PROMJENA VLASTI NIJE PROMIJENILA SISTEM: Korupcija u Crnoj Gori preživjela sve političke smjene

Piše: Nikola Popović

Političke promjene iz 2020. godine u Crnoj Gori predstavljene su kao istorijski raskid sa praksama koje su decenijama bile vezivane za bivšu vlast. Građanima je obećano da će odlaskom Demokratske partije socijalista doći vrijeme institucionalnog ozdravljenja, odgovornosti i obračuna sa korupcijom. Međutim, šest godina kasnije, sve je očiglednije da problem nije bio samo u jednoj partiji, niti u jednom političkom centru moći — problem je mnogo dublji i opasniji: problem je u sistemu koji je ostao maltene netaknut.

Promjena političke garniture nije proizvela promjenu institucionalne kulture. Naprotiv, pokazalo se da su mnogi pojedinci koji su imali privilegovan položaj u prethodnom periodu nastavili da funkcionišu gotovo neometano i nakon 2020. godine – često sa još većim uticajem, boljim pozicijama i većom slobodom djelovanja. Administrativni centri moći ostali su na istim adresama, sa istim mehanizmima odlučivanja, istim neformalnim mrežama i istim metodama zaštite privilegovanih interesa.

To jasno govori da korupcija u Crnoj Gori nije bila vezana samo za politički vrh, već da je duboko ukorijenjena u institucijama koje bi morale biti stub pravne države. Državna uprava, lokalne administracije, regulatorna tijela, inspekcije i brojni segmenti birokratskog aparata pokazali su zapanjujuću sposobnost prilagođavanja svakoj novoj vlasti, ali ne u interesu države, već u interesu očuvanja sopstvene moći i veza sa centrima finansijskog uticaja.

Kada službenik zna da za nezakonitu odluku, pogodovanje, opstrukciju ili zataškavanje neće snositi odgovornost, tada sistem ulazi u zonu trajne deformacije

Poseban problem predstavlja činjenica da birokratija u takvom ambijentu postaje spremna na gotovo svako zloupotrebljavanje ovlašćenja, jer godinama unazad izostaje ono što bi moralo biti osnov svake države — pravna posljedica. Kada službenik zna da za nezakonitu odluku, pogodovanje, opstrukciju ili zataškavanje neće snositi odgovornost, tada sistem ulazi u zonu trajne deformacije. A upravo to se danas dešava: odgovornost je selektivna, često politički motivisana, dok suštinski mehanizmi kontrole ostaju blokirani.

U međuvremenu, politička scena gotovo svakodnevno proizvodi nove sukobe, optužbe i medijske obračune među partijama koje se smjenjuju u pozicijama moći. Umjesto da se energija usmjeri na dubinsku reformu institucija, politički fokus ostaje zarobljen u međupartijskim obračunima, personalnim revanšizmima i borbi za kontrolu nad bezbjednosnim i pravosudnim sektorom.

Naravno, ni sudstvo i tužilaštvo nijesu ostali van tog političkog gravitacionog polja. Javnost sve češće stiče utisak da se pravosudni aparat koristi kao instrument u političkim sukobima, dok brojni sistemski oblici korupcije u državnim strukturama ostaju ispod radara. Veliki slučajevi koji zadiru u mreže interesnih grupa, dugogodišnje privilegije u administraciji ili povezanost kapitala i birokratije često ne dobijaju institucionalni epilog koji bi građani očekivali.

Veliki slučajevi koji zadiru u mreže interesnih grupa, dugogodišnje privilegije u administraciji ili povezanost kapitala i birokratije često ne dobijaju institucionalni epilog koji bi građani očekivali

Tako se stvara opasan kontinuitet: vlast se mijenja, retorika se mijenja, ali mehanizam ostaje isti. U tom mehanizmu interesne grupe, privilegovani pojedinci i tajkunski centri nastavljaju da koriste slabosti države za lično bogaćenje. Državni resursi se troše, prostori devastiraju, javni interes potiskuje, a cijenu svega plaćaju građani Crne Gore kroz lošije usluge, urušene institucije i gubitak povjerenja u državu.

Najveća iluzija nakon 2020. godine bila je vjerovanje da će sama promjena političkih imena automatski značiti i promjenu sistema. Danas je jasno da bez ozbiljne reforme institucija, bez lustracije administrativnih centara moći i bez stvarne odgovornosti za zloupotrebe, svaka nova vlast ulazi u isti mehanizam i vrlo brzo postaje njegov dio.

Crna Gora danas ne pati samo od političkih podjela — ona pati od institucionalne zarobljenosti. Dok god se korupcija posmatra kroz partijski okvir, a ne kao duboko ugrađena deformacija državnog aparata, svaki novi izborni ciklus donosiće samo novu podjelu funkcija, a ne pravdu.

Pravo pitanje više nije ko je na vlasti. Pravo pitanje je: ko zaista upravlja institucijama i zašto te institucije, bez obzira na promjene vlasti, ostaju nedodirljive za stvarnu reformu.