Kupleraj i svingeraj

Piše: Slobodan L. Jovanović

Ono što su građani Crne Gore, a i izvan nje oni koji su zainteresovani,  gledali i slušali u parlamentu Crne Gore tokom proteklih desetak dana i na tv kanalima na kojim su gostovali predstavnici parlamentarnih stranaka trebalo bi da naćeraju crnogorsko glasačko tijelo da se dobrano, svako pojedinačno za sebe, zamisli je li vrijeme da se svi odreknu bezuslovne podrške političkim partijama i liderima na osnovu lažne slike o tobožnjoj njihovoj zaštitničkoj ulozi u očuvanju nacionalnih i vjerskih prava. Plašim se da u toj trećerazrednoj predstavi i opštem kupleraju građani ispadaju ona trpna strana.

Uz sva tobožnja principjelna prenemaganja, ”volju naaaroooda” i njenih nevjerovatnih, skoro pa SF tumačenja, imali smo svingeraj u kojem su se nudili svi i svi su bili spremni na svakakve poze samo da bi se dodvorili organizatoru svingeraja. Ponekad je to bilo na ivici vodvilja, sa elementarnim nedostatkom samopoštovanja i dosljednosti. Očito je da su mnogi iz animoziteta prema DPS-u, stečenih kroz njihovo dugogodišnje učešće u vlasti kao glavnog stožera, u mnogim partijama i njihovim liderima tražili, silom na sramotu, dobre strane u onome što zastupaju, dok se nije tokom proteklih 14 mjeseci pokazalo da tih dobrih stvari ima tek u mrvicama. Ako ih kod nekih uopšte i ima.

Ne samo da je fotelja „naša nacija“, već su i fotelje po dubini postale srpski nacionalni interes. Niko nije žalio za odlaskom vlade premijereja Zdravka Krivokapića, niko nije pozvao građane na proteste zbog njenog pada, sve nadajuće se i svingerski upucavajući se očitoj preraspodeli partnera, koja neminovno slijedi u budućnosti. Logično bi bilo da su svakom jasni razlozi poziva Alekse Bečića i njegovih crkvenih Kmera da se ne izlazi na proteste zbog pada vlade Zdravka Krivokapića i da je to bilo u funkciji čuvanja sopstvene zadnjice. Pardon, fotelje. Kada je pala fotelja, pale su i krinke. Oproštajni govor Alekse Bečića u parlamentu ući će u anale kao primjer najgoreg egostičkog, eskapističkog panegirika samom sebi, za čije slušanje je potrebna ogromna doza ljubavi prema samom Bečiću da vam se ne smuči. Danas su crkveni Kmeri na ulicama Podgorice, pokušavajući da potpire uglasli plamen blaženopočivših litija, što im slabo uspjeva bez glavnog problema normalne Crne Gore. Ostaviću da sami pogodite o kome je riječ. Pomoći ću vam samo opaskom da se oni, šatro, ne miješaju u politiku.

Bilo je tu upucavanja i sa strane najvećeg koalicionog partnera u dosadašnjoj vlasti, koji, valjda, samo u Crnoj Gori može sebe oprati od odgovornosti za postavljanje Zdravka Krivokapića za premijereja, po principu „ni luk jeo, ni luk mirisao“, kriva je Crkva, pa se Branko Radulović retorički upro iz sve snage da podrži evropski put Crne Gore i opredjeljenje buduće manjinske vlade u tom pravcu. Nekako mu do sada nije bio problem što se u proteklih 14 mjeseci Crna Gora udaljila deceniju od EU u odnosu na postignuto. A i priča se da je moguće da buduća ministarka prosvjete bude iz redova partije koja je učestvovala u osnivanju ekstremne desničarske organizacije Movement, zajedno sa Mateom Salvinijem, iza koje stoji notorni fašista Stiv Benon. Što bi rekli, iz golog u golo. Pomenu Radulović i partijsko zapošljavanje kao razloge za nezadovoljstvo, zna Banjo da je nepotizam naša vrlina. Izem ti takvu vlast kad ne možeš zaposliti familiju, užu i širu.

Nije lako smisliti obrazac kojim bi mnogi u Crnoj Gori promjenili svoju optiku, prestali da na mitomanskim trabunjanjima grade svoj identitet, prevarantskoj izmišljotini o „kosovskom zbjegu“, počeli da, kao svaki zreli evropski narod, poštuju svoju autentičnost i svoje viševjekovno bitisanje na prostoru malene Crne Gore i svoju budućnost grade, zajedno sa svim građanima Crne Gore, isključivo na prosperitetu Crne Gore. A ne baveći se interesima drugih država i praveći od svoje zemlje političku, kulturnu, medijsku, ekonomsku i naučnu koloniju.

Upravo zato je vrijeme da svi, ali baš svi, shvate da sve postojeće partije u Crnoj Gori prevashodno vode računa o sopstvenom interesu i da krupne riječi o ugroženosti, zaštiti prava, boljem životu, mafiji… služe dominantno u borbi za vlast. Naravno, kada si na vlasti uspjeh je najbolji avanzman za opstanak na vlasti. Bivša vlada Zdravka Krivokapića je nedostatak bilo kakvog uspjeha nadomešćavala bučnim PR-om o nepostojećim fantastičnim rezultatima. Simptomatično je da postoje građani koji su još uvjek uvjereni u njihove „ekspertske mogućnosti“, u čemu ih nije odvratilo ni olakotno obmanjivanje o pola milijarde koje samo što nijesu stigle u Pljevlja, o milijardama investicija iz Japana, do potonjih 300 miliona eura iz Dubaia… Pisac ovih redova je dugo vremena radio u spoljnoj trgovini, imao svoj sopstveni bizniz, nagledao se likova „kamioni, avioni“, pa mu je jasno kako su tako lako, bez ikakve ozbiljne analize, podignute minimalne i prośečne plate. To je ta sorta.

Na Cetinju se očitovalo da ni suverenističke partije nijesu mogle bez kupleraja i svingeraja i to u situaciji u kojoj je uništeno sve ono za što se one nominalno zalažu. Time se potpuno uništava prijeko potrebna sinergija svih independističkih stranaka, kao zalog za uspjeh na nekim budućim izborima. Bilo koju stranu da podržite nećete naići na razumjevanje pristalica druge strane. Ali, rizikovaću, pa ću pokušati racionalno da objasnim svoje stanovište: u postojeći okolnostima trebalo bi biti jasno da bez DPS-a teško da se može izaći iz pozicije u kojoj se našla Crna Gora. Na Cetinju je SDP dobio značajnu podršku velikim dijelom zahvaljujući tzv. „prčenju“, što je mnogima bilo duševna hrana u prilično akademskom ponašanju drugih opozicionih prvaka i partija.

Međutim, van Cetinja SDP nema neku značajniju snagu, što dovodi do logike da nije dobra solucija da DPS građani vide kao gubitnika na Cetinju.  Vjerujem da je kod DPS-a prevladala svijest da su prošla vremena bilo čije dominacije i da se mora partnerski sarađivati. Ali ponašanje SDP navodi na to da je njima važniji obračun sa DPS-om od navedenih činjenica. Reakcija na objelodanjivanje ponude DPS-a nije ništa drugo do bijes što je javno otkriveno da SDP uopšte nije ni htio dogovor sa DPS-om. A jeste da priklaže DPS kao krivca za propast pregovora. Postavljali su zahtjeve za koje su mislili da će ih DPS odbiti, što se nije desilo, pa kad je sve izašlo u javnost onda se tobože prepušta cetinjskom odboru da odluči. Nadam se da to neće proći kod građana, da će proći vremena ucjenjivanja i da će se savezi, koalicije ubuduće sklapati na iskrenim zajedničkim ciljevima oko onog subjekta koji je dobio najviše glasova.

Pitanje 30-godišnjeg „upropašćavanja“ Cetinja je za neku drugu priliku, jer je to tema koja traži mnogo više prostora i udara na gomilu opasnih predubjeđenja koja vladaju po Crnoj Gori. Ukratko, Cetinje ni geografski, niti radnom snagom, ni bilo čime drugim ne čini sebe privlačnim za ulaganje u bilo koju ozbiljnu proizvodnju. Tako da se treba već jednom alavertiti i shvatiti da su socijalizam i političke fabrike koje proizvode gubitke koje pokriva zajednica, nadam se, prošlost. Takođe se nadam da se niko ne zalaže da država podiže fabrike po Cetinju. To je dokazani recept za tragediju, kroz koju su već prošle firme, znane kao „alajbegova slama“. Dodatno, tržišne prilike i mogućnosti su potpuno drugačije u ondašnjoj Jugoslaviji i današnjoj Crnoj Gori. Umjesto toga, bolje da sami Cetinjani razmisle da li treba jedina ponuda turistima koji masovno obilaze Cetinje da bude đinđuve na parkinku ispod parka?

Ono što država može da uradi to je da u prijestonom gradu preseli što više državnih institucija i tim putem obezbjedi nova radna mjesta, veću potrošnju, samim tim i prosperitet trgovini i drugim uslugama. Sada bivša vlast je i ono malo institucija koje su preseljene izmjestila sa Cetinja, a teško je očekivati u dogledno vrijeme da će stvari stajati drugačije. Tim prije više čudi ta jagma za vlašću na Cetinju u uslovima za koje se teško može reći da su optimalni za neke promjene u ekonomskom i drugom statusu Cetinja. Da ne pominjemo loše poruke koje se šalju potencijalnim biračima. Možda je i vrijeme da se u politici pojave novi subjekti i nova lica koja nijesu prošla kroz partijska prepariranja i kojima članstvo u partiji nije ograničenje, niti partijski interesi prioritet.

Aktuelno