Connect with us

Komentar

URA PREDALA LISTU ZA CETINJE: Na svim jezicima u Crnoj Gori, URA znači – izdaja

Published

on

 

Takav obezličeni građanin, čiji tipičan predstavnik šeta sa izbornom listom ulicom Cetinja i zove se Filip Adžić, sakriven običnim danima u nekom kutu Dritnovog kabineta, sada bi opet da prevari Cetinje. Istina, ne basta mu da ponovo napiše sjećanje na vladiku Antonija Abramovića, jer su mu se Amfilohije, Gojko Perović i Joanikije u međuvremenu debelo uvukli pod kožu. Nije se osmjelio ni da svoju izdaju racionalizuje nekim novim atakom na DPS i sve što se Cetinju dogodilo za njegovih 30 godina vladavine.


Piše: Nebojša Redžić

Nekoliko puta sam svojoj djeci pokušavao da objasnim kako to da sam za Monitor početkom 90-tih pisao besplatno. “Pa kako to besplatno, zbog čega”, gledali su me začuđeno. Sva moja nastojanja da im objasnim kako sam to činio iz ubjeđenja, ideala, zbog misije, ostala su uzaludna. Onda, kada tako nešto ne uspijete objasniti vlastitoj djeci koja su rasla u jednoj posve tradicionalnoj, crnogorskoj porodici, postane vam jasno da morate razumjeti i nove generacije političara u njihovom nesnalaženju sa idealima.

Ako je paradigma aktuelne crnogorske političke scene URA, onda je metafora za tu pardigmu ipak različita. Nekome je to Dritan, nekome Miško Perović, a meni Filip Adžić. Zapravo, kad god ugledam tog tipa (na portalima, jer ga na ulicama Cetinja nikada nijesam vidio), sjetim se italijanske štampe iz perioda kada sam živio u Rimu, a Kristijan Bobo Vijeri prešao iz Lacija u (čini mi se) Inter. Bješe naslov: “Bobo Vijeri, najveća prostitutka italijanskog fudbala”.

URA predaje listu za izbore na Cetinju: Filip Adžić (u ćošku lijevo) konačno prošetao ulicama Prijestonice nakon duže vremena

A što je Filip Adžić do prostitutka crnogorske političke scene? Ne zbog toga što je mijenjao partije kao Bobo Vijeri klubove. Mlađani Adžić je u okviru iste partije, toliko puta promijenio sebe da je i ona teza o tome da “samo magarac ne mijenja mišljenje” – izgubila smisao.

Ta pomisao na njega, opet me vrati na onu priču o idealima kojih više nema, te prevazi materijalnog nad svim drugim vrijednostima. Da nije tako, da nije Uru vidio kako sredstvo za uhljebljenje i to ono doživotno, ne bi Filip Adžić  dozvolio da u trenutku najvećeg unutrašnjeg sloma, pri dilemi da li vlastitim glasom omogućiti neviđenu pljačku crnogorskog kulturnog i duhovnog blaga za korist Crkve Srbije – dakle, ne bi Filip tada potrčao u neki ugao kabineta Dritana Abazovića, nego lupio šakom o sto i rekao – ne!

A kako se zove kada Cetinjanin svojim glasom, gestom ili namjerom dozvoli da vlasnik ćivota Svetog Petra Cetinjskog postane Beogradska patrijaršija? To se na svim jezicima Crne Gore zove – izdaja.

Zaslužuju samo smijeh i prezir

Moguće da je taj sistem vrijednosti (gdje su novac i imetak vrhunska vrijednost) utemeljio upravo DPS i oštetio čitav niz generacija. Gotovo svi slični Filipu nose grijeh da su se u nekom trenutku prostituisali u cilju zadovoljavanja nekog ličnog interesa. A kad se jednom isprostituišete, nevažno je da li će za to još neko saznati. Vi ćete znati i svako vaše sljedeće prostituisanje biće samo statistika.

Ilustracija: Dritan Abazović proslavlja realizaciju političkog naloga SPC, Filip Adžić se sakrio iza svog šefa koji ga štiti od Cetinjana

I zato je Filip Adžić još jednom pripremio listu. Ovoga puta za lokalne izbore gdje će imati priliku da provjeri koliko se zadah njegove izdaje raširio po Cetinju. Neko će reći – taman koliko i dim onoga suzavca što su ga Filipovi politički i ideološki pajtosi ispalili po gradu da vječito štipa oči ne onima kojima je namijenjen, već onima koji su ga blagoslovili.

Tako je od dana kada je neki od Filipovih mentora koji voli matematiku, precizno i tačno izračunao da sa Urom može prevariti taman onoliko Crnogoraca i baš toliko bivših, nezadovoljnih liberala, da će postati tas na vagi. Ni manjeg tasa, ni veće obmane Crnogoraca, postala je potom dijagnoza stanja na ovdašnjoj političkoj sceni.

I opet, po pedeseti put od famoznog 30. avgusta, ukucavam u Google rezultate parlamentarnih izbora za Cetinje, ne vjerujući da zatičem 1.336 ljudi koji su toga dana zaokružili Uru! Čovječe, 1.336 ljudi – to je vojska, to je čitava armija ljudi za koje znam da ih je na taj čin motivisala skupina raznih nezadovoljstava, ali ne i svijest da su dali zeleno svjetlo za put Crne Gore u propast! Ko su ti ljudi? Znam li ih ja, vidim li ih dok šetam Cetinjem? Kriju li se? Kaju li se makar danas kad vide što su učinili?

Kapiram: pod “dritanku“ su lani stali svi oni koji kapu za svoju ideju u dvadesetoj godini novog milenijuma – nijesu imali. Nije napravljena. Neće biti ni da je to šubara sa kokardom koju im pripisuju, jer oni su pod nju samo privremeno stali – iz moranja. Njihova kapa nije ni ona partizanska, jer im vrijednosti antifašizma ne isijavaju iz stavova. Naprosto, ono što oni nose ispod „dritanke“, odraz je jedne manipulativne logike prevare, samoobmane, osvete i puta u ništa.

Što su dobili? Gomilu poteza parlamentarne većine koju i sami čine sa ciljem da Crnu Goru obezliče, uruše u njoj sve preostale tradicionalne vrijednosti, ponize njen identitet, relativizuju asimilatorski atak na nju, ubrzaju njen identitetski slom i učine je samo flekom na mapi Zapadnog Balkana. Da je učine državom koja dobija smijeh i prezir kada kaže da će dogodine, osim što će popeti kapelu na Lovćen, ući i u Evropsku uniju!

Malo morgen, poručio bi im čak i kreator politike kojoj oni sada slijepo služe, Slobodan Milošević.

Nema mu više oca Gojka

Ako bi „ditanka“ uskoro postala generator svijesti prosječnog građanina Crne Gore – a cetinjski izbori daće dobar odgovor – dobili bismo bezidejnog, ideološki beskičmenog i identitetski neprofilisanog građanina kakvog će oduvati prva oluja imperijalnih projekata iz susjedstva. Poput velikodržavnog projekta “Otvoreni Balkan”.

Takav obezličeni građanin, čiji tipičan predstavnik šeta sa izbornom listom ulicom Cetinja i zove se Filip Adžić, sakriven običnim danima u nekom kutu Dritnovog kabineta, sada bi opet da prevari Cetinje. Istina, ne basta mu da ponovo napiše sjećanje na vladiku Antonija Abramovića, jer su mu se Amfilohije, Gojko Perović i Joanikije u međuvremenu debelo uvukli pod kožu. Nije se osmjelio ni da svoju izdaju racionalizuje nekim novim atakom na DPS i sve što se Cetinju dogodilo za njegovih 30 godina vladavine.

Jer, Filip, kada ostane sam sa sobom, zna da svi milioni tajkuna stasalih pod bivšim režimom, svi njihovi tajni računi, namješteni tenderi, stečeni imetak… ne mogu na se mjere sa vrijednošću 650 crkava i manastira i 60 kvadratnih kilometra crkvene imovine koji su u samo jednom danu, jednim glasom prevage kome je on ustupio poslničku stolicu, prepisani na beogradsku Patrijaršiju.

Ima Cetinjana koji kažu da je upravo Adžić, da nije “oslijepljen” dritanovskim kompleksima, imao jedinstvenu priliku da stane na čelo suverenističkih snaga u svom gradu, da osnuje građansku procrnogorsku stranku, da ga istorija pamti…Umjesto toga, izabrao je sramotu za cijeli život…

I doživio da i do Njujorka stigne glas o njegovom političkom i moralnom “kredibilitetu”. Mora da mu u dugim jesenjim cetinjskim noćima i dalje u ušima odzvanja glas crnogorskog patriote sa Menhetna koji mu je u oči rekao da se “ne slika s izdajnicima”.

URA bi, ipak, da još jednom prevari Cetinje. I to, da bi pokušala ubiti ono potonje, iskonsko u njemu, što podsjeća na Crnu Goru naših predaka. Ipak, kada Filip Adžić postane svjestan da ime njegove partije Cetinjane štipa za oči poput bojnih otrova koje je na njih ispalio njegov politički mentor, postaće mu jasno da se uhvatio u pogrešno kolo.

A oca Gojka više nema u zgradi Bogoslovije da mu okaje grijehe.

3 Comments

3 Komentara

  1. Obrad Pavlović

    11.11.2021. at 22:27

    Dok prebiram po zatamnjenim stranputicama sve nepouzdanijeg sjećanja, ponovo mi izranja lik Žozefa Fušea, brijantno opisanog političkog hemafrodita u romanu Štefana Cvajga. Štefan Cvajg je pod pritiskom narastajuće zle kobi fašizma pobjegao iz Njemačke sa svojom suprugom da bi skupa sa njom u dalekom Brazilu izvršio samoubistvo. Akt suicida u trenutcima beznadnog očaja i spoznaje da je baš nemoćan bio je lični čin hipersenzibilnog umjetnika. Drugi veliki pisac, Bruno Šulc, nestao je u koncentracionom, nacističkom logoru.
    Filip Adžić, tek blijeda kopija Žozefa Fušea, nikada neće postati ničiji literalni junak, pa čak ni literalna kukavica. Životna nesumnjivo hoće. Ne vjerujem da svojom voljiom nosa izborne liste URE, jer on bi na Cetinju ipak radije bio u nekom žoharskom budžaku iz kojeg bi izmilio za vrijeme tmine. Protiv žohara, insekata, štetočina i drugih parazita u poljoprivredi koriste se otrovni pesticidi, a protiv žohara, parazita i štetočina u politici su djelotvorni zdravi glasački listići. Zdravi glasački listići su samo i jedino oni na kojima se građani izjašnjavaju sopstvenom voljom. Takvih neće biti ni za Filipa Adžića ni za Dritančeta, niti za druge crnogorske zlotvore.Neće više biti ni govora o vraćanju kapele na Lovćen, ni o uvođenju vjeronauke u škole. Neće više karikatura od premijera moći sa prezirom da bude dočekivana u Srbiji, đe mu stoluju politički mentori. Đe li će Filip Adžić kad sve to postane juče? A ne može kao Žozef Fuše da postane bar titularno grof od Otranta.Možda ga Dritanče sa sobom povede kod Simjanovića…Imaće bar skupa o čemu da ćute i čega da se stide. DOVIJEKA!

  2. Farfalla

    12.11.2021. at 09:03

    Postovani gospodine Redžiću…..previše sebe ste dali ovakvoj osobi…iako pitanje ko su oni koji su glasali za njega stoji, sada je mnogo važnije ono da li su se probudili, da li su svjesni svoje greške ili će je ponoviti.

  3. RIR

    12.11.2021. at 11:28

    …nadati se da su OVO— na slici sa CT svi “ uraši “izdajnici i da ih vise nema…
    za CT i previse —CT to nije zaslužilo da izrodi toliko “ crnila po bijelom “ —svijetu…

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije