Neoprostivo

piše: Željko Vukmirović

Prvo odmahuje glavom sa pogledom na svoje rane radove i zapaljive nastupe. Onda podiže obrve, dok mu se mreška čelo, samo tren prije no što molećivo izusti sada već čuvenu rečenicu.

“Neke stvari koje sam rekao, njima se ne ponosim, zbog nekih čak i žalim.”

A onda sve to zakucava pogledom u kameru, podižući ruku, dok otvoreni dlan polaže na grudi.

“Naše podjele u kojima sam učestvovao leže mi na duši.”

Realno, kada bi u Crnoj Gori postojala neka institucija koja bi primala uvjeravanja političara o žaljenju zbog sopstvenih postupaka ili samo njihovih licemjernih govora, te istima dijelila potvrde o oprostima, Andrija Mandić se ne bi skidao sa šaltera. Čovjek je “grande kampione”. Ukratko, razbija. Promotivni spot za pokajničku predsjedničku kampanju to samo potvrđuje. Nerealno.

Nego, prava frka može da nastane kada to odgleda svaki pomahnitali i odnedavno uhljebljeni poklonik četništva koji se do sada već našepurio po Crnoj Gori, naglasao po biralištima diljem zemlje i napjevao pjesme “leleču Turci, kukaju bule”. I koji je koliko juče, u nekom groznom i prošlom vremenu, važio za bezbjednosno interesantnu osobu. Šta sad? Šta će taj “srpski svet” da pomisli?

I eto ti, sada već našeg Raja, kako dijeli sudbinu srpskog predsjednika Vučića zatečenog u pomiriteljskoj konstrukciji, kojem tamošnji desničari sa porijeklom iz navijačkih grupa dišu za vratom.

Na stranu to što je u svom promotivnom spotu Rajo skinuo sve patetične Vučićeve fore, nego kako da objasni svojima da je to i stvarno samo fora, da nije iz zbilje, da ne može biti, da je to samo dok ne prođu izbori, da će poslije zajedno po Crnoj Gori ka’ po pranju. Ka’ i vazda.

Nije lako, a? Komplikovano.

Ono što je daleko prostije je sagledavanje do sada počinjene štete koju je Andrija Mandić odradio u prilog negaciji Crne Gore i crnogorske nacije. Tu mu već nijedna institucija niti šalter za oproste ne može pomoći.

Neke stvari su, jednostavno, neoprostive.