti Crna Gora treba da se nađe u „jedinstvenoj srpskoj državi.“

Čak i pod lažnom pretpostavkom da su Crnogorci porijeklom ili nacionalnom pripadnošću Srbi, „umne glave“ beogradske nijesu mogli uvjerljivo dokazati smislenost interesa Crnogoraca da žive u zajednici s „drugim Srbima.“

Austrijancima njihovo njemstvo (Deutschtum) nikad nije probudilo želju ni potrebu da žive u državnoj zajednici „svih njemačkih zemalja.“ Zašto bi onda Crnogorci bili manje sposobni da razumiju svoje nacionalne i državne interese pa da – politički potpuno nesvjesni – u ime svoga izmišljenog srpstva hrle put Beograda, tražeći tamo sebi gospodara. Kao da hiljadu godina nijesu umjeli sami sobom gospodariti, nego su im za gospodare potrebni potomci onih koji su se „baš narobovali“ (Njegoš)?!

Kakav bi mogao biti interes politički osviještenih Crnogoraca da žive u zajednici „srpskih zemalja“ kad su ideolozi velikosrpstva – na osnovu pseudo-istorijskih i organicističkih ujediniteljskih „državnih“ koncepcija – uvijek proklamovali državu po mjeri policijskih cokula i bajoneta, po mjeri velikosrba, četnika i svetosavaca?

U državama po velikosrpskoj mjeri nikad nije bilo mjesta za normalni i uračunljivi srpski nacionalni interes, pa ko bi razuman mogao očekivati da u mentalitetu istočnjačke satrapije može uopšte biti mjesta za crnogorski nacionalni interes! Ni u jednoj od mogućih klerofašističkih varijacija na temu smisla i sadržaja „homogene Srbije“ nije bilo prihvatljivo postojanje Crnogoraca kao takvih ni bilo kakav politički subjektivitet Crne Gore.

Sa stanovišta crnogorske hiljadugodišnje borbe za narodno-nacionalnu i državnu samobitnost, crnogorske suverenističke ideologije i prava na samostalni državotvorni izbor – sa stanovišta budućnosti, sadašnjosti i prošlosti Crne Gore – velikosrpstvo u njoj je uvijek bilo i uvijek će biti veleizdajnička ideologija i politička praksa!

Ono je direktni put u izdaju suverenosti i nezavisnosti Crne Gore, jer je negatorski, destruktivno i nihilistički usmjereno protiv svakog načina njenog državnog postojanja. Građani Crne Gore koji svjesno ili nesvjesno pristaju uz velikosrpstvo, slijede isti smjer veleizdajstva vlastite države koji se u njoj već sto pedeset godina iznova i iznova pokušava etablirati kao legitimna prosrpska „ideja države!“ Svaki prosrpski oblik „ideje države“ je izdaja Crne Gore, jer je eksplicitno neprijateljski usmjeren protiv njene suverenosti i nezavisnosti.

Povijesna „razvojna“ linija veleizdaje u Crnoj Gori u bitnom je slijedila liniju poimanja izdaje u evropskom političkom iskustvu. U vrijeme knjaza i kralja Nikole unutrašnji velikosrpski neprijatelji Crne Gore dejelovali su po srednjevjekovnom konceptu. Po njemu, izdaja države je u prvom redu izdaja ličnosti suverena (fr. lèse majesté, lat. crimen laesae majestatis,), izdaja vrhovnog gospodara države (izdaja „interesa krune“). Unutrašnji neprijatelji Crne Gore smatrali su da će izdajom i uklanjanjem crnogorskog suverena uništiti i političku samobitnost Crne Gore i „žrtvovati je na oltaru srpstva.“

S učvršćivanjem pravnog pojma nacionalnog (državnog) suvereniteta – na temelju oživljavanja pojma izdaje iz Rimskog prava kao zločina protiv države (crimen laesae) – velikosrpski ideolozi su nastojali ideološki, vrijednosno i politički dezavuisati ideju crnogorske suverene države. Na realizaciji toga programa veleizdaje rađeno je na skriveni način u periodu socijalističkog sistema u Crnoj Gori, a na neskriven način poslije AB kontrarevolucije.

Iz toga je političkog i mentalnog humusa izrasla grupacija predvodnika suverenističke pobjedničke većine s Referenduma 2006. godine. Ona se nije mogla osloboditi naslijeđene opake predrasude o jednakoj civilizacijskoj vrijednosti i političko-ideološkoj legitimnosti dvije „ideje države,“ naime, procrnogorske ideje suverene države Crne Gore i „prosrpske“ (velikosrpske) ideje negacije svake crogorske državnosti i „prisajednjenja“ Srbiji!

Iako je uspješno provela referendumski proces, ona nije do kraja bila u stanju shvatiti vrijednost rješenja crnogorskog državnog pitanja. Nije u potpunosti razumjela šta znači i koje pravo suverenističkim snagama daje postignuća spoljašnje i unutrašnje suverenosti države. Nije shvatila da je kapitalni uzus održanja svake države u njenoj beskompromisnoj odbrani svim  legalnim i legitimnim sredstvima!

Nije ona spoznala da pobjeda suverenizma i poraz velikosrpskog unionizma nužno poništavaju svaku buduću mogućnost da se oni – s vremena na vrijeme – opet referendumski ili na drugi način nadmeću! U protivnom, država će biti poput broda koji sumanuto mijenja pravce kretanja, dok se potencijalni kormilari preganjaju ko će držati kormilo i određivati kurs plovidbe!

Pobjeda je većinskim suverenističkim snagama ovjerila neprikosnoveno pravo da unionizam – kao neprijateljsku antitezu suverenoj Crnoj Gori – trajno ideološki, politički, kulturno i pravno delegitimiraju. Njegova delegitimacija se morala provesti na ustavno-pravnoj i krivično-pravnoj razini. Samo se tako mogla izbjeći aktualna situacija da se očigledna veleizdaja države neutralno shvata kao legitimno političko djelovanje!

Referendumska delegitimacija velikosrpskog unionizma pružila je realnu mogućnost da on bude stavljen izvan zakona! Logika te delegitimacije – kojom bi se svaki javni čin usmjeren protiv spoljašnje i unutrašnje suverenosti i nezavisnosti države Crne Gore morao krivično-pravno tretirati kao veleizdaja – imala je čvrsto usporište u pravnom iskustvu većine država savremenog svijeta.

Dobar primjer razumijevanja pojma izdaje daje američko povijesno iskustvo. Sve dok nije doveo do građanskog rata sa snagama Unije (Śevera), princip Konfederacije (Juga) imao je legalno i legitimno pravo na postojanje kao politička ideja o uređenju zajednice američkih država. Ratni poraz delegitimirao je princip postojanja Konfederacije, jer je njen pokušaj secesije veleizdajnički ugrozio sâmo postojanje Sjedinjenih Država.

U procesu tzv. Rekonstrukcije (The Reconstruction era), princip Konfederacije (Juga) stavljen je van snage. Ponovno uspostavljanje “jedinstva nacije” te preobrazba i integracija poraženih secesionističkih država Konfederacije – uz odgovarajuće kompromise koje nameće logika državnog života – odvijali su se prema pobjedničkom principu tzv. emancipatoske vizije Unije!

Crnogorski sukob suverenizma i unionizma nije imao karakter ni intenzitet američkog sukoba Unije i Konfederacije. Američko iskustvo s logikom razrješenja unutarcrnogorskog sukoba moglo je biti paradigmatsko. Vladajuća nomenklatura nije ga bila u stanju iskoristiti.

Pobjeda suverenizma na Referendumu podrazumijevala je rad na strategijskom obezbjeđivanju njenih valjanih posljedica. Samo tako se mogla obezbijediti sadašnja i buduća stabilnost države. Ona onda ne bi zavisila od trenutnih konstelacija političkih volja, jer bi nalagala postavljanje jasnih propozicija za političku reintegraciju poraženih unionista.

Velikosrpski unionizam morao je biti politički, ustavno-pravno i krivično-pravno negiran kao alternativna ideja izbora političke sudbine Crne Gore na osnovu ireverzibilnog referendumskog čina izražavanja većinske biračke volje građanstva. Morao je on biti poništen kao legalna ideološka i politička alternativa u državi koja se gradi na ideologiji suverenizma.

Moralo je biti poništeno „pluralističko“ pravo na različite stavove o postojanju ili nepostojanju države. Moderna demokratija ponajmanje znači legalizaciju mogućnosti da država u svakom trenutku može biti  „na kocki.“ Morao je do kraja biti sankcionisan neprijateljski rad protiv vlastite države. I u tome je bilo valjana i primjenljiva delegitimacija izdaje u Ustavu SAD. “Izdaja Sjedinjenih Država sastoji se samo u vođenju rata protiv njih ili u priklanjanju njihovim neprijateljima, ukazivanjem pomoći i podrške…“ (odjeljak 3.1.).

Tvrda disjunkcija u referendumskom pitanju bila je potrebna da bi se na demokratski način trajno onemogućilo stalno kockanje sa sudbinom države. Ona je implicirala jasan stav o demokratskoj negaciji ireverzibilnosti preispitivanja tzv. „državnog statusa“ u zavisnosti od trenutnih rasporeda političkih snaga. Implicirala je i stav da svako militantno unionističko ispoljavanje interesa za uništavanjem suverene i nezavisne države mora biti tretirano kao krivično djelo iz korpusa izdaje države!

Vladajuća nomenklatura nije shvatila da referendumskom delegitimacijom unionizam više ne može biti ideja koja je konkurentna suverenizmu. Ne može više ni „ravnopravno postojati,“  nego je njegovo postojanje – izdaja države! Uostalom, nije ona imala političke volje da koristi mehanizme odbrane države od veleizdajničke djelatnosti koji su sadržani u Krivičnom zakoniku Crne Gore.

Pod sloganom „Evo ruke,“ ona je mislila da može provesti „nacionalno pomirenje“ i integraciju unionista u suverenu državu, ne shvatajući da je kriminalizacija velikosrpskog unionizma fundamentalno pitanje državnog opstanka Crne Gore! Umjesto „pomirenja,“ ona je omogućila povampirenje velikosrpstva!

Treba li onda da čudi što se „nova parlamentarna većina“ od 2020. godine dala u neometani veleizdajnički pohod protiv suverene i nezavisne Crne Gore!?