Kad se ovca zaljubi u vuka

Piše: Slobodan L. Jovanović

Čini se da je sav trud uzaludan da se objasni kako je tzv. temeljni ugovor pravna blasfemija, slobodno se može reći preśedan u pravu, u kojem jedna vjerska zajednica iz jedne države određuje uslove ugovora drugoj suverenoj državi u kojoj djeluje. Treba poslušati prevarantska objašnjenja premijera Abazovića u Parlamentu kojim on objašnjava javnopravni status crkve sa śedištem u stranoj državi, pričajući gluposti o krštenicama i vjenčanjima u crkvi, što rade crkve u svim zemljama bez javnopravnih ovlašćenja, pa shvatiti da mi imamo posla sa čovjekom bez elementarnih etičkih skrupula. Stalna bezočna ponavljanja premijera kako mu niko nije ponudio argumente protiv, iako je svaki član tog ugovora uvreda za elementarnu pravnu nauku, jasno govore zašto je čitav postupak oko donošenja tog zakona funjarski izveden. Iza takvog zakona može stati samo beskrupulozna fukara kojoj nije do ni do prava, ni do pravde, već joj je samo namjera uzurpacija prava.

Ultragluposti su prevarantske izjave Abazovića da se tim ugovorom stavlja tačka na crkvena pitanja i da se država sada može posvetiti ekonomiji i EU integracijama. Dati srpskoj crkvi status države u državi samo će je još više postaviti kao arbitra u svim pitanjima i omogućiti joj da svu datu joj ogromnu moć i uticaj koji će ostvariti putem te moći koristi upravo u suprotnom smjeru od onog koji normativno proklamuje Abazović. Čak su i slijepci iz Brisela provalili karakter te svetosavske sekte i njen poguban antievropski i anticivilizacijski habitus. Da će Crkva Srbije tu svoju moć koristiti u stalnoj destabilizaciji Crne Gore i proizvodnji nacionalne i vjerske mržnje, jasno govore nedavne poruke iz te vjerske sekte o namjeri rušenja mauzoleja na Lovćenu. Još se ugovor nije ni zaključio, a Crkva Srbije pokazuje da će daljinskim upravljačem biti oružje u rukama onih koji sanjaju novu 1918-tu. Nije nikakav problem dekonstruisati tu lažljivu sektu u njihovim patetičnim tiradama o tobožnjoj svetinji koja je srušena i „zarobljenom Njegošu“, problem su upravo mnogi građani Crne Gore koji su se zaljubili u svog dželata i ne ineteresuje ih ni istina, a ni sopstvena budućnost i budućnost svojih najbližih. Svuda ovce bježe od vuka, samo se u Crnoj Gori zaljubljuju u njega.

Te grozne komunističke vlasti, koje ta ista Crkva Srbije izjednačava sa đavolom, 13 (trinaest) godina su preseljavali Pivski manastir zbog izgradnje hidrocentrale na Pivi 1982. godine, prenoseći kamen po kamen i prenoseći 1260 kvadrata fresaka sa izvorišta Pive nekoliko kilometara dalje! Što su uradili veliki vjernici Crkve Srbije sa kapelom na Jezerskom Vrhu, na Lovćenu, crnogorskom Olimpu, koju je podigao Petar II Petrović Njegoš, posvetivši je svom kanonizovanom stricu i zavjetujući je za svoju grobnicu, a za koju kažu da je njihova najveća svetinja? Oburdali su je niz lovćensku Koprivinu stranu! Mnogo toga je napisano o toj kapeli, ali je nužno navesti osnovne činjenice što se sa njom dešavalo nakon što je okupirana Crna Gora 1918-te od strane srpske vojske i saveznika. Prethodno je važno napomenuti da je tokom borbi za Lovćen početkom 1916. austrijska granata pogodila kapelu, oštetiši je sa jedne strane. Nije mi cilj da idem u detalje kako bih dokazivao da je to oštećenje bilo lako sanirati, dovoljno je reći da je sam vladika CPC, mitropolit Mitrofan Ban, formirao komisiju na čijem je čelu bio, koja je to isto konstatovala, odbivši ponudu Austrije da oni to urade.

Pa i da je to oštećenje bilo tako veliko da se nije moglo sanirati, neko kome je Njegoševa kapela svetinja bi, kao komunisti u Pivi, prenio kamen po kamen desetak metara od kapele, obilježio ga brojem i vratio ih sve đe su ranije bili, prije pogotka granate. Ako je kapela svetinja, onda je i svaki kamen u njoj za onoga kome je svetinja – svet. Nije se morao prenostiti kilometrima kao u Pivi, dovoljno je bilo desetak metara. A kako su oni poštovali svetinju? Oburdali su je i svo kamenje od koga je izgrađena niz lovćensku liticu! Time su izgubili ljudsko, hrišćansko, moralno i svako drugo pravo da zucnu ijednu i da pominju bilo kakvu svetinju na Lovćenu!

I maloumnom je jasno da njima nije do Njegoševe kapele. Ionako im Njegoš ima samo upotrebnu vrijednost. Sva kuknjava je zbog kapele koju je podigao krvnik Crne Gore i okupator, Aleksandar Karođerđević, 1925. godine, desetak metara daleko od mjesta đe je bila Njegoševa kapela. Kažu zlotvori da je Aleksandar „obnovio“ Njegoševu kapelu? Ko to dovodi projektanta da mu izradi projekat nove kapele ako obnavlja staru? Onaj koji obnavlja dovodi restautere, ljude koji se bave rekonstrukcijom objekata, a ne projektanta da mu uradi novi projekat? Jesu li komunisti doveli u Pivu projektanta da im uradi projekat Pivskog manastira, ili su doveli stručnjake za restauraciju sakralne baštine? Projekat „nove i starije“ kapele je uradio poznati arhitekta  Nikolaj Krasnov, ruski izbjeglica, po kojem je i izgrađena nova kapela, a koju je pokretač Podgoričke skupštine iz Srbije, Svetozar Tomić, opisao u pismu kao „lepšu i solidnije građenu“. Sam Aleksandar Karađorđević je, predajući novoizgrađenu kapelu mitropolitu Gavrilu Dožiću 21. septembra 1925, nazvao svojom zadužbinom. Uostalom, on je i posvetio svom sinu, Petru II Karađorđeviću, koji se rodio dvije godine ranije.

Crna Gora je endemska zemlja. Takvog državnog provizorijuma i državljana rijetko da đe ima. Iako „oči izbi“, iako je toliko očigledno da boli, teško ćete većini, a kamoli svima dokazati nesumnjive i očevidne činjenice. A one u ovom slučaju govore da su se povampirili oni koji su rušili Njegoševu kapelu prije nepuno stoljeće i koji su gradili Aleksandrovu kapelu kao simbol dominacije Beograda nad Crnom Gorom. Ne grade oni replike Njegoševe kapele po Crnoj Gori, nego replike Aleksandrove kapele. Njegoš tu služi samo da zamaže oči, da pojača prevaru, da udari pečat velikosrpskom ataku na crnogorski identitet. I ne čudi što su digli glavu, što su povampirili četništvo, što daju pomen najvećoj zločinačkoj barabi, osuđenom ratnom zločincu, jer to je dio jedne te iste ideologije, ideologije koju najrječitije formuliše jedna hulja sa doktoratom istoričara R’N’R’ iz Beograda, da ne kažem duhovnik Joanikijev. Tzv. temeljni ugovor je samo ozakonjen poziv da se i dalje ne poštuje država Crna Gora, njen Ustav i njeni zakoni i da se preko njega Crna Gorta drži u stalnom vanrednom stanju.

Hoće li značiti išta član 416 Krivičnog zakonika Crne Gore i član 9, stav 1 i 2, čl. 13 stav 1, i člana 14 stav 4 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, kojima se propisuju kazne do 8 godina zatvora i obaveza da počinilac krivičnog djela vrati izgled kulturnog dobra u pređašnje stanje o svom trošku. Mauzolej na Lovćenu bi trebalo da je dvostruko zaštićen. I kao kulturno dobro od prvorazrednog nacionalnog značaja i kao dio Nacionalnog parka Lovćen. Namjere i najave rušenja mauzoleja i gradnja bilo kakvog objekta u njegovoj blizini je najava krivičnog djela i morale bi biti predmet policijskih i pravosudnih organa države. Poznato je da je u okolini od najmanje 80 metara od zaštićenog kulturnog dobra zabranjena bilo kakva gradnja! Naravno, nije ni do sada procesuiran niko iz SS (svetosavske sekte) zbog devastacije sakralnog naslijeđa Crne Gore, iako ih je bilo na hiljade, iako su podnošene krivične prijave protiv odgovornih lica u Crkvi Srbije. Dosadašanji autor i vinovnih krivičnih djela devastacije sakralnog naslijeđa, Amfilohije Radović, bio je nedodirljiv za pravosudni sistem Crne Gore. I kad je Crnogorce nazivao volovima, tužilaštvo Crne Gore je to okarakterisalo kao izraze ljubavi. Što bi se sadašnje tužilaštvo cimalo što Joanikije i njegov brat čašćavaju Crnogorce raznim uvredama. Valjda su im i to izrazi ljubavi prema nama? Tako su Crnogorci, koji svi baštine antifašističko, partizansko naslijeđe iz Drugog svjetskog rata, u toj inverziji vrijednosti dobili od Joanikija epitet „ustaše“, dok su fašistički kolaboranti i ratni zločinci u Crkvi Srbije dobili nasljednike, kontinuitet i pijetet. Uz očiti glasni muk države.