Connect with us

Politika

Evropa, kad?

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Sjećam se da sam davno negdje pročitao da je jedan svetski diktator – kada su mu se požalili da mu je država pred bankrotom – pitao: “Pa zašto ne štampate još novca?” Zvučalo je smiješno, sve do nedavno. Kažu da je današnja inflacija na globalnom nivou rezultat ranijih emisija novca bez pokrića, jer su to u proteklom periodu radili Evropska unija, nešto više SAD, a potom i Velika Britanija.

Posljednji evropski tikvan koji je tako nešto predložio javno bio je nedavno predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. On je predložio izmjene Zakona o Centralnoj banci koji bi mu omogućio da takvu genijalnost primijeni u rješavanju ekonomskih problema.

I kakve to sada ima veze sa Milojkom Spajićem i Jakovom Milatovićem?

Pa ima, jer bi današnjem Milojku, da se kojim slučajem dočepao Ministarstva finansija u vrijeme Slobodana Miloševića, štamparija u Topčideru bila premala za njegove velike apetite. Jakov bi tu sigurno bio negdje u blizini da mu pomogne i da svojim retoričkim umijećem obrazloži da priča o “zlatnoj podlozi” kao pretpostavci da odštampani novac dobije realnu vrijednost – pripada prošlosti. Širili bi Milojko i Jakov Topčider baš kao što njihov kolega po pameti Dritan Abazović danas proširuje zatvore po Crnoj Gori, stavivši u spisak predizbornih obećanja Danilovgrađanima da će, ako treba, od cijelih Bjelopavlića načiniti veliki pržun.

Ova priča ima veze sa Milojkom i zbog Milorada Dodika, jer je jedan od prvih državničkih poteza Crnog Milojka bio da, zajedno sa ocem jedne od svojih brojnih bivših djevojaka, poljubi u Dodikovom entitetu i gradu Trebinju leš neosuđenog ratnog zločinca Atanasija Jeftića.

Da je Milojku i Jakovu očajnički potreban novac, mnogo novca, bez obzira na njegovu boju, porijeklo, miris, podlogu i veličinu, govori godina i nešto malo ministrovanja, ali i novi politički poduhvat “Evropa sad” kojim žele da usreće narodne mase u njihovoj ljubljenoj Crnoj Gori u koju su se vratili da bi vi u njoj ostali. Tako kažu.

Kada ti neko poveća platu sa minimalnih 220 na 450 eura, prosječnu sa 530 na 670 ili one malo veće za par stotina, pa još obeća gomile privilegija, med, mlijeko i sve ono što teče Evropom kakvu oni žele, onda zaboraviš da su uskratili zdravstveni Fond za 180 miliona eura godišnje, da su izazvali haos u zdravstvu, uzrokovali enorman rast cijena čak i prije rata u Ukrajini, da su državni prihodi pali, inflacija počela da divlja, a ekonomija došla do kolapsa.

Mahinacije vidljive golim okom

Program Evropa sad, kako su ga Milojko i Jakov pretenciozno nazvali po uzoru na Slovence ranih 90-tih, prividno je zadovoljio radno sposobne, a u startu unesrećio penzionere i ugrožene kategorije stanovništva. Kada danas uđete u apoteke, pa tamo ne dobijete terapiju na koju ste navikli, kada vam neko blizak kaže da nema ljekova za kancer, dijabetes, da se ne može pomoći onima koji su dobili infarkt, pa čak u dužem periodu nema ni običnog zavoja (!), sjetite se da ispod toga stoji potpis dvojice japija koji su se vratili da bismo mi ostali.

Vladin projekat ‘Evropa sad’, promovisan državnim novcem da bi uskoro postao naziv političke partije, samo jedna od brojnih zloupotreba i promašaja Milojka Spajića i Jakova Milatovića koji su u krajnje sumnjivom zaduživanju od 750 miliona eura u decembru 2020. godine, ušli u zonu krivične odgovornosti čak i prije nego su stupili na ministarska mjesta u apostolskoj Vladi.

Više puta ponovljene optužbe da je prilikom tog aranžmana Spajić oko devet miliona eura provizije podijelio sa dva srpska biznismena i visokim funkcionerom takozvane SPC, popom Grigorijem Durićem, Spajić nikada nije demantovao. Prećutao je i optužbe Nebojše Medojevića i nekih ekonomista da je od 750 miliona kredita u Crnu Goru stiglo 745, baš kao što glasno ćute na nedavno duplo negativno mišljenje Državne revizorske institucije na Spajićevo upravljanje državnim finansijama.  O projektu “Montenegro works” koji je, umjesto proklamovanog vođenja brige o državnim kompanijama, služio za uhljebljenje problematičnog kadra po nalogu “srpskog sveta”, bolje da ovom prilikom i ne govorimo.

Notorna je činjenica da niko nije željno dočekao pad Krivokapićeve Vlade, kao Spajić i Milatović, jer su pohrlivši u stvaranje partije koja je dobila ime po Vladinom programu u koji su uložena ne mala sredstva, znali da će tako vjerovatno izbjeći krivičnu odgovornost zbog mahinacija koje su postale vidljive golim okom. Još ako se ostvare procjene iz nekih istraživanja javnog mnjenja – da će partija “Evropa sad” preći census i ući u parlament – eto njima željno iščekivanog imuniteta i bijega od pravde.

Šta drugo u ovom trenu može zdravomisleće čeljade, do da pokuša zamisliti profil osobe koja će na predstojećim lokalnim i skorim parlamentarnim izborima dati glas Evropi sad! Možda takva osoba ima IQ ispod 86? Možda je autodestruktivna ili ima štokholmski sindrom? Ili nema niđe nikog svog pod kapom nebeskom ko je ovih dana u apoteci dobio pola terapije, ko kao šećeraš mora da se bocka kineskim iglicama od kojih se dobija alergija na koži, ko je onkološki pacijent bez terapije, ili će umrijeti od infarkta jer u hitrnoj i urgentnom – nema adekvatnih ljekova!

Uostalom, zašto bi se zbog toga nervirali Jakov, Milojko ili ona Injac koja daje helikoptere popovima za teroristički upad u Cetinjski manastir? Oni su tako mladi, zdravi i bezbrižni i puni ideja da bi svoje bistre glave zamarali trivijalnostima zbog tog, ionako neproduktivnog sloja stanovništva.

Neka grdna mješavina

Ironiju na stranu, ali partija Evropa sad je neka grdna mješavina ruralnog i avangardnog, gusala i džeza, prošlosti i idealizovane budućnosti. U jednom trenutku, njeni su čelnici ljubitelji mitova i popova, a već u narednom pričaju o drugačijoj Crnoj Gori u kojoj je  „standard visok, gdje niču novi putevi, gdje sve vrvi od poleta, mladosti i gdje su ljudi vođeni idejom napretka”. Taj raskorak između uma zarobljenog u srpskoj mitologiji i vizije države blagostanja, oličen u  programu “Evropa sad”, neodoljivo podsjeća na Đeda Mraza koji vam u kuću donese punu vreću darova, a istovremeno iskoristi vašu ushićenost i nepažnju pa vam ukrade sav nakit i novac iz neke od najskrivenijih odaja vaše kuće.

Obećanje s početka ove godine da će povećanjem neto zarade od 130 eura (1500 eura godišnje) građani moći da priušte “nova polovna kola, ili neko egzotično putovanje na Kubu”, ovih je dana na provjeri. Jer, po ekspertima, osim automobila ili putovanja, građani su tim novcem mogli pokriti “cjelokupne troškove osnovnih studija za svoje dijete, ili možda tri krave za povratak na selo ili još mnogo štošta što će njihove živote učiniti ljepšim”.

Zaista bih volio da vidim nekoga ko je makar na tren povjerovao u ovu šarenu lažu. Iako dnevno sretnem desetine poznatih ljudi, još nikada nijesam video živog čovjeka koji bi mi rekao da je očaran Evropom sad. Ni dok je bila Vladin projekat, ni danas kada je nakon zloupotrebe državne infrastrukture postala politička partija.

No, 411 delegata na Skupštini Pokreta” Evropa sad” me demantuju. Gdje ima toliko delegata, ima valjda i članstva, pa neke predizborne ankete daju novoosnovanoj partiji i do 12 procenata glasova! O čemu se tu radi i gdje se zaista nalazi raskorak između stvarnosti i fikcije, još ne mogu da dokučim. Iz kojih rupa vire i gdje se kriju ti potencijalni Milojkovi glasači?

Tek, onaj ko glasa za Jakova i Milojka, glasao je za sve one mane programa koji je dodatno urušio ionako posrnuli zdravstveni sistem Crne Gore, a standard njenih građana doveo do nivoa bivših afričkih kolonija. Onaj ko ih glasa, oprostio im je moguće zloupotrebe kredita, nestale milione i provizije, ugradnje i zaduženja koja ostavljamo potomcima. Taj koji ih glasa možda daje svoj glas hedonizmu i potrošnji bez limita, ali i pristaje na nerad u javnom sektoru i nered u državnim finansijama. Njihov glasač aminuje da se popovi dostavljaju helikopterima, da se ljube popovski leševi i da se sa nepodnošljivom lakoćom kaže kako nije šteta ako pogine 10 Crnogoraca.

Onaj ko glasa “Evropu sad” pristaje na samoobmanu, samoprezir i pusti san o boljem životu koji nikada neće doći. Ima, naravno, na domaćoj političkoj sceni gorih od Milojka i Jakova, ali je teško pronaći nekog kome je obmana postala način života, a olako izgovorena laž – dio svakodnevnog rječnika.

Ako ništa drugo, Milojko i Jakov su lijepi, mirišljavi, pristojno obučeni, ukusno skockani momci koji su se po sopstvenom kazivanju “prošli sito i rešeto i ovaj grdni svijet ispitali”. Nastavimo li sa Njegošem, ispada da još nijesu otrova čašu iskapili, niti se upoznali s grkijem životom. Ako bude razuma, u nedjelju će biti počašćeni prvom čašom. Ako i to politički prežive, valja vjerovati da će jednog skorog dana, zajedno sa aktuelnim premijerom, spoznati kako izgleda “grki život” onda kada se suoče sa krivičnom odgovornošću. Neko zbog toga što je o trošku i na štetu države glumio političkog, a neko ekonomskog patriotu.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije