Povežite se sa nama

Politika

NIŠTA MORAČANIN: Kad o polusvijetu govore oni koje je iznjedrila politika polusvijeta

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Opet je srpstvo ugroženo. Ponovo se na tv ekranu smjenjuju slike srpskih civila iz Knina koji su, kako to fino reče Slobodan Milošević, “utekli kao zečevi”, ponovo se pominju odrubljene srpske glave, ponovo se u sjećanje prizivaju “deca  od četiri godine koja hodaju zaklana”, opet se prekopava Jasenovac, prijeti Crnoj Gori, juriša na Kosovo, “denacifikuje” Balkan. Uglavnom, paljba stiže iz medija i sa uzavrelih tastatura, ali ambijent neodoljivo podsjeća na onaj s kraja 80-tih. Takve se teme izvade iz naftalina ciklično, svakih 30-40 godina, kada se kukavno srpstvo, sve lelečući da mu se sprema pogrom, kani da krene u nove zločine koji obično rezultiraju porazima.

Oglasio se ovih dana i Goran Danilović, po zanimanju Srbin, urbani četnik iz Morače prepoznat po intelektualnoj i političkoj površnosti gdje god se pojavio i što god da je u životu radio.

Ne znam koja je sila to uredila da ponovo, u kratkom roku, pišem o nekom Moračaninu, ali izgleda da je neki usud učinio da iz tog plemena niču rijetke, ali veličanstvene ništarije. Neprikosnoveni prvi, za dugi niz godina, Risto Radović, zavrijedio je to mjesto i djelom i riječju. Na drugom mjestu je Miško Perović, a tim nitkovom bavio sam se u dva nastavka čekajući da me demantuje, pa da mu tek onda saspem ono što sam čuvao kao ključne adute.

Neprikosnoveni treći ništa Moračanin, svakako je Goran Danilović koji je tiradom o “smokvinom listu” i o Crnogorcima “kao polusvijetu”, zaslužio da bude na listi koja je satkana od grešaka prirode u ljudskom obliku u tom kraju uglavnom dobrih i čestitih ljudi. Jer, ne dao Bog da dozvolim sebi da Moračane posmatram kroz Rista, Miška, Gorana i jednog uslužnog novinara kome ovoga puta neću pomenuti ime.

Jednom saradnik – uvijek saradnik

Ne znam šta se desilo i ko je zapravo naredio Daniloviću da se oglasi povodom zastava koje, braneći svoju čast i dostojanastvo, kače uvrijeđeni, ali ponosni  Crnogorci na ogradu svog, Cetinjskog manastira. Zapravo, oni koji dobro poznaju Danilovića, znaju koliko je moje pitanje na mjestu. Jer, taj nikada i ništa nije učinio, a da mig, uz obećanu nagradu, nije stigao sa neke visoke pozicije. Neki kažu iz ANB-a. Đavo će ga znati.

Da li su Amfi i Gogi radili za istu firmu?

Tek, predaleko bih otišao ako bih počeo nagađati zašto bi Savu Kanteri bilo u interesu da one najčasnije, sojske Crnogorce, uvrijedi baš sada i baš na ovaj način, jedna politička ništarija kakav je Goran Danilović!?

Prije par mjeseci, čuo sam od čovjeka bliskog RTCG-u da je Goran Danilović godinama bio na platnom spisku Javnog servisa. Na moje čuđenje kako i zbog čega bi njemu plata bila isplaćivana iz kuće sa kojom on nema nikakve veze, objasnio mi je da ANB svoje odane saradnike nikada ne isplaćuje direktno, već vazda preko neke firme koja je na državnom budžetu.

Rekao sam čovjeku da mu ne vjerujem, jer đe Goran, koji onako retorički štrči iz matrice srpskog sveta, ima sve zube i nosi one intelektualne naočare kao nekada čiča Draža, da bude saradnik. A onda saznadoh da su ga sve srpske partije kojima je davao doprinos, najurile onda kada bi saznale da stvari stoje tako. Jednom saradnik – uvijek saradnik, kažu za sve one koji su uši izdali pod kiriju. Uostalom, uklapa se: ni Risto Radović i Miško Perović nijesu bili imuni na honorar koji za tu vrstu osjetljivog i za državu nadasve korisnog posla, daje poslodavac. Nekada bi to bile službe iz susjedstva, nekada ovdašnje. Svejedno. Saradnik je saradnik.

Da li je i Miško bio kolega Gogiju i Ristu u istoj firmi?

No, manimo se nagađanja i vratimo se realnosti. Za Gorana Danilovića sam posljednji put čuo kada su bili prošlogodišnji izbori u Mojkovcu. Tada mu je nedostajalo svega par glasova da dobije drugi mandat. Ukrali su mu ga, rekao mi je u telefonskom razgovoru, njegovi. Valjda zato što ga dobro znaju. I valjda zato što je u teoriji, ta dva mandata (da ih je dobio), mogao da pridoda DPS-u koji bi tako osvojio lokalnu vlast u Mojkovcu. Danilović se žalio, tu žalbu niko nikada nigdje više nije pomenuo – i sve se završilo na sumnji.

I da – umalo da zaboravim: Goran je, što bi dr Novak Kilibarda rekao “u građanstvu” jedan sasvim korektan čovjek. Uvijek predusretljiv prema novinarima. Otuda i moje dobro iskustvo sa njim uvijek kada bi trebalo obaviti novinarski zadatak. I vjerujte, do juče, nikada ne bih ni pomislio da ću pisati tekst o Daniloviću, pogotovo zato što je već odavno nevažan na političkoj sceni.

Super Gogi: Zaštitnik veljeserBstva i svekolikog neočetništva

Ali, kada neko uvrijedi ono što je svakom Crnogorcu sveto – a znajući ga, znam da on zna koliko nam je sveto; ako svojom izjavom, tekstom, traktatom povrijedi ponos i čast onima kojima na moralnoj ljestvici nije ni do članaka; kada se upusti u karakterisanje nečega čemu nikada nije mogao, niti će pripadati čak ni u snovima koliko god to silno želio, onda Goran zaslužuje da mu se uzvrati istom mjerom.

Možda se obrušio na Crkvu Srbije?!

Ne znam koliko je, zapravo, edukovan i koju literaturu čita (ako čita) Goran Danilović. Da čita, znao bi da je smokvin list, sa kojim je uporedio svetu crnogorsku zastavu, pojam, koji se koristi kada se nečim bezazlenim skriva neugodni, neukusni ili sramotni čin ili objekat. Smokvin list skriva sramotu, nepristojnost, golotinju, nekulturu, blud, razvrat…

Ispada da je Goran pogodio pravu suštinu crnogorske zastave i svega onoga što stoji iza nje. Iza crnogorskih zastava, u crnogorskom Manastiru koji je privremeno okupiran, nalazi se sramota, koju skriva smokvin list.

Iza crnogorskih zastava koje je skrojila istorija pomiješana sa krvlju Crnogoraca, zaista se skriva sve ono što predstavlja suštinu Crkve Srbije. Unutra su monasi bez časti i monahinje koje mrze i sjeme crnogorsko, oni koji su oteli crnogorsku istoriju i sada slave Dritana Abazovića kao najboljeg Albanca među četnicima i najvećeg četnika među Albancima. Taj smokvin list je sakrio i Kačavendu i Pahomija i sve one koji kriju dokaze o dječijim suzama. Iza tog smokvinog lista je i onaj koji priziva Malu Ukrajinu. Unutra su i oni koji skrnave grobove crnogorskih poglavara. Iza smokvinog lista su se zavukli svi oni koji se u ime vjere bave politikom, huškaju na zlo, spremaju teror, posrbljavaju i raskubaju Crnu Goru.

Iza crnogorskih zastava krije se sramota takozvane SPC

Sad nešto razmišljam da obrnem stvar i zapitam se: je li ovo još jednom Goran obavio zadatak!? Možda je Danilović progledao, shvatio svu pogubnost svetosavlja u njegovoj Crnoj Gori i osuo paljbu po Crkvi Srbije. Ukazuje li on to na sva nepočinstva koja se dešavaju u crnogorskim svetinjama, čiju sramotu krije smokvin list u vidu crnogorskih zastava?

Danilović je nekada, na počecima, od srpskih ideologa zla proglašen za talentovanog političara. Iznevjerio ih je. Ostao je vječiti talenat, uvijek samo grebao po površini, svojim djelom ne skrivajući da su mu terazijske apanaže ispred odbrane ugroženog srpstva.

Goran je svojevremeno osnovao list “Glas Crnogoraca”, umetnuvši mu ovo A, kako bi izbjegao zabranu da se registruje, jer je ime “Glas Crnogorca” bilo nekim aktom zaštićeno. Sjećam se da smo zajedno učestvovali i u nekim tv debatama gdje bi, baš kao i danas, samo potvrdio da je bezlični političar, retoričar u pokušaju.

Oprostio bih mu, dakle, ono o smokvinom listu, možda bih ga zato i afirmisao, da ne bješe stupidarije o Crnogorcima kao polusvijetuA kada to kaže neko ko pripada politici koju su generisale ubice i počinioci genocida, oni koji su otpad civilizovane Evrope i kolektivno oboljeli paranoici kojima se od svih naroda na tlu bivše Juge priviđaju neprijatelji, kada to kaže pristalica politike koja bi da “denacifikuje” Balkan, valjda zato što nije sama dovoljno denacifikovana nakon zala koje su 90-tih priredili Balkanu, onda nema razloga da mu se ne poruči da je konačno upao u bezdan beščašća i ništavnosti kojem je oduvijek svojom političkom i ljudskom površnošću težio i – pripadao.

Izgleda da su došla vremena kada o fašizmu govore fašisti, o zločinima zločinci, a o polusvijetu oni koje je iznjedrila politika polusvijeta nastalog na genocidu i litijama. Zato je i ovaj ništa Moračanin prazan i beznačajan, taman koliko i riječi koje je po nečijem nalogu u zao čas po svoju reputaciju – izgovorio. I zato je njegovo ništa, samo dio jednog velikog ništa politike kojoj voljno ili nevoljno pripada.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije