Da je vječna – kao izborna nepravilnost

Piše: Nebojša Redžić

Teško bi poznavalac političkih prilika u nas objasnio nekom neznavenom strancu što se zapravo dešavalo na ulicama crnogorskih gradova u neđelju. Dobro, bili su izbori za predsjednika, bio je miran izborni dan, bilo je lijepo vrijeme i malo toga je ukazivalo da se dešava nešto važno za sudbinu ove zemlje. Istina, sudeći po broju automobila sa tablicama iz Srbije i BiH neko bi mogao pomisliti da je počela turistička sezona, ili da je u najmanju ruku Praznik mimoze. Ali, ne… to su bili neki čudni ljudi iz korpusa izbornog turizma, uredno upisani u biračke spiskove, koje je tu dovela crkva Srbije da podrže srpsku stvar. No, budući da se niko zbog toga nije ni bunio, ni uzrujao, neću ni ja o neurednim biračkim spiskovima i izbornom zakonodavstvu.

Ali, na kraju dana, u trenucima dok je počinjao još jedan el clasico sa uobičajenim ishodom, Crna Gora je saznala kako su oni koji imaju, ili možda nemaju pravo glasa, ali su ipak glasali, odlučili o gazdi kuće. Zapravo, za razliku od 2018. godine kada je sve to završeno lagano i u prvom krugu, sa samo jednim srpskim kandidatom, ovoga puta imali smo u ponudi mnogo više deklarisanih promotera Open Balkana, ili u prevodu na crnogorski – ”srpskog sveta”. Čak četvoricu. Još kada znamo da se u međuvremenu desila ”sloboda” i da nam je sve procvjetalo, onda nije ni čudo što su akteri politike koja ima raznovrsnu ponudu – od povećanja plata za partijske uhljebe, do rušenja mauzoleja na Lovćenu – poklonili podršku svetosavcima. Ovdje je, naime, već viđeno da je recept za izborni uspjeh kombinacija ekonomsko-religijske sigurnosti prosječnog glasača. Povećaj mu platu i obećaj da će Srpska crkva biti „odbranjena“ od onih koji bi da joj uzmu ono što nije njeno – i eto sigurnog glasa.

Osim priče o preletačima, onima koji za zrno žita lako pređu iz jednog u drugi tabor, nedjeljni izbori bili su i saga o izostaloj dijaspori, o apstinenaciji birača iz manje brojnih naroda, o padu broja glasova dobro znanih i rastu broja glasača manje poznatih kandidata, o krahu onih koji personalizuju već odavno palu Vladu, te velikom pregrupisavanju biračkog tijela od Demokrata i Ure ka Evropi sad. Ali, zar nije svejedno kako se stranka u određenom momentu zove?! Važno je da takva grupacija djeluje kao najpogodnija za brisanje pridjeva crnogorski i potpuni sunovrat države od sna o Evropskoj uniji, ka stvarnosti zvanoj Otvoreni Balkan, kao utočišta za neuspješne. Najveći apsurd je što oni koji su odabrani da preferiraju taj retrogradni, velikodržavni projekat, ono „Evropa“ imaju čak i u svom imenu.

Ni Oxford više nije…

Pomenuh na početku neznanca koji posmatra izbore u Crnoj Gori i ništa mu nije jasno. Imao sam jednog takvog u neđelju u gostima. Prijatelj iz Londona bio je veoma znatiželjan i što bi se nekad kao kompliment reklo – upitan. Tako je on mene pitao o svemu, a najviše o tajni uspjeha te neke nove stranke čiji je kandidat, iako su vanparlamentarni, ušao u drugi izborni krug.

Kada sam mu rekao da je Jakov Milatović magistrirao na Oxfordu i da možda kvaka leži u tome, počeo se grohotom smijati. Nemoj tako, otkad je Oksford za sprdnju, rekoh mu kao da branim renome vrhunskog univerziteta od jednoj Engleza. Veli mi da su četiri posljednja britanska premijera završila Oxford, pa ipak Britanci štrajkuju jer su penzioni fondovi smanjeni za 50%. Još mi kaže da se oporavak britanske ekonomije ne očekuje prije 2030. godine.

Kada sam mu još rekao da je kandidat Milatović, zajedno sa nesuđenim kandidatom koji je kao stanovnik jednog beogradskog naselja htio da postane predsjednik Crne Gore ukinuo izdvajanja za penzije i doveo naše zdravstvo do ruba propasti, počeo je da rida. Nešto između suza i plača. Pa, ko normalan uopšte može da glasa za takve, pitao je. Evo viđi, odbrusih mu na crnogorskom.

Uostalom, kako objasniti nekome da je biračko tijelo uglavnom politički nepismeno i da je većina onih koji glasaju srpske stranke indoktrinirano socijalizmom. Takvi, po navici iz Brozovog sistema, maženi i za vrijeme prethodne vlasti, žele novu Partiju (sa velikim P) koja će im urediti živote i misliti umjesto njih. Oni su tu da konzumiraju ono što im se ponudi, da žive u čoporu, hodaju poput stada, ćute i glasaju za onoga za koga procijene da je najjači. I da redovno dobiju crkavicu, makar to bilo od kredita koji će vraćati njegovi unuci.

Elem, izbori u Crnoj Gori od vajkada su se svodili na logiku kladionice i klađenja. Ogroman broj glasača, naime, opredjeljivao se i opredjeljuje na osnovu procjene o tome ko je trenutno najjači, a ne zbog ideala, uvjerenja ili ubjeđenja. Prikloniti se najjačem, biti dio mase, urlati kada im neko kaže, a umuknuti kada to traži od njih ideološki prvak – to je ta logika kojom se rukovode. Još kada im daš nešto za što su i sami ubijeđeni da nijesu zaradili niti zaslužili, eto podrške i vječne ljubavi.

Onima slobodoumnijim, politički i ekonomski pismenim koji su s druge strane priče i znatno malobrojniji, jasno je da će Evropa sad, svojim ekonomskim „reformama“ koje se svode na davanje para koje država nema, dovesti do ekonomskog sloma države. Ali, neka… pa valjda je to – da Crne Gore više nema – cilj svakog svetosavca zakletog crkvi i državi koja je tuđa, susjedna. Uostalom, zar se politika zvaničnog Beograda oduvijek, a posebno nakon raspada Titove Jugoslavije, ne svodi na pokušaj nametanja svakojake inferiornosti Crnoj Gori?! Posebno ubjeđenja da ne može sama da se izdržava i da joj je u političkom, a posebno ekonomskom smislu, potreban patron, neko ko misli o njoj, hrani je i brani.

Ipak, činjenica da ima Crnogoraca koji taj populizam ne shvataju i glasaju za takve, nije više samo njihov problem.

Da se Crna Gora probudi

Pokret Evropa sad i njegov predsjednički kandidat, ušunjali su se na crnogorsku političku scenu tiho i već postali brend. Istina, nastao državnim novcem, za vrijeme apostolske Vlade, kao ekonomski program države koja je zloupotrijebljena. Stigli su utabanom stazom kojom su koračali Pokret za promjene, Pozitivna Crna Gora i URA, kao potreba jednog dijela birača za promjenama na političkoj sceni. Istina, kasnije je svaka od njih iznevjeriila vlastito biračko tijelo, ali to je neka druga priča koja nas sa Evropom sad – tek čeka.

Dok su bili u Vladi, Milatović i Spajić prvo su udarili na budžet. Ugasili su uspješna preduzeća, potjerali respektabilne investitore, raskinuli unosne ugovore, prijetili da ćemo gladovati ako ih ne slijedimo. Narodu su dali pare od lijekova, zaposlili hiljade partijskih vojnika i tako kupili glasače, uzeli kredite sa nepovoljnom kamatnom stopom. A onda, sa reputacijom spasilaca, krenuli u stranačke vode i istakli kandidata koji treba da profitira na ruševinama ekonomski devastirane Crne Gore.

Ono što će se desiti 2. aprila jeste drugi krug predsjedničkih izbora gdje će se sučeliti kandidat opozicije Milo Đukanović i kandidat vanparlamentarne stranke Jakov Milatović. Bolje slike aktuelne Vlade i vlasti – nema: nijedan kandidat koji je dio vladajuće većine, niti onaj kojeg su podržali v.d. premijera i Vlada, nije bio ni blizu ulaska u drugi krug. Nepune tri godine vladavine oslobodilaca, čak i ovakvi, politički uglavnom nepismeni birači već su takve političare poslali u prošlost.

Aktuelni predsjednik Milo Đukanović, istina, dobio je manje glasova nego prije pet godina (kada je lagano pobijedio u prvom krugu), ali ne smijemo zaboraviti da je tada političko-medijsko-finansijski pritisak Beograda na Crnu Goru bio znatno manji, a Crna Gora bila „ekonomski tigar“ i država koja je pred vratima Evropske unije.

Zato će Đukanovićev zadatak između dva kruga biti neuporedivo teži nego što se očekivalo ili što bi bio da mu je protivkandidat Andrija Mandić. U prvom redu, on će morati da analizira strukturu 35% apstinenata, od kojih je najveći dio nacionalnih Crnogoraca i pripadnika manje brojnih naroda. Možda nije vrijeme da se baš sada zapita zašto je to tako, jesu li se čuvali za drugi krug ili su rezignirani zbog njegove politike na unutrašnjopolitičkom planu, ali svakako da postoji neka „caka“. Možda poneko neispunjeno obećanje ili sitnica koja se može prevazići. Ili možda potreba nove retorike, u kojoj će biti prostora za priču o značajnijim unutarpartijskim reformama i manje građanštine, jer je proklamovana „građanska“ Crna Gora u nedjelju pala na ispitu.

Uostalom, 1997. godine Đukanovićev zaostatak iza Momira Bulatovića nakon prvog kruga izbora bio je beznadežno veliki, pa se uspio prevazići. Da Đukanović zna za tu magičnu formulu, nije nikakva tajna. Pitanje je samo hoće li on i njegovi politički istomišljenici dodati gas i iskreno staviti državni interes ispred partijskog. A ako ikada hoće, onda to mora biti 2. aprila.

Potpuna mobilizacija biračkog tijela, nalik onoj referendumskoj, svakako bi Đukanovića približila pobjedi. Uprkos velikodržavnim aspiracijama iz susjedstva, uprkos domaćoj posluzi ”srpskog sveta”, uprkos neznanju, zabludama i pizmi dijela biračkog tijela. A ako proradi suverenistički nerv prosječnog crnogorskog glasača, ako se prevaziđu manje bitni animoziteti i mobilišu manje brojni narodi, eto Đukanovića na mjestu predsjednika i u narednih pet godina.

Jer, Crna Gora 2. aprila ne bira samo između Đukanovića i Milatovića. Razlika između dva biračka tijela je civilizacijska. Biće to izbor između dva načina življenja. Između Evropske unije i Otvorenog Balkana. Između samosvojne Crne Gore i ”srpskog sveta”. Između Crne Gore u kojoj je „Da je vječna Crna Gora“ – zakletva i one u kojoj je taj poklič – „izborna nepravilnost“. Konačno, između sekularne ili svetosavske Crne Gore. U svakoj varijanti, izbor je lak. Samo još da se referendumska Crna Gora – stvarno probudi.