Joanikije nedostojni i sektaška svijest crkve Srbije

Piše: Nebojša Redžić

Ima Jovan Mićović sve preduslove da se stavi na čelo paramilitarne i asimilatorske Crkve Srbije u Crnoj Gori. Za tako nešto najpoželjnija stavka u CV-ju iz koje se mogu izvući pretpostavke da svom silinom udari na Crnu Goru i njen identitet – jeste činjenica da je i on – ugroženi Srbin.

Poledajte samo: hapšen zbog litije za vrijeme trajanja mjera protiv koronavirusa; sudi mu se zbog prikrivanja pedofilije u tzv. SPC; nije mu dozvoljeno da se ustoliči u Cetinjskom manastiru, pa je morao tražiti alternativne metode; optužuju ga da je pogazio naslijeđe mitropolita Amfilohija; ne smije da se kreće Cetinjem…

Kud ćete više razloga da se čovjek osjeti obespravljenim, a sve za tako malen grijeh kakav je organska mržnja prema Crnoj Gori i svemu crnogorskom?! Zato on, kao ugroženi Srbin ima moralno pravo da ustvrdi kako je Crna Gora „projektovana da bude mala Ukrajina“, kako će kapelu Karađorđevića, dakako dogodine, vratiti na vrh Lovćena, kako Crnu Goru treba „očistiti od ustašluka“, kako u Crnoj Gori ama baš ništa nije crnogorsko i zato treba nabaviti što više „kalaša“ od Škaljarskog klana za odbranu „svetinja“ od mrskih separatista.

Uostalom, svaka njegova istina nalik je onoj koju je izgovorio nedavno kada je kazao da je Njegoš „ostavio amanet da se obnovi kapela na Lovćenu“. Čak mu je i URA koju je skupa sa svojim učiteljem Ristom Radovićem instalirao da zajedničkim snagama udare na Crnu Goru poručila da njegove poruke „ne doprinose suživotu i međuvjerskom skladu“.

To što malena URA na čelu sa svojim, još manjim liderom ne vidi da su zajedno sa njim, ili predvođeni njim, zajedno posvećeni misiji širenja mržnje i razdora, te rušenju svih postulata na kojima je utemeljena država Crna Gora, svakako nije Joanikijev problem. Jer, on je za razliku od Ure dosljedan: i kada drži parastose ratnim zločincima i kada se divi njihovim etnički čistim djelima i kada afirmiše četništvo. URA radi to isto, ali kad niko ne vidi.

Zato, pop Jovan nikako nije – kako mu prigovaraju neki građanisti iz bivše vlasti – pogazio nasljeđe mitropolita Amfilohija. Zanemarimo nijanse i gluposti kakav je bio pokušaj stvaranja „pravoslavne crkve“ u Crnoj Gori. Ako je on dao doprinos zaustavljanju realizacije takve ideje, onda je čak zaslužio da mu se zbog toga čestita.

Istina, za njegovog vakta tzv. SPC je ukinula Episkopski savjet formiran 2006. godine i svela njegovu Mitropoliju na jednu od 40 eparhija SPC. Ukinuta mu je i titula „egzarh pećkog trona“. Nije bio ni potpisnik tzv. „temeljnog ugovora“ kojim je Dritan Abazović počinio veleizdaju Crne Gore.

No, Joanikije Jovan Mićović, snažnije nego iko, dao je doprinos da se udari u temelje Crne Gore, pomogao da se ona razdržavi i da se crnogorsko kulturno i sakralno blago nađe u rukama Patrijaršije u Beogradu. Sve i da se uskoro upokoji i predstavi Bogu, on je svoju rušiteljsku i asimilatorsku misiju u Crnoj Gori – obavio.

Dritan im darovao 803 godine postojanja

Uspjelo je Jovanu Mićoviću čak i ono što ni najpredaniji vinovnici krađe crnogorske istorije u cilju popunjavanja kratera u srpskoj, nikada nijesu uspjeli. Recimo, on je skupa sa svojim ljubimcem Dritanom izdejstvovao da ispadne kako je SPC formirala čak i Crnu Goru, iako te 1219. godine nema ni traga o njenom postojanju. Dok Srbija priznaje postojanje tzv. SPC od 1836. godine, trio Prle, Jovan i Dritan slagali su i potpisali da SPC postoji već 803 godine!

Zato je on danas taj koji je moralna vertikala Crne Gore, mjera stvari i metafora dobročinstva! On danas odlikuje dobrotvore i „one koji pomažu svetinje SPC“, pa je tako Ordenom prvog stepena Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca (?) nagradio predsjednika Odbora direktora Elektroprivrede Milutina Đukanovića i Nikolu Rovčanina, izvršnog direktora EPCG. On više i ne krije da su njegovog odlikovanja dostojni upravo oni koji su dali presudan doprinos urušavanju ove državne firme, pa tako i države Crne Gore. Ta dva partijska uhljeba silni su tuđi (državni) novac utrošili na pomoć vjerskoj organizaciji za nastavak rušenja crnogorske države i asimilaciju njenog većinskog naroda. Nagrađeni su i predsjednik Odbora direktora Rudnika uglja Dušan Janjušević i članica Odbora direktora Slavica Batizić, takođe za milionske donacije Crkvi Srbije.

Tako je SPC, uz pomoć novca nekadašnjih privrednih giganata, sada sa mnogo više žara i sa pozicije ideologa vlasti, nastavila da bude asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja. Uloga Jovana Mićovića u tome je za ideju “srpskog sveta” neprocjenjiva.

Moderni srpski ekspanzionizam, za razliku od Garašaninovog i Pašićevog značajno je modifikovan. Spska crkva je već odavno udarna pesnica velikonacionalnog projekta. Za mitropolite crnogorske biraju se najekstremniji i najfanatičniji posrbljeni Crnogorci, baš kao što se u politici protežiraju halapljivi i nemoralni Crnogorci pa čak i Albanci.

Iako ga je svojevremeno Amfilohije označio nedovoljno inteligentnim, Mićović je imao kad da nauči da ljude morate odvojiti od sopstvene istorije ako im želite oslabiti naciju. On je Crnogorcima nametnuo antiherojski narativ kako bi ih potpuno unizio i uništitio volju naroda da opstane i da traje.

Jer, odvojite li ljude od njihove prošlosti, onda ih je mnogo lakše obezličiti i asimilovati, onda su oni bez dubokog korijena i čvrstog stabla – kao lišće nošeno vjetrom, dok ne završi izgaženo po zemlji.

Upravo takvu svijest, “spontano” podržan od građanista iz suverenističkih stranaka, Mićović je sa svojim mentorima namijenio Crnogorcima.

SPC je teroristička organizacija

Nije slučajno što su stratezi politike Velike Srbije iliti „srpskog sveta“ odabrali da srpske „vladike“ stoluju na Cetinju. Ta činjenica bode oči Crnogorcima i relativizuje njihov otpor asimilaciji i porobljavanju, skoro koliko i brojke koje pokazuju rast posrbljenih Crnogoraca. Imati glavnog izvođača projekta u centru crnogorske duhovnosti i kulture, prljav je potez svih koji su mu kumovali u posljednjih 32 godine. Taman kao da je neka sila svojevremeno učinila da Adolf Hitler komanduje Trećim rajhom iz srca Pariza, odmah pored sjedišta Pokreta otpora.

Ono što čudi mnogo više od namjere vinovnika te politike da Amfilohije, pa Joanikije stoluju na Cetinju, jeste naviknutost čak i onih senzibilnijih Crnogoraca na tu činjenicu. I dok je Risto Radović u prvim godinama boravka u prijestonici imao problema u susretu sa cetinjskim mladićima, Jovan Mićović, nakon helikopterskog, pink partnerovskog ustoličenja, pri dolascima na Cetinje i izlascima sa Cetinja, nije više imao neprilika.

Naravno, ne pomišljajući ni trenutka da bi neke radikalne metode suprotstavljanja politici Crkve Srbije bile djelotvorne, pa samim tim ni poželjne, valja konstatovati da Crnogorci za 32 godine nikada nijesu imali pokušaj nasilnog ulaska u svoj okupirani Manastir. Nikada nije bilo ozbiljnijeg problema između Cetinjana i svještenstva, nikada niko nije priveden, niti uhapšen zbog pokušaja da iz svetinje koju su gradili njihovi preci, istjera popove pridošle iz hercegovačkih i šumadijskih selendri.

Štaviše, Manastir u kome stoluje Joanikije, danas je prava tvrđava, mjesto u kome stalno stanuje stotinak kriminalaca – u mantijama ili bez njih, svejedno – sa magacinima prepunim oružja svih kalibara, u koji crnogorska policija nikada nije ušla, niti pokušala da uđe. U posebnim prilikama, onda kada se održava neki skup „visokog rizika“, u Manastir noć ranije pristiže „elita“ iz pravoslavnih bratstava sa egzotičnim nazivima koje nijesu ništa drugo do terorističko-militarne formacije pod direktnom komandom i kontrolom Srpske crkve koja ih organizuje i finansira.

Naviknutost Crnogoraca na takvo stanje stvari, normalnost da na samo par stotina metara od Dvorskog trga gdje su se u tri decenije odigrale najveće manifestacije otpora politici porobljavanja, asimilacije i sramoćenja Crne Gore, nešto je što čudi. Ako se ikada dogodi da dođe do dijaloga istinskih predstavnika Crnogoraca i crnogorskih Srba, iseljavanje prvog popa Crkve Srbije sa Cetinja, morala bi biti stvar od najveće važnosti. Uostalom, podgorički Hram koji je bivša vlast blagonaklono darovala srpskoj crkvi, naprosto vapi da bude mjesto gdje stoluje srpski vladika. To podgoričkom Hramu pripada i po grandioznosti koja je nesporna i po značaju koji ima za rijeke vjernika koji u njega dolaze.

No, koliko se tu zaista radi o vjernicima, a koliko o ljudima izgubljenim u vremenu, koji su više rukovođeni sujevjerjem, nego vjerom, posebna je tema. Tek, vjerovanje u natprirodne sile, u zle duhove i njihove moći, u sudbinu, vjerovanje da postoji vrijeme i dani u kojima se nešto smije, a nešto ne smije raditi, dominantna je odlika onih koji su šetali na litijama i dolaze u srpsku crkvu.

Posebna je tema i koliko Crkva Srbije zagovara duhovnost i propovijeda pravoslavlje i vjeru, jer po svemu što čini, organizaciji, načinu na koji funkcioniše, ona mnogo više predstavlja sektu sa kojom se u pravoslavnom svijetu ništa ne može uporediti. Sektaška svijest osnov je klerikarizma i kleronacizma koji prosto isijava iz objekata kojima je na čelu Jovan Mićović.

Zapravo, zašto ne reći: tzv. SPC je teroristička organizacija koja ima ulogu velikosrpske imperijalne agenture koja se za stvaranje “srpskog sveta” ne usteže od oružja i terora.

Od Srpske crkve u Crnoj Gori, gori su samo njeni sljedbenici koji čine najstupidniji sloj crnogorskog društva, onaj kome su popovi i izbjeglice promijenili nacionalni identitet. Primitivizam, neznanje i odricanje od sebe, njihove su dominantne osobine.

Pet vjekova je Crna Gora bila jedino ostrvo slobode na porobljenom Balkanu. Postala je 27. međunarodno priznata nacija svijeta. U međuvremenu, postali su to i svi južnoslovenski narodi i još nasta skoro dvjesta nacija u svijetu. Danas, jedino posrbljeni Crnogorci vape za ropstvom… Tako je i tako će biti, zvao se prvi pop na Cetinju Amfilohije, Joanikije, ili nekako drugačije.

Čudna je sudbina onih koji su znali da umiru za slobodu, ali ne i kako da žive u njoj.