MILOJKO PANTIĆ: Piksi, majstore, ti ipak nisi Bog, radiš za Vučića i “srpski svet”

Sa Draganom Stojkovićem, njegovim ocem Dobrivojem i majkom Desom, upoznao sam se još 1986. godine kada je iz niškog Radničkog prešao u Crvenu zvezdu.

Bio sam više puta i službeno i privatno u roditeljskoj kući na brdu Pasi poljana kraj Niša.

Snimao sam reportažu u njegovom domu u Marselju kada je iz Zvezde otišao u Olimpik.

Konačno, kao urednik Sportske redakcije RTS 2001. godine organizovao sam direktan prenos i komentarisao njegov igrački oproštaj na utakmici Radnički-Vardar u Nišu.

Napravio sam i video-kasetu o njegovoj karijeri pod nazivom: „Kralj Piksilenda“.

Čitav stadion je u Nišu pjevao: Piksi, Piksi majstore, s tobom nam je najbolje.“

Sve ovo pišem zato što nikako ne mogu da razumem motiv Dragana Stojkovića da se iz Kine, gde je imao višemilionski ugovor, vrati u Srbiju, u kojoj je vlast provalila dno dna, tako da društvo slobodnim padom leti u bezdan.

Još više je nejasan njegov ulazak u kriminalnu jazbinu zvanu FSS sa Slavišom Kokezom na čelu.

Jer ta sportska organizacija, kao i Ministarstvo sporta kao i svi fudbalski klubovi i svi sportski savezi do Olimpijskog komiteta, privatizovani su i nemaju nikakvu autonomiju iako je po definiciji sport ne vladin i ne politički sektor života.

To je učinjeno tako što je Aleksandar Vučić uzurpirao svu vlast, državni budžet pretvorio u svoju privatnu kasu i sva finansiranja zavise od njegove volje.

Zbog toga će i pored svih skandala, Slaviša Kokeza i dalje biti na čelu Fudbalskog saveza dok Vučić ne pronađe nekog odanog koji će nastaviti tamo gdje je njegov kum stao.

A privatizovao je Savez do te mjere da ga je pretvorio u agenciju za međunarodne transfere fudbalera.

Dokaz: smijenio selektora Muslina samo zato što nije htio da ispuni njegov zahtjev da na Svjetsko prvenstvo povede omladinca Crvene zvezde, ne bi li mu porasla cijena prilikom prodaje.

Dragan Stojković nije svjestan da je on u ovom trenutku bio više potreban Vučiću, Kokezi i njihovom, Savezu nego oni njemu.

Njegova prva izjava „Ništa me neće spriječiti da stvorim uspešnu Srbiju“ pokazuje da i pored višedecenijske fudbalske karijere nije naučio osnovni fudbalski zakon zvani sveto trojstvo.

Nema naime velikog uspjeha ako nisu sva tri člana tog nepisanog zakona na istom visokom nivou. Prvi član je predsednik, drugi trener, a tek treći igrači.

Čak i ako računa na Vučića kao predsjednika fudbala, što on faktički i jeste, nema uspješne Srbije. Jer šta god da je radio za devet godina vlasti bio je kriminal i zločin protiv naroda i države.

Ako pod uspješnom Srbijom Stojković smatra plasman na Svjetsko prvenstvo, to su već uradili Radomir Antić i Slavoljub Muslin pa ih ni to nije spasilo od smjene.

Zato, Dragane Stojkoviću, moraš znati da ovo što nam se događa u Srbiji jeste sve drugo samo život nije.

Sve je zapravo negacija života. Tvoja izjava da svi moraju ginuti za Srbiju zapravo znači ginuti za režim.

Jer Srbija više nema državu već samo vlast oličenu u jednom čovjeku, tvom poslodavcu Vučiću.

Ono što se u cijelom svijetu vodi kao nasilje, kriminal, korupcija i krađa svake vrste, u Srbiji je redovno stanje stvari.

Tvoj poslodavac nije predjsednik države nego privatnik nesposoban za uzajamnu komunikaciju i razumijevanje ni sa kim u Srbiji osim sa svojim kriminalnim srpskim svijetom.

Nikada u političkoj istoriji čovječanstva kriminalci ni u jednoj državi nisu riješili problem kriminala pa neće ni naši.

Pusti više te vučićevske gromopucateljne izlive patriotizma u stilu svi moraju da ginu za Srbiju. Nema rada niti uspjeha u bilo čemu dok veleizdajnik države vlada.

Možeš ti, Piksi, Piksi majstore, i dalje biti kralj fudbala i Piksilenda, ali ipak nisi Bog. Samo pobuna Srbiju spasava.