Connect with us

Politika

Dritan, most i Velika Albanija

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Nedostajale su samo one čuvene patike Edi Rame, pa da sprdnja sa posjetom premijera Albanije bude potpuna. Već dugo nam ne dolazi niko, postali smo slijepo crijevo Evrope neprivlačno za svjetske lidere, a onda nam sa jugoistoka, odakle najmanje očekujemo, stigne nenadni gost. Koliko god se neko ljutio na bivšu vlast, makar im niko ne može zamjeriti da im „na noge“ nijesu došli gotovo svi relevantni svjetski lideri osim predsjednika SAD i kancelarke Njemačke. Danas, ovoj novoj Crnoj Gori na koju se polako naviknusmo, praznik je i kada nam stigne Edi Rama. I to na zajedničku sjednicu dvije vlade.

Ovdje ga je dočekao Dritan Abazović, još u avgustu lani pali predsjednik Vlade koji se trudi da uđe u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je nanijela najviše zla državi sa pozicije premijera u v.d. stanju, ili, kako njegovi vole reći, u tehničkom mandatu. Onako malen, neugledan i nakostriješen od mržnje prema najbrojnijem narodu, nesretnik je još jednom pokušao da reciklira propali projekat koji je neko u dokolici beogradskog vječitog neuspjelog puta ka EU, nazvao Otvoreni Balkan.

Ljubav bez granica: Abazović i Rama

Afirmacija projekta koji bi trebalo da okupi države nedostojne članstva u EU, već odavno je prestala biti zanimacija svih koji su ukapirali realnost Balkana i shvatili da se zaludni projekti ne primaju ni kod zaludnjaka. No, da za Otvoreni Balkan ima nade, pomislili su svi oni koji su pratili događaj satkan od gomile nebuloza dvojice sunarodnika čije se puste želje poklapaju. Dva veseljaka nalik seoskim đilkošima, svojski su se u Podgorici potrudili da odbrane neodbranjivo i obraduju nas, recimo, vizijom spajanja sa Velipojem u kome na današnji dan ne stanuju ni psi lutalice.

Umjesto da govore o Jadransko-Jonskom autoputu, povezivanju sa zapadnom Evropom i Grčkom, dvojica kvazidržavnika bez podrške, satima su pričali bajke o novoj vezi Crne Gore i Albanije, mostu koji će tik uz gole zadnjice posjetilaca Ade Bojane, omogućiti svima kojima se prvi susret sa našim primorjem ne dopadne, da komotno i bez granica, odlepršaju ka jeftinijoj i urbanistički ništa manje nagrđenoj državi kakva je Albanija.

Prije ravno godinu, jednog sunčanog zimskog dana sa poznanikom sam od Skadra, laganom vožnjom stigao u Velipoje. U gradiću, nekako sklonjenom od svega, odsječenom od ostatka albanske obale i civilizacije, nije bilo ljudi. Samo plaža nalik ulcinjskoj i stotine, ma hiljade praznih stanova u novim zgradama koje neko treba da kupi. Umjesto supermarketa, samo jedna prodavničica u raspadu, nalik onima kakve pamtim iz ranih 70-tih u našim varošicama. Ni ljudi, ni izletnika, samo poneka mačka na stazi predviđenoj za šetače kojih nema.

Most ka jednom takvom „biseru“ turizma, Abazović i Rama pokušali su juče predstaviti kao poduhvat. Istina, iz Velipoja se golim okom vidi naša Ada Bojana i most mu tu dođe kao logična stvar. Ali, ako ga jednom bude, taj most će poslužiti jedino razvoju ovog dijela albanskog primorja i bijegu turista iz Crne Gore ka Albaniji. Poslužiće i investitorima iz Crne Gore da prodaju stanove koje su tamo napravili, ovdašnjim trgovcima da otvore markete, ugostiteljima da razrade biznis.

Most je potreban, ali je korist Albanije neuporedivo veća

Sve u interesu Otvorenog Balkana, naravno bez granica. Jer, tamo gdje granica između naše dvije države postoji, tamo policajci tuku nedužne albanske profesore, pa se Rama nervira što bi neke „patriote“ da zapale vatru, a Dritan bi ih najradije sve strijeljao. Ali neće, jer ako se podrazumijeva da su naši policajci prosrpski orijentisani, onda niko kao on ne razumije njihov gnijev pri pomenu Albanaca, odnosno „šiptara“.

Ostavka Jovane Marović

Svaki put kada uđem u Albaniju, sjetim se svog prvog susreta sa Enver Hodžinim naslijeđem, kada sam 1993. godine noću putovao prema Draču na brod za Bari, a prethodno, u smiraj dana, gledao bunkere sa cijevima okrenutim ka zapadu. Sjetim se i bijega Jevrema Brkovića koji je spas od pročetničke crnogorske policije našao kroz neku šumu na granici gdje nije bilo domaćih i albanskih graničara. Pomislim i na slučajnog poznanika koji mi je kazao da tačno zna kuda da najbezbjednije prenosi kilograme zlata iz Albanije u Crnu Goru i od toga odlično živi. Sjetih se i da su mi naši granični policajci, kada su pronašli dvije palme iz Skadra u mom gepeku, saopštili da je to krivično djelo, ali da će mi oprostiti jer me znaju sa tv-a.

Svega toga neće biti kada Dritan i Edi, zajedno sa Aleksom Vučićem naprave Otvoreni Balkan. Onaj tip nosiće mnogo više zlata, ja ću osim palmi moći da prenosim i po koju maslinu, a profesora iz Tirane više neće niko tući. Države će nam procvjetati, a naš put ka krajevima gdje cvjeta limun žut, neće imati prepreka. Istina, Srbija će kao strateški važnu luku umjesto našeg Bara odabrati Drač, ali zar to nije u skladu sa orijentacijom nove većine da našu ekonomiju vrati na nivo između dva svjetska rata? Uostalom, primjer sa gašenjem Montenegroairlinesa, haosom sa vozovima ka sjeveru i načinom na koji su preuzeli trajektni prevoz imeđu Kamenara i Lepetana, više je nego upečatljiv.

Možda će Dritan ili neko jednako bitan, ovakve „nestašluke“ pravdati činjenicom da je bivša vlast početkom 90-tih prokrčmila nešto mnogo veće – kompletnu trgovačku flotu od preko 30 brodova koje smo izgubili zbog sankcija i lojalnosti Slobodanu Miloševiću. Ali, Bože moj. Svako vrijeme nosi svoje breme, a nova većina je odlučila da na uštrb crnogorskih privrednih resursa razvija Albaniju i Srbiju. Mi ćemo se ionako zadovoljiti cigaretama i kokainom, jer je to mnogo profitabilniji biznis. A i ne treba mnogo da se radi.

Zaista, to što niko nikada nije predstavio bilo kakvu studiju isplativosti projekta Otvoreni Balkan, dovoljno je indikativno za ubjeđenje da se iza Abazovićevog i Raminog zdušnog zalaganja za projekat u kome se Albanija već nalazi zajedno sa Srbijom i Sjevernom Makedonijom, kriju neki drugi motivi.

Pardon, ipak je zbog pokušaja da se iz redova Vlade, čak i Ure ospori takva inicijativa, pala i dupla ostavka. Naime, Dritanova potpredsjednica Vlade i stranke Jovana Marović, autorka je Analize o prednostima i manama učešća u Otvorenom Balkanu, čiji je zaključak da „ta inicijativa nije dobra za evropski put Crne Gore“.

“Imajući u vidu da je Otvoreni Balkan još u eksperimentalnoj fazi, bez konkretnih podataka o uspješnosti projekta, Crna Gora ne bi trebalo da donosi odluku”, piše u analizi.

Analiza, koju je radilo Ministarstvo Marovićeve, a u kojoj se detektuju nedostaci Otvorenog Balkana, ubrzo je sklonjena sa sajta Vlade, a Marovićka napustila i izvršnu vlast i stranku.

Centar za građansko obrazovanje, u novembru prošle godine kada se sve ovo događalo, bio je izričit:

“Ovo je pokazatelj da ulazimo u crvenu zonu odlučnosti pojedinaca u Vladi da se, suprotno nespornoj argumentaciji, radi na štetu države Crne Gore”.

No, rad na štetu Crne Gore nije ništa novo kada su u pitanju Abazović i njegovi ministri. Uostalom, po svemu viđenom, u pitanju je intencija da Crna Gora što brže i što bolnije bude obezglavljena, pravno i institucionalno urušena i ekonomski uništena. Za sada im ide veoma dobro.

Kako su pridobili Dritana?

Zanimljivo je da Abazović i Rama, pred 60 novinarskih ekipa, nijednom nijesu pomenuli namjeru da se približe Evropskoj uniji. Čak im i Berlinski proces, za koga Rama tvrdi da su ga pričom o OB oživjeli, zvuči nekako previše zapadnjački.

To što je Crna Gora otvorila sva poglavlja u pregovorima sa EU, a neka i zatvorila, to što EP i Evropska komisija podržavaju jedino put ka Uniji, jučerašnjim oratorima kao da nije značilo ništa. Kao u „dobra stara“ vremena kada se Crna Gora žrtvovala za Srbiju i Rusiju, kada je objavljivala ratove njihovim agresorima i štitila odstupnicu vojsci koja joj je dvije godine kasnije „zahvalila“ tako što je okupirala, opet smo svoja dostignuća stavili u službu tuđih interesa.

Otvoreni Balkan – valjda je sada svima to jasno – nije ništa drugo do magistrala ka afirmaciji dva velikodržavna projekta, srpskog i albanskog, koji bi zajedno sa onim trećim, hrvatskim, trebalo da predstavljaju budućnost Balkana. Ko je osmislio takvu ideju: SAD, EU, Rusija ili neko četvrti, za sada možemo samo da nagađamo. Neće biti iznenađenje da su recept ponudili i neki zakleti srpski prijatelji, poput Kristofera Hila, pa su pragmatični zapadnjaci samo primili k znanju ono što balkanske vukojebine zapravo sebi žele.

To što situacija „na terenu“ ima neke sasvim drugačije primjere, za sada je u drugom planu. Jer, Otvoreni Balkan nije policajac koji bez razloga bije albanskog profesora, niti „pevaljka“ koja u poluvremenu Zvezdine evropske košarkaške utakmice pjeva ratnohuškačke pjesme. Otvoreni Balkan su priče koje u nastavcima ispisuju navijači Crne Gore i BiH, Otvoreni Balkan je kada NBA zvijezda Jusuf Nurkić suznih očiju oduševljeno gleda podgoričku publiku kako aplaudira BiH himni, Otvoreni Balkan je kada crnogorskom automobilu na autoputu preko Kosova pukne guma, a trojica Albanaca sa kečetom na glavi priskoče i za pet minuta postave novu. Ali, Dritan i Rama neće taj Otvoreni Balkan, već onaj gdje Vučić prijeti Hrvatima, Piksi psuje ”šiptarsku majku”, a Dritan u cik zore poklanja grobove naših predaka svetosavskoj sekti.

Uostalom, činjenica da Kosovo, Bosna i Hercegovina i crnogorski dio Crne Gore ne žele ni da čuju za taj projekat, dovoljno je indikativna. Pa vi sad dumajte kako su Rama i Vučić uspjeli da ubijede Dritana.

Konačno, ne skupi li se 50 hiljada Crnogoraca u junu, za kada je Abazović najavio neformalni sastanak OB u Podgorici, da jasno iskažu svoj stav o ovom podmuklom projektu, Crna Gora na koju smo se nažalost već navikli, ne zaslužuje ništa više od budućnosti u kojoj će biti dio Velike Srbije.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije