Zašto je Vuković izgubio Podgoricu?

Piše: Nebojša Redžić

U gluvo doba noći, dok je Podgorica slavila ili snom mrtvijem spavala (zavisno od afiniteta) pojavio se pred TV kamerama Ivan Vuković. Sam, kao vuk samotnjak usred zime, kao sirak tužni bez igđe ikoga. Ni znaka Bemaxa iza, tek da mu bude još teže. Jedino Miloš Nikolić, (valjda umjesto znaka BEMAX) kao da se tu slučajno zadesio. Neko je pomislio da su Ivana svi napustili. Drugi, nešto stručniji, objasnili su da je tako , politički zrelo, htio svima staviti do znanja da odgovornost za izborni poraz preuzima na sebe.

Tek, nije samo Ivan Vuković kriv što prosrpski portali (uključujući RTCG i Vijesti) slavodobitno javjaju kako DPS od 25 opština nije na vlasti u 20. Teško da se baš njemu može prigovoriti što se DPS nije reformisao, pročistio od kadra za koji u javnosti postoji percepcija da je kompromitivan i potrošen. Ne može se kriviti ni zbog činjenice da je njegova partija u bliskoj prošlosti mnogo više vodila računa o nedovršenim „Crnogorcima“ kojima je za zaokruženje nacionalnog identiteta bilo potrebno još “samo” mjesto u javnoj upravi, nego o crnogorskim patriotama, makar imali diplome prestižnih svjetskih Univerziteta.

No, kada se u delikatnoj društvenoj i političkoj situaciji kakva je u Crnoj Gori prihvatite da stanete na čelo pokreta i koalicije (što bi trebalo da je mnogo više od partije) koja ima ambiciju da bude posljednja linija odbrane države, napadnute svim asimilatorskim alatkama „srpskog sveta“, onda baš i nemate pravo na grešku.

Ivan Vuković ih je, sam ili sa nekim od loših savjetnika – imao i previše.

Dok je proces konsolidacije najjače crnogorske partije DPS-a nakon izbornog poraza u avgustu 2020. godine tekao sporo i sa bolnim udarcima pri suočavanju sa vlastitim greškama, Vuković je imao lagodnu poziciju gradonačelnika i moćnika u Glavnom gradu, sa impozantnim budžetom i velikim mogućnostima. Činjenica da ga je predsjednik države i partije Milo Đukanović projektovao za svog nasljednika, mogla mu je dati prijeko potrebno samopouzdanje za donošenje važnih odluka na nivou grada. A grad u kome egzistira trećina stanovnika države, nije mogao donositi odluke koje se ne bi reflektovale i na državu.

Lokalni izbori u Glavnom gradu, stoga su dobili mnogo veći značaj nego što bi im po prirodi stvari moglo pripadati. Revitalizacija suverenističkog bloka nakon bolnog poraza iz 2020. godine i još bolnijih poteza kojima je nova većina zadavala samrtne udarce u tkivo države Crne Gore, prvu pokaznu vježbu uoči parlamentarnih izbora, trebalo je da ima na glasanju u Podgorici. Čak je i odgađanje izbora koji su prvobitno zakazani za maj, ličilo na potez gdje se dobijanjem na vremenu želi pregrupisavanje redova zasnovano na pažljivoj analizi javnog mnjenja i osluškivanju pulsa javnosti.

Stoga je potez kojim su svi suverenisti strpani u istu korpu, nekome možda i djelovao kao izborna ponuda koja se ne može odbiti. Istina, mnogima nije bilo jasno zašto DPS nije pristao na ideju da suverenisti u Podgorici idu u dvije kolone. Trebalo je da u jednoj budu DPS i Bošnjačka stranka, a u drugoj SDP, SD i GP „21. maj“. Nekome se ta ideja nije dopala, a izgovor zašto neće biti „druge kolone“ pronađen je u hroničnoj netrpeljivosti lidera SDP-a i SD-a.

U međuvremenu, vođena je pažljivo osmišljena akcija da nijedna stranka crnogorske orijentacije – ne smije izaći sama na izbore. Tako je, čim su malo ojačali i okupili respektabilan rukovodeći kadar, „21. maj“ morao ustuknuti i odreći se namjere da se sam oproba na izborima. Čak je i novoosnovana Nova ljevica veoma brzo nakon osnivanja, dobila poziv – da se priključi koaliciji.

Osim suverenističkih snaga, centralizovana je i kasa iz koje se finansirala, istina, ne baš glamurozna kampanja. Taj posao je, kao i obično, pripao Bemaxu, a zna se ko u takvim situacijama procjenjuje koliko će odriješiti kesu i za koje će svrhe namijeniti sredstva. Koalicija je, dakle, nastala na identičan način kao i projekat Gradske televizije, gdje su takođe glavnu riječ imali ljudi iz Bemaxa. Istina, za razliku od koalicije, Gradska nije baš vrvila od novinarskog kadra koji je naklonjen nekoj od drugih suverenističkih stranaka, mimo neprikovnovenog DPS-a.

Poklič za tri prsta

Nakon bitke, to znamo, svi su generali pametni. Lako je sada upirati prstom i ukazivati na propuste. Ali, ja sam sedmicama uoči izbora dobronamjerno upozoravao, pisao i nailazio na zid. Baš kao i u proteklih petnaestak godina. Znao sam da izbori za Podgoricu nadilaze značaj lokalnog, iako ni „Pink“, ni „Happy“, ovoga puta nijesu proglasili „bitku za…“ Glavni grad.

Najprije sam upozorio da je naziv koalicije, najblaže rečeno – problematičan. Poklič „svi“ – za one koji pamte malo duže – potrošio je Vuk Drašković 1991. godine u Srbiji, kada je na ogromnim demonstracijama pokušao srušiti diktatora Slobodana Miloševića. Taj poklič, dakle, em što nije bio autentičan, em što je asocirao na veliku propuštenu priliku. Uz sve, kada Srbi uskliknu „svi, svi“, to neminovno prati podizanje uvis tri prsta.

Potom je bio uočljiv izostanak državne zastave u simbolima i propagandnom materijalu Koalicije. Hm…u danima kada je glasanje u Podgorici dovedeno u istu ravan sa odbranom države, izostaviti državnu zastavu bio je autogol ravan onome koji je Pique iz Barce postigao za Real Madrid.

Jedna od prvih Vukovićevih izjava nakon formiranja Koalicije glasila je da će za njega i njegove glasati i oni koji su 21.maja 2006. bili protiv crnogorske državne nezavisnosti. E, tu sam već planuo. Jer, matematika je neumitna, a politički trenutak kristalno jasan: za nezavisnu Crnu Goru te 2006. godine glasalo je 55,5 % ljudi. Ima li išta, pod kapom nebeskom, normalnije nego ponovo očekivati glas iz te grupacije, okupiti te ljude ili njihove potomke, revitalizovati ideju nezavisne Crne Gore?!

Umjesto toga, Vuković je (sa savjetnikom Roćenom ili bez njega) odabrao da mu ciljna grupa budu glasači unionističkih stranaka iz 2006.! Zašto? Čemu? S kojim ciljem? Ja to do danas nijesam uspio dokučiti. Jedino mi je jasno da onih 10-15% negdašnjih DPS-ovaca koje su litije i svetosavlje odveli u drugačijem političkom pravcu, nikada nijesu prežaljeni. Jer, upravo je takve DPS tetošio sve ove godine, omogućavao im privilegovani biznis i davao im unosna radna mjesta u javnoj upravi. Dok su ovi, za to vrijeme kukali sve više i sve glasnije, kako su Srbi u Crnoj Gori – ugroženi! O tempora, o kuku!

Hram za Crnogorsku pravoslavnu crkvu koji nikada nije izgrađen, za koji nikada nije dodijeljen adekvatan plac, u kampanji nije ni pomenut. A da je sreće, prvi Vukovićev potez kada je došao na mjesto gradonačelnika, trebalo je da bude izgradnja hrama CPC preko puta podgoričkog trga!

Još kada sam u Vukovićevoj kampanji, umjesto dva liberalna prsta, vidio podignuti palac, kao relikt 90-tih koji nikada nije zaživio čak ni u tadašnjem, veoma jakom DPS-u, shvatio sam da je vrag odnio šalu.

Kulminacija mog uviđanja da Vukovićeva Koalicija neće donijeti ništa dobro Crnoj Gori bila je njegova programska izjava, bolje reći definicija predstojećeg nastupa na lokalnim izborima: „Pokret Svi za naš grad nije ni suverenistički, ni crnogorski, već građanski i evropski“! Od tog momenta, tu sam Koaliciju posmatrao kao objekat u koji je udario grom i kojem će tek prebrojavanje glasova pokazati razmjere štete koju su, sami privlačeći nevolju, sebi pričinili.

Ni crnogorska, ni suverenistička

O tome da već godinu i kusur Crnu Goru lično ne vidim kao građansku državu, pisaću nekom drugom prilikom. Ovoga puta samo toliko da su etnički Crnogorci, sve predstavljajući se kao građani, pomogli da se nacionalno zaokruže i profilišu i Srbi i Bošnjaci i Albanci i Hrvati, dok su jedino nesrećni oni ostali na ledini da se kite građanštinom, zanemarujući sebe i svoje istorijsko trajanje.

Više od toga da će biti građanska, bio sam šokiran činjenicom da Koalicija neće biti „ni crnogorska, ni suverenistička“. Sve i da je tačna informacija da je na takvoj profilaciji u pregovorima o stvaranju Koalicije insistirao SDP, opet neću shvatiti Ivana Vukovića zašto je na tako nešto pristao.  Već u tom trenutku, kontaktiralo me barem 10 “tvrdih” Crnogoraca koji su mi saopštili da na te izbore neće izaći – jer nemaju za koga da glasaju.

Što je to Vukovića i njegove savjetnike natjeralo da pobjegnu od nečega što je bila esencija političkog programa njegove stranke, teško je sada objasniti. Može biti da se radi o nastojanju da se pričom o komunalnim temama i učincima lokalne vlasti, privuku glasači svih političkih orijentacija. A možda se nije našao niko da mu kaže kako će i suverenost i crnogorstvo još više doći u pitanje izgubi li se Glavni grad.

Poznato mi je to kako izgleda kada si okružen istomišljenicima. Znam to iz kampanje LSCG 1998. godine kada sam obišao svaki kutak Crne Gore ne bih li sa ekipom iz stranke Crnogorcima širio horizonte i objašnjavao im superiornost ideje nezavisne Crne Gore. Tada te svi tapšu i svi ti povlađuju, podižu te u nebesa i daruju te oreolom genija. Rijetko se u Crnoj Gori nađe neko iz strukture političkih prijatelja koji će reći: „Pa, ne valja to tako, hajde da razmislimo da bude drugačije“. Takvi obično završe kao otpadnici, za nekoga i udbaši i izdajnici. Zato je LSCG te godine dobio 6,3% jer nije čuo nikoga van svog kruga. Zato je Vuković izgubio Podgoricu.

Jer, kada vidiš nasmijana lica svojih partijskih istomišljenika, kada vidiš onu razdraganu masu, čuješ milozvučnu muziku i vidiš simbole svoje grupacije svuda oko sebe, pomisliš da su ti i Morača i Zeta i more – do koljena. A često nije tako. Negdje, možda veoma blizu, u drugom kraju grada, neki ljudi to rade bolje i umješnije. Lažu bolje? Obećavaju više? Moguće. Ali, što god da rade, ponekad im ide bolje nego tebi.

To što se koalicija Svi za naš grad nije bavila identitetskim temama, trebalo je da bude ključ dobrog izbornog rezultata. Naravno, u projekcijama onih koji su takvu Koaliciju osmislili. Ovoga puta, bio je to pogrešan potez koji je Vukovića koštao gubitka Podgorice. Jer, među 30% apstinenata, garantujem, nalazi se značajan procenat onih koji su bili na Belvederu. A među Vukovićevim glasačima nije bilo ni 00,1% onih koji su bili na litijama.

Nije slučajno Andrija Mandić rekao da je DPS prošao loše jer se bavio identitetskim pitanjima. Zna on dobro da to nije istina. Ali, vješti vojvoda svjesno želi da posije crv sumnje, kako bi se DPS zaista prestao baviti pitanjem crkve, jezika ili crnogorske kulture. U nedostatku drugih crnogorskih partija – jer su one koje su nastupile u Koaliciji u Podgorici gotovo izgubile prepoznatljivost – DPS je ostao snaga koja mora ostati na braniku crnogorskog identiteta. Inače nestadosmo kao nacija.

Jedino tako neće se ponoviti greške Ivana Vukovića, od kojih ga je ona – da savez svih proevropskih stranaka nije ni crnogorski, ni suverenistički – koštala fotelje gradonačelnika.