Povežite se sa nama

Komentar

VLADA, GODINU POSLIJE: Ostali samo dugmići…

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Krivokapićevoj Vladi oni koji žele građansku Crnu Goru su čist višak. Premijer i 12 nekrofila koji su se takmičili u obljubi leševa Amfilohija, Atanasija i ostalih nezasluženo neproglašenih ratnih zločinaca, priznaju za ”narod” samo one koji su opijeni ugroženim srpstvom ili po cijeli dan obijaju pragove otetih  crnogorskih manastira i crkava. Za njih su ”narod” samo oni koji skrušeno služe popovima tuđeg duha i crkvi koja je filijala beogradske asimilatorske politike

Piše: Nebojša Redžić

U bezbroj analiza povodom godišnjice izbora Vlade, priznajem da me je fascinirala ona koju je izrekao bivši američki ambasador pri NATO-u Kurt Volker: “moglo je da bude i gore”!

Zaista, zamislite da su se obistinila Volkerova strahovanja da će nova Vlada dovesti u pitanje nezavisnost Crne Gore. Pa da je jurnula da u nastupu svetosavljem podstaknutog adrenalina, izglasa neku naznaku raspisivanja novog referenduma o državno-pravnom statusu. Za koji bi biračke spiskove sačinili Vulin i Aleksandar Raković.

Ili da su redom počeli da ukidaju sankcije Rusiji, povlače odluku o nezavisnosti Kosova, otvaraju proces istupanja iz NATO-a, pa sve do onih manje bitnih odluka kakve su vraćanje u Podgoricu ambasadora Božovića ili postavljanje Vlada Georgijeva za gradonačelnika Herceg Novog.

Kad se stvar pogleda s druge strane i kad se malo bolje razmisli, možda mi i nijesmo tako loše prošli. Jer, da su slijedili volju naroda sa litija, druge bi se pjesme sada kod nas pjevale. Zapošljavanje po dubini, disciplina lupanja državnih mercedesa po podgoričkoj pjaci i ćirilica koju je u IT sektor četiri ministrstva uvela Vesna Bratić, doimali bi se tada kao bezazlena dječija igra, a murali Ratka Mladića na zidu svake zgrade, bili bi najmanje loše što se može desiti prosječnom građaninu građanske Crne Gore kad izađe na ulicu.

Recimo, mogao je premijer u toj, kako reče, osvojenoj slobodi, da smisli neko novo ime za Crnu Goru pod izgovorom da je to neko nekada učinio Duklji nazivajući je Zetom i Zeti, nazivajući je Crnom Gorom. Pa da tako postanemo Republika Srpska II (kako i priliči), da ukinemo sve bogomolje osim srpske i sve jezike osim onog Vukovog. Pa da se zahvalimo Albancima, muslimanima i Hrvatima na učešću u građanskoj Crnoj Gori i pošaljemo ih u matične države, a Crnogorce svedemo na turističku atrakciju.

Ili, mogli su vodeći umovi takve Vlade – Spajić i Milatović – da stave katanac na Porto Montenegro i Lušticu bej, da zaustave završne radove na projektu Porto Novi i kao bespravnu gradnju sruše hotele na Bjelasici. Da potjeraju strane investiture koji su ovdje, kao što su to učinili Statisu, a novima da zabrane dolazak ako ih prethodno ne blagoslovi vladika Joanikije.

Milojko Spajić i Jakov Milatović: Ekspertčine

Molim? Zustavili su već? Nijedan strani investitor nije došao za godinu? Eto, to mi je promaklo. I tu nestaje moja potreba da ironišem, jer stvar postaje sasvim ozbiljna.

Onoga momenta kada čovjek prestane da sanja prosječan san učesnika litija koji su 2020. godine podržale ambasade vodećih svjetskih država kako bi zaustavile svemoć DPS-a, otrežnjenje postaje bolno. Da bolnije ne može biti.

Zastoj u pregovorima s EU, svođenje stranih investicija na nulu, paraliza rada Skupštine koja je usvojila svega 10 odsto najavljenih zakona, raskorak između Vlade i parlamenta, samovolja Vlade, neusvajanje budžeta, neispunjeno obećanje da će se konsolidovati javne finansije, izostanak  “odlučne borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala i suzbijanja sive ekonomije”…

Zaista je predug spisak onoga što posmatraču sa strane, pogotovo iz neke ambasade, može da zasmeta kod svojih pulena kojima su, zajedno sa Crkvom Srbije, pomogli da se dokopaju poluga vlasti.

Ono glavno obećanje – da će promijeniti sistem koji je kreirao trodecenijski DPS – doživjelo je najveći krah. Jer, apostoli, kako ih od milja zovu, ne samo da nijesu ni dirnuli neku od poluga bivšeg sistema, neko su se zdušno potrudili da se uklope u postojeći. Umjesto promjena, gledali smo izmjene, umjesto majbaha – mercedese, umjesto ljubavnica – snahe i šurake, a umjesto poznatih švercera cigareta – nove i svježe snage.

Gospodinu Eskobaru i njegovima, ostalo je samo da na godišnjicu nove Vlade, drže glave između šaka i smišljaju novi recept koji bi Crnu Goru doveo u vode stabilnosti i prosperiteta. Bez DF-a s jedne i tvrdih suverenista s druge strane, dakako.

Dogodine put Lovćena

Rekoh već da su Krivokapićevoj Vladi oni koji žele građansku Crnu Goru – čist višak. Premijer i 12 nekrofila koji su se takmičili u obljubi leševa Amfilohija, Atanasija i ostalih nezasluženo neproglašenih ratnih zločinaca, priznaju za “narod” samo one koji su opijeni ugroženim srpstvom ili po cijeli dan obijaju pragove otetih  crnogorskih manastira i crkava. Za njih su “narod” samo oni koji skrušeno služe popovima tuđeg duha i crkvi koja je filijala beogradske asimilatorske politike.

Premijer u elementu: Zdravko Krivokapić i njegovi nalogodavci

Aktuelna velikosrpsko-populistička vlast pokazala je da je njen najveći domet organizacija četničko-popovskih posijela na kojima se slave ratni zločinci i pjevaju ravnogorske pjesme. Te osvjedočene marionete i inferiorci, uz logistiku susjednih hegemonista,  čine sve da Crna Gora bude provincija najgore od svih balkanskih politika. Njima za ljubav, ukinuli su sve što ima prefiks “crnogorski” – od nacionalne avio kompanije do ženske rukometne reprezentacije. Ukinuli bi, da im može biti, još štošta crnogorsko, a od Cetinja bi rado napravili parking da imaju đe ostaviti preostale službene mercedese kad dogodine krenu put Lovćena.

Odnos prema Prijestonici, za njih su dimne bombe sa isteklim rokom upotrebe, hektolitri suzavca i do zuba naoružani policajci spremni da gone i majke crnogorske ako im se ne izmaknu u rušilačkom pohodu na dušu Crne Gore.

Sve što je radila aktuelna Vlada u dijelu konsolidacije javnih finansija, smanjenju budžetskog deficita, rastu bruto domaćeg proizvoda, smanjenju stope siromaštva, smanjenju nezaposlenosti, oporavku turizma – sve je to velika, šarena laža kojom su se željele prikriti stvarne namjere. One su jasne, nedvosmislene, podržane od svih aktera po visini i dubini. Oličene u želji da se Crna Gora obezliči, ponizi, identitetski slomi, osiromaši, učini ekonomski krhkom, zavisnom, nesposobnom da bude svoja i bez tutora.

Napad ne Cetinje: Najveća sramota odlazeće Vlade

Ona scena od ljetos, kada su na podgorički aerodrom stigle dvije putne torbe vakcina, kao donacija Srbije, istinska su paradigma, slika i prilika želja, planova i htijenja Vlade Zdravka Krivokapića. Fotografija gdje vojnički postrojeni stoje svi umovi izvršne vlasti – od Srećka Crnogorca do Jelene Borovinić Bojović – i ponizno zahvaljuju Ani Brnabić što se sjetila da im udijeli paketiće za imunizaciju, daje odgovor na sva pitanja o nastanku i ciljevima ove Vlade.

Ponovno nametanje inferiorne svijesti, gušenje svake pomisli da Crna Gora polaže pravo da ima emancipovane građane i inteligenciju, stvaranje situacije gdje bismo za svako zrno žita opet morali da gledamo u pravcu Moskve ili Beograda, postala je neskrivena težnja izaslanika Srpskog sveta koji su za godinu demonstrirali samo dio svoga umijeća.

Istina, karakterisale su ih tradicionalna srpska nesloga, svakodnevna prepucavanja i prijetnje da će Vlada biti oborena, te otrovne strijele na relaciji Demokrtski front – Demokrate i URA. Gotovo da nije bilo dana ili mjeseca kada neko od poslanika nije “pokretao” pitanje povjerenja Vladi, prijetio, proklinjao… Prosto da se čovjek zapita koji bi bili njihovi krajnji dometi i gdje bi se zaustavili, da nije bilo tako.

Sporazum koji su potpisali nekoliko dana nakon izborne pobjede, ispostavilo se, više je bio proizvod želje njihovih mentora da im uskrate svemoć, nego njihova istinska namjera da dobre dijelove naslijeđa starog režima pokušaju dovesti do kraja.

Opijeni svetosavljem i uslužni pred popovima, zaboravili su kasnije na brojne važne postulate iz potpisnog Sporazuma kakvi su donošenje zakona o porijeklu imovine, o lustraciji, o Vladi, o Skupštini, planiranju prostora i izgradnji objekata, ali su zadržali deklarativnu namjeru da ostanu na evroatlanskom putu.

Za to vrijeme, u realnosti su potpuno zaustavili hod ka Evropskoj uniji, investitori su u širokom luku zobilazili Crnu Goru, a NATO  nas je proglasio za sumnjivog saveznika sa kojim ne treba dijeliti povjerljive informacije.

Nanijeli su nepopravljivu štetu državi

Vlada eksperata koju čine osobe koje nijesu eksperti i vladajuća “većina” koju čine 4 poslanika, postali su za svega godinu nešto što politički sistemi Evrope, moguće ni ostatka svijeta, nijesu nigdje registrovali.

Koliko će Crnoj Gori trebati vremena da sanira štetu koju je nanijela teokratska vlada nesposobnih destruktivaca?

Tajna opstanka i preživljavanja takve vlasti, možda će postati predmet proučavanja u državama gdje vlade svako malo padaju zbog bizarnih situacija. Vlast koja je dogovorena u Manastiru, uz neskrivenu logistiku Crkve Srbije, vođena anticrnogorskim pokličem “ne damo svetinje”, moguće broji posljednje dane.

Na glasanju o povjerenju Vladi zakazanom za sredinu decembra, vjerovatno da će im posljednji adut biti obećanje, preciznije zakletva koju su dali Amfilohiju Radoviću da će ostati vjerni svetosavskom poimanju Crne Gore. Ipak, baš kao što su se odnijeli prema Amfilohijevom naslijeđu i njegovoj organizaciji Srpske crkve u Crnoj Gori, tako će se vjerovatno odnijeti prema zakletvi koju su mu dali pod Ostrogom. Prođe li ta inicijativa i padne li Krivokapićeva Vlada, to nikako neće biti znak da će saniranje posljedica štete koju su nanijeli Crnoj Gori biti lak i jednostvan proces. Ali, to je tema za neku drugu priliku.

Ono što je nesporno jeste da svaka analiza učinaka i dometa njihove jednogodišnje vladavine, uvijek dovede do istog zaključka: njihov cilj nije bio da Crnu Goru učine dobrim mjestom za život, još manje da je ekonomski preporode i otmu iz kandži korupcije i kradljivaca državnih resursa.

Njihova jedina namjera bila je da glumeći vlast, ugode Crkvi Srbije i učine je ključnim političkim akterom koji, zajedno sa njima, ispunjava hegemonističke naloge centara iz dvije države.

Da nije tako, ne bi njihov ključni potez bilo ekspresno donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti po mjeri Crkve Srbije, čime je 650 crnogorskih crkava i manastira i nekoliko stotina kvadratnih kilometara zemlje, prepisano na beogradsku Patrijaršiju.

Da nije tako, ne bi se desio ni desant popova na Cetinjski manastir i ustoličenje koje je više ličilo na akciju “Pink pantera” u pustošenju juvelirnice u Monte Karlu, nego na crkveni čin u duhu hrišćanstva.

Istina, ako već broje posljednje dane, nepotpisani temeljni ugovor države Crne Gore sa Crkvom Srbije ostaće kao argument onima koji će tvrditi da Vlada apostola nije obavila baš sve zadatke zbog kojih je instalirana.

Ili će im to biti olakšavajuća okolnost kada im se jednoga dana bude sudilo za izdaju državnih i nacionalnih interesa.

Izvor: Aktuelno

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije