PUTINOVA DESTRUKCIJA I BALKAN: Crnogorski Srbi kao ruski resurs za izazivanje haosa

Piše: Nebojša Redžić

Ministarstvo vanjskih poslova proglasilo je diplomatu Ambasade Ruske Federacije akreditovanog u Crnoj Gori, Viktora Antipina personom non grata u Crnoj Gori. Antipin je obaveštajac Spoljne obavještajne službe Rusije (SVR) čije su aktivnosti, saopštilo je MVP Crne Gore, “u suprotnosti sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima”. Jedan od grijehova koje su mu pripisali “relevantni bezbjednosni organi” u Crnoj Gori jeste taj što se 20. februara sastao sa sa Strhinjom Bulajićem u Danilovgradu, u jednom restoranu. Bulajić je, inače, predsjedavajući Skupštine Crne Gore koji ne želi (ne “ne može”, ne “spriječen je”, ne “u nemogućnosti je”…), nego ne želi i neće da zakaže sjednicu parlamenta na kojoj bi bio izabran novi predsjednik, a potom i nova manjinska Vlada.

Da ne zakaže sjednicu Skupštine, iako je po Ustavu na to obavezan, potpredsjednik je odlučio nakon brifinga sa ruskim agentima koji su mu dali podršku za opstrukciju. Takav postupak znači držanje crnogorskog parlamenta u blokadi, a nefunkcionisanje zakonodavne vlasti, kočnica je i za izbor izvršne vlasti i za funkcionisanje države.

Sva pitanja i dileme koje se otvaraju zbog blokade rada parlamenta i kašnjenja u izboru nove Vlade, da se razumijemo, rezultat su činjenice da DPS kao višedecenijska vlast nije želio da donese zakon o parlamentu i zakon o vladi, čime bi precizirao i postupke u ovakvim slučajevima. Naravno, nije se u pokušaju da donese takve zakone pretrgla ni apostolska vlast, ali to se već uklapa u njihovu strategiju razaranja države i svih njenih institucija.

Uzgred, to što se Bulajić u odbijanju da zakaže sjednicu rukovodi podrškom ruskih bezbjednosnih službi, nikako ne znači da za to ima pravno osnov. Naime, to što je prigrabio za sebe ulogu “predsjedavajućeg” parlamenta, nema uporište u Ustavu gdje se u članu 89, stav 3 kaže: “Potpredsjednik zamjenjuje predsjednika Skupštine u vršenju poslova kada je on spriječen ili kada mu on povjeri da ga zamjenjuje”.

Bulajić, kao jedan od potpredsjednika, nije spriječen, niti mu je predsjednik povjerio da ga zamjenjuje. On je, smjenom Bečića (zbog činjenice da Skupština ima još dva potpredsjednika), samo jedan od prvih među jednakima. To znači da isto pravo (da zakaže sjednicu) kao Bulajić, ima i bilo koji drugi potpredsjednik, jer Ustav ne propisuje primat jednog potpredsjednika nad ostalima.

Takođe, ustavna norma koja kaže da “Prvo redovno zasijedanje počinje prvog radnog dana u martu i traje do kraja jula”, starija je od Bulajićeve samovolje, pa je redovno zasjedanje Skupštine MORALO početi 1.marta. Bez obzira na to šta o tome misle ruski agenti.

Prethodne konstatacije – da se Bulajić sastao sa ruskim diplomatom koji je proglašen za “persona non grata” i njegova privatizacija ključa od parlamenta, u normalnoj državi vladavine prava bili bi dovoljni razlozi za njegovo lišenje slobode. Ali, u ovakvoj državi Crnoj Gori, trenutno ne postoje organi vlasti koje bi mogle da obave takvu radnju. Zato je ovakva Crna Gora kao država koja se nalazi u pravnom vakuumu i bez institucija, upravo ono što od nje žele Rusija, Srbija i njihove ispostave u Crnoj Gori – DF i Demokrate.

Neznanje ili namjera, destrukcija svakako

Scenario destrukcije i razdržavljenja Crne Gore, u rusko-srpskim tamnim odajama pripreman je dugo, ali je tek dolaskom na vlast 30-avgustovske garniture, mogao biti realizovan u najbitnijim elementima. Važna premisa u njemu jeste činjenica da je Crna Gora članica NATO-a i da je potrebno naći specifičan recept za drugu fazu njene destabilizacije koji se ne sastoji u vojnoj agresiji sa strane. On bi se sastojao u angažmanu paravojski sačinjenih od domaćih, crnogorskih Srba i prekaljenih ratnika, prvenstveno iz Hercegovine.

Što se prve faze destrukcije tiče, ona se u Crnoj Gori već umnogome približila realizaciji djelovanjem nedavno smijenjene vlasti, čiji su izvršioci umnogome priveli svoj zadatak kraju. Svako je brižljivo odradio svoj dio posla u toj mjeri da bi sanacija njihovog učinka – sve i da počne ove sedmice – mogla biti dugotrajan i mukotrpan posao.

Dio te vlasti, predvođen premijerom Krivokapićem, otvoreno je priznao da je svoj zadatak – izmjenu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, uspješno obavio. A kud ćeš veće destrukcije od krađe crnogorskog kulturno-istorijskog blaga i katastarskog prepisa naših crkava, manastira i zemljišta na beogradsku patrijaršiju?! Na tom poslu, Krivokapiću je, osim Crkve Srbije i koncerna Vijesti,  zdušno pomogao ministar Leposavić koji je veoma brzo nakon obavljenog posla, pušten niz vodu. Nije bezgrešan u tom dijelu ni Dritan Abazović.

Kada su u pitanju obilježja identiteta, nakon Crnogorske crkve na koju su se obrušili svom snagom i minimizirali njen značaj obustavljajući joj čak i finansijska sredstva iz budžeta, razornim destruktivnim djelovanjem četvoroimenog resora Vesne Bratić, uništeni su prosvjeta, kultura, nauka, a bogami i sport. Umalo smo ostali i bez prava na svoju zastavu i himnu, što ne bi zabrinulo apostolsku političku elitu, jer bismo tu bili u društvu sa Rusijom. Na sve se nadovezao ministar Mitrović, dajući Crkvi Srbije gomilu novih dozvola za gradnju širom države.

Na spoljno-političkom planu, međunarodni ugled Crne Gore je okrnjen djelovanjem Radulovićeve diplomatije koja je napravila haos u diplomatsko-konzularnoj mreži i zaustavila Crnu Goru na putu evropskih integracija. Zajedno sa perfidnom ministarkom odbrane, narušena je ionako krhka pozicija države u NATO, prestali smo mu biti partner sa kojim dijele povjerljive informacije, a posljednji potezi u jeku rata u Ukrajini pokazli su i naznake svjesne opstrukcije motivisane namjerom da NATO odustane od bilo kakve saradnje sa Crnom Gorom i usput zažali što je ikada primio u članstvo.

Na ekonomskom planu, tandem Spajić-Milatović odveo nas je na ivicu propasti: dugo nam nije došao nijedan investitor, otjerani su oni koji su već bili tu, ušli smo u finansijski ponor, ugasili su brojne uspješne firme, zadužili se do grla. Bojanić je za to vrijeme kapitalne investicije preusmjerio ka Beogradu, Stijović raštimovao poljoprivredu i stočni fond, prodao rezerve brašna i počeo da širi strah i paniku, što je rezultiralo stvaranjem zaliha brašna, ulja i joda.

Sekulović se za to vrijeme batrgao, ali nije uspio da spriječi srpske “profesionalce” koji su komande ovdašnjoj policiji dijelili iz Beograda. Na sve se nadovezala ministarka smrti Jelena Borovinić – Bojović ređajući grešku za greškom, što je udarilo na zdravlje i živote. Njena koleginica Olivera Injac se svim silama trudila da svojim djelovanjem potpuno uruši sistem odbrane u Crnoj Gori i udalji nas od NATO standarda.Krajnji cilj je bio da nas učini inferiornim, bespomoćnim i malodušnim, te da nas okrene ka spasiocu – Beogradu.

Tu negdje je bila i Srzentićka, prepoznata kao “Crnogorka u Vladi”, koja se istakla u partijskom kadriranju i propagiranju nekog sterilnog crnogorstva, kao da se geografski nalazimo blizu Sakramenta i nemamo nijednu brigu osim straha od zemljotresa.

Na kraju, ostaje nam nada da će neka buduća, pravična i državnim interesima naklonjena vlast moći da razluči neznanje od loše namjere i apostolima dodijeli zasluženo mjesto. Nekome povratak u ništavilo, a nekome ZIKS. Najgori od svega biće zaključak da su mnogi od njih kombinovali oboje i svjesno i namjerno gurali državu čije ih je korito napojilo – u političku i ekonomsku propast, gubitak ugleda i perspektivu višedecenijskog tavorenja u paklu Srpskog sveta i kontra civilizaciji.

Šta sanja Srpski svet u Crnoj Gori?

Tako posustala i pognuta Crna Gora, postala je pogodno tlo za sve vrste destrukcije onih koje imaju za cilj da je dokrajče. Sada ni stupanje na scenu paravojnih struktura regrutovanih sa litija i iz entiteta RS, ne bi bio iznenađenje, jer su bezbjednosne službe Crne Gore i njena vojska na klimavim nogama, uglavnom kontrolisane iz Moskve i Beograda. Blokade i šetnje koje uporedo sa ruskom agresijom svakodnevno organizuju Demokratski front i Demokrate, samo su retorički odbrana “narodne volje”. U biti, to su sinhronizovane akcije i generalna proba za ruski scenario skretanja pažnje na neki konflikt na Zapadnom Balkanu, gdje bi meta bili državni provizorijumi kakvi su BiH i Crna Gora.

Pouzdani izvori javljaju mi da su crnogorski, privremeno okupirani manastiri puni oružja, koje se i ovih dana neumorno doprema kamionima koji zvanično prevoze drva. Primjećeno je i grupisanje potencijalnih grupacija za “specijalne operacije” u Trebinju, Bileći i drugim mjestima u Hercegovini, koje bi imale zadatak da upadaju na teritoriju Crne Gore i čine zlodjela, predstavljajući se kao lokalno stanovništvo. To su isti oni Hercegovci koji su neumorno dolazili na litije ne bi li povećali brojnost “branitelja svetinja”, isti oni koji dolaze da glasaju u Nikšić, Herceg Novi i druga pogranična mjesta, a ljeti glume turiste koji su se odazvali na poziv Milojka Spajića i njemu sličnih ljubitelja leševa genocidnih srpskih popova.

Cilj takvih je da, uz koordinaciju iz Moskve i Beograda (koji pritom nijesu ni luk jeli, ni luk mirisali), zacementiraju Crnu Goru u građevinu ”srpskog sveta” zadržavajući njene formalne granice, ali čineći je praznom ljušturom bez sadržaja, identiteta i bilo kojeg elementa državnosti. Upravo zato, manjinska vlada koju su dogovorili Đukanović i Abazović, njima se doima kao brana za takve nakane, zbog čega čine sve da spriječe njeno formiranje. Ispoštuje li se Ustav, deblokira rad parlamenta i izabere manjinska vlada, bio bi to veliki udarac za podržavaoce agresije na Ukrajinu koji bi cvijećem dočekali čak i invaziju Rusije na Crnu Goru.

Ipak, takvi klero-militantni elementi nadaju se da uz pomoć moćnih pokrovitelja, posao u Crnoj Gori mogu izgurati i sami, prije negoli se konsoliduju crnogorska vojka, policija i službe bezbjednosti koje bi konačno počele da rade u interesu svoje države.

Preduhitre li ih, eto novog Donbasa na Balkanu, eto realizacije sna prosječnog crnogorskog Srbina: eto trobojke na Milenijumu i zgradi parlamenta, eto nove fotografije sa “Nemanjine obale” nalik onoj iz 1918. godine nakon izdajničke Podgoričke skupštine, eto trubača iz Guče na našem moru, a Rakovića, Šešelja, Vučićevića, Marića i Jovane Jeremić na cvijećem posutim ulicama Podgorice i Nikšića. U CANU, na Univerzitetu i u TVCG ne bi morali da mijenjaju ništa, jer su oni već odavno dio Srpskog sveta sa zaslugama za naarod. Jedino bi morali da razmisle što će s Cetinjem sa kojim bi preventivno valjalo potpisati neki mirovni sporazum.

Šojgu i Vučić zadovoljno bi trljali ruke i hvalili se kako ruske i srpske trupe nijesu kročile na tlo Crne Gore, a rusko-srpski duh je i bez toga završio posao. NATO ne bi imao formalni osnov da reaguje, jer Crna Gora ne bi bila napadnuta spolja. Evropska unija bi nagradila Srbiju članstvom zbog neučestvovanja u “specijalnoj operaciji” u Crnoj Gori, a strani ambasadori u Podgorici pravili bi selfije sa Milanom Kneževićem i Strahinjom Bulajićem kao metaforama odbrane vjerskih prava i sloboda i nenasilnog rješenja sporova.

Jedino ne znam što bi u svemu tome činili Crnogorci i ostali građani?! Ustali bi poput Ukrajinaca da brane slobodu i nezavisnost? Pravili barikade Srpskom svetu gdje god bi krenuo u “denacifikaciju” preostalih nosilaca otpora? Integrisali se u novu realnost i zaćutali? Ili bi i dalje bili Fejsbuk revolucionari, pozivajući na svenadrodne skupove protiv okupacije na koje bi došlo stotinu istih ljudi kao prošli put?

Šalu i maštu na stranu: Crna Gora mora pronaći način da se odupre. Izvjesno je samo da ne treba čekati rat ili neki sukob većih razmjera, da provjerimo hoće li crnogorski Srbi, poput ukrajinskih Rusa, naprasno postati patriote i ustati u odbranu svoje domovine. Ne treba, jer Crna Gora nije Ukrajina, niti je ovdašnjim Srbima strano svrstavanje uz neprijatelja.