Vučić je opet nervozan!

Piše: Nebojša Redžić

Mogu samo da zamišljam što bi se desilo sa Crnom Gorom i njenom namjerom da postane nezavisna država, da je kojim slučajem Aleksandar Vučić te 2006. bio neko i nešto. Možda bi nastao neki video klip sa višemilionskim pregledima, poput onoga iz BiH, gdje bi rekao da će za jednog uplakanog Srbina zbog “otcepljenja” Crne Gore, iz Srbije biti protjerano stotinu Crnogoraca. Moguće je da bi, samo da je ostao na mjestu ministra za informisanje (to je bio od 1998. – 2000.) objavio da su u Crnoj Gori, u referendumskoj noći, Srbima stavljene žute trake i da im se sprema novi Jasenovac. Ili bi, ne daj Bože, da je umjesto 2012., šest godina ranije postao ministar odbrane, poslao ka Crnoj Gori elitne trupe ispunjene ljubavlju prema nama, koje bi nas ”oslobodile” kao 1918. godine.

Ali, Aleksandar Vučić je te 2006. godine bio samo ekstremni desničar koga niko u Srbiji, a još manje u Međunarodnoj zajednici, nije uzimao za ozbiljno. Biće da je i on našu referendumsku noć, u kojoj je i Srbija dobila državu, proveo u krevetu (poput brojnih ovdašnjih “rodoljuba”) i ronio gorku i tešku srpsku suzu zbog toga što su more i Njegoš ostali iza Dobrakova gdje će ubuduće morati da pokazuje pasoš. Sve to – zbog nerada predsjednika Tadića i premijera Koštunice koji su ih, smatra – pustili da odu.

Kladim se da je te noći skovao plan da se osveti Crnoj Gori: postaće evropejac, objaviće (kobajagi) da poštuje suverenitet Crne Gore, osnovaće Srpsku kuću, finansiraće sebi naklonjene stranke, pronaći novog Sejda Bajramovića, ponuditi nam Pink i Happy kultuni obrazac, kupiti sve što jeste i nije za prodaju, zabrinuti se za vječito ugrožene Srbe, ojačati Crkvu, formirati pravoslavna bratstva i krenuti u izgradnju “srpskog sveta”. Osnovna namjera je da Crna Gora padne bez ispaljenog metka, a ako za mecima i bude potrebe, neka ih ispale tamošnji nezadovoljni Srbi koji, je l da, ne žele Crnu Goru za svoju državu.

Pakleni plan je bio spreman. Činjenica da je Vučić uskoro postao premijer, pa predsjednik Srbije, doimala se kao sitan trud u poređenju sa onim što je namijenio Crnoj Gori. Da više nijednom Srbinu ne padne na pamet da ćuti i odobrava kada neko pomene crnogorsku državnost. Tako su nastali Dačić, Vulin, Čović, J.Vučićević, Sarapa, Marić i Jovana Jeremić.

Konačno je ovih dana kucnuo čas da ponovo kaže: “Zahvaljujući našem javašluku i neradu Crna Gora je 2006. donijela odluku o nezavisnosti”!

Jedino još nije objasnio šta će u periodu koji slijedi, osim nastavka proizvodnje pobrojanih konstitutivnih dijelova mašinerije “srpskog sveta”, učiniti da se greška ispravi.

Nije kriv samo Vučić

Nije lako biti Aleksandar Vučić. Tu ne znaš odakle ti puca, gdje sve izviru srpski neprijatelji, ko se sve trudi da juriša na tvoje grandiozno djelo atakujući ti čak i na porodicu… Tu su u istom stroju sve neprijatelj do neprijatelja koji ne razumiju tvoje plemenite namjere da zaštitiš Srbe u regionu i tako ovaj dio Balkana učiniš boljim mjestom za život. Pa makar to bilo po cijenu denacifikacije po ruskom modelu.

Uostalom, nije Vučić kriv što je Međunarodna zajednica očekivala da se pomirenje u regionu desi samo od sebe, bez suočavanja sa odgovornošću i prošlošću. Bez denacifikacije i demilitarizacije Srbije iz 90-tih. Bez insistiranja na zabrani negiranja ratnih zločina koje je presudio Haški tribunal, a posebno negiranja genocida. Ko je kriv što takvi zakoni i njihovo sprovođenje još početkom 2000-tih nijesu postali dio evroatlantskog integrativnog procesa, kao i zbog toga što je Zapad očekivao da političari predvode međudržavno pomirenje? I zato što se desilo sasvim suprotno!? Ko je, zapravo, kriv što je Međunarodna zajednica uopšte pomislila da proizvod Miloševićevog i Šešeljevog šinjela, uopšte može biti poželjan partner za pacifikaciju Balkana?

Ruski veto na usvajanje Rezolucije Savjeta bezbednosti Ujedinjenih nacija na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici bio je jasan poziv Moskve za novo buđenje „velike Srbije“. Od tada su se stvari rapidno brzo kretale u pravcu zbližavanja ta dva „sveta“ – srpskog i ruskog.

U međuvremenu, Vučićev populizam i povlađivanje neprosvijećenim i polupismenim glasačima, uslovili su ogroman rast njegove popularnosti, a njegovanje navodno oštro suprotstavljene opozicije samo je šarena laža za Međunarodnu zajednicu koja tako dobija privid da u Srbiji postoji alternativa Vučiću.

Ipak, onaj ko hoće, može da vidi da Srbija ima nacionalističku, prorusku, lažno zapadnu i lažno demokratsku opoziciju. Između Đilasa i Vučića, Jeremića i Vulina, Jankovića i Dačića – nema gotovo nikakve razlike kada je u pitanju odnos prema Kosovu, Crnoj Gori i BiH. Kada bi politika “demokratske” opozicije zaista bila suprotstavljena Vučićevoj, on ne bi u ovolikoj mjeri mogao da se približava Moskvi, istovremeno simulirajući privrženost zapadnim vrijednostima. U tom smislu, Vučić je još i dobar kakvi su ostali.

Tu treba tražiti razloge za zastoj Srbije u približavanju EU, za izgradnju Srbije kao pravoslavne džamahirije, za čvrstu vezu puške, vjere i krvnih zrnaca Beograda i Moskve, tog starog crnorukaškog, apisovskog koncepta od kojeg se srpsko društvo nikada nije odvojilo.

Crna Gora mu tu dođe kao lak zalogaj u svijetlu činjenice da se na njenom tlu odrodio i priklonio “srpskom svetu” zavidan broj onih kojima je samoodricanje postalo način života. Potrebno je za nastavak te prakse samo plasirati eufemizam koji će Zapad progutati onda kada se i tamo neko zapita zašto toliko Crnogoraca više voli tuđu od svoje države.

Tako su nastali Otvoreni Balkan i Berlinski proces – da bi se stvorio privid težnje ka Evropi, a da se i dalje tolerišu autokratija i putinofilija. Pokazalo se da „srpski svet“ savršeno dobro funkcioniše zajedno uz te dvije “zapadne” inicijative. Iako se svi kunu da to nije, Otvoreni Balkan postao je zamjena za evropske integracije koja nekim liderima, poput Aleksandra Vučića, čak i više odgovara nego članstvo u EU. Srbija na taj način može godinama da bude povezana sa Zapadom, bez velikih posljedica zbog opadanja demokratskih vrijednosti. Evropa će mirno gledati rađanje evropske despotije.

Da se Srbija zabavi o svom jadu

Ne treba, dakle, da čudi što Vučić uporno potencira da bi on – da je 2006. godine bio ono što je danas – “to” sa Crnom Gorom obavio drugačije. Vjerovatno pa receptu od 30. avgusta 2020. godine kada su se hiljade Srba iz zemalja okruženja na volšeban način našli u biračkim spiskovima i glasali za srpsku stvar.

U nečemu je Vučić ipak u pravu: Srbija je u vrijeme crnogorskog referenduma zaista imala bezlično rukovodstvo koje se nije mnogo zauzelo da Crnogorcima sugeriše kako će opredijeliti svoju sudbinu. Ali, valjda je to normalno?!

Upravo tih godina – od 2006. do 2012. Crna Gora bilježi najveći ekonomski rast, a početak njenog funkcionisanja kao nezavisne države (2007.), ličio je na stvaranje zemlje blagostanja – da to nije zaustavila svjetska ekonomska kriza koja je počela 2008. godine.

Preciznije, taj je period samo bio dokaz da Crna Gora može jačati svoju ekonomiju i standard (a to je, valjda, najvažnije) jedino onda kada je Srbija ostavi na miru, kada joj ne sugeriše pravce integracija, demokratske procese i najvažnije – kada ne brani “ugrožene” Srbe. I zato je za Crnu Goru najbolje kada se Srbija zabavi o nekom svom jadu.

Upravo u tim činjenicama treba tražiti razloge Vučićevog nespokoja i preispitivanja bliske prošlosti i vremena kada je Crna Gora “otišla”. Jer, Vučić odlično zna – stabilna i jaka Crna Gora nije u interesu Srbije i “srpskog sveta”, takva je pogodno tlo za jačanje državnog i nacionalnog identiteta – a pretpostavka za to je previše srpskog “javašluka i nerada”.

Zato su Vučiću potrebni sve novi i novi dritani, mandići, mićovići, rakonjci, marovićke, đurovićke, baš kao i labudovići, raonići, božovići i svi oni koji su pristali da Judini srebrenjaci budu satisfakcija za izdaju interesa države u kojoj su rođeni. Potrebni su mu svi oni kakvih nije bilo – ili ne u tolikoj mjeri – kada su u vrijeme crnogorskog referenduma Srbijom vladali Tadić i Koštunica.

Konačno, više nije pravo pitanje šta bi uradio Vučić da je “postojao” 2006. godine, već što će u predstojećem periodu uraditi on i njegove sluge u nesrećnoj Crnoj Gori. Laži su istrošene, čarolija uništena, ali mitovi još nijesu racionalno preispitani. Ostaje nam da se zapitamo da li je ovo naša stvarnost ili se radi o virtuelnim likovima iz nekog romana.