Povežite se sa nama

Svetosavska sekta

POTONJA, DRITANSKA VREMENA: Zlo naiđe i prođe, jednom mu dođe kraj

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

U pravu je intelektualno limitirani potpredsjednik Vlade Joković kada onako iskreno kaže da potpis na „temeljni ugovor“ ima veću snagu ako se zna da ga je ovjerio Albanac. I Savo Fatić koji je na kraju Podgoričke skupštine kazao da „mi više nijesmo Crnogorci no Srbi“ bio je Crnogorac. Postoje države, velike ili male, koje u nekom vremenu posrnu. Tada, prljave poslove u njihovo ime, obavljaju izvanjci.

Skoro svi veliki diktatori, tirani, nacisti i izdajnici, uvijek su bili jedne, a nedjela činili u ime druge nacije. Napoleon nije bio Francuz, nego Korzikanac. Hitler je bio Austrijanac. Staljin – Gruzijac. Slobodan Milošević – Crnogorac.

I Dritan Abazović je, čuli smo juče – Albanac. Ja sam inače mislio da je on anacionalan. Jer, čak i kada se rukovodimo onom da nije bitno ko je koje nacije, već kakav je čovjek, pored Dritana opet ostaje prazno polje. U koje se jedino može upisati ništarija ili nikogović. Zavisi kako vam više odgovara.

Ta logika, po kojoj je poželjno, čak potrebno da se bude veći katolik od pape da bi učinio nešto nečasno, istorijski je potvrđena. Nijesu terazijski zagovornici denacifikacije Crne Gore tu bili naročito originalni. Uostalom, njima je bilo bitno da iskorače i dokažu kako crnogorski Srbi nijesu jedini koji su kao zapeta puška spremni da bace šibicu na crnogorsko bure baruta. Kada se ta taj poduhvat pronađe jedan Albanac, onda stvar postaje mnogo ozbiljnija i po srpske imperijalne ciljeve u Crnoj Gori – ubjedljivija. Jer, eto, čak ni Albanci ne žele tu nezavisnu Crnu Goru.

Sve sam uradio kako si rekao! Jesam li bio dobar šefe?

Crna Gora mu tu dođe kao neki indijanski rezervat na kome Eskobar, Vučić i njima slični eksperimentišu. Što sofisticiraniji pristup u degradaciji crnogorske državnosti– to posao izgradnje srpskog sveta treba da spolja izgleda manje prljav.

Zaista je teško i pomisliti da bi u bilo kojoj afričkoj zabiti neki kolonizator ili osvajač uspio da pronađe i angažuje nekoga ko će se staviti na raspolaganje da sopstvenom plemenu uzme istoriju, tradiciju, ili ne daj Bože slobodu. Jer, vrijednosti kakve su čast plemena, sloboda i nezavisnost – u Africi je nešto u što se ne dira. I zato SAD nijesu angažovane ni u Senegalu, ni u Gvineji Bisao. Ali, u Crnoj Gori jesu da bi je izgradile po sopstvenoj mjeri i viđenju koje se mijenja od administracije do administracije.

Ovdje izdajnika i izroda ima na svakom koraku. Da nema, ne bi dobili tako zvučne i zgodne epitete. Zamislite: čovek koji je etnički Albanac i čiji su narod nacionalni Crnogorci najmanje jednom u minulom vijeku spasili od četničkog (čitaj: srpskog) pogroma, gura prst u oko Crnogorcima, otimajući im u ime zajedničkog dželata istoriju, tradiciju, grobove predaka, a uskoro i slobodu. Polako, uskoro će na red doći i nezavisnost. Ne bi me začudilo da za tu priliku odaberu nekog Roma, koga će uspjeti da motivišu da stavi paraf na anšlus.

To što je u sadejstvu sa Gabrijelom Eskobarom i srpskim popovima uradio Dritan Abazović, teško da ima uzor u civilizovanom svijetu. On je, zapravo, sva nepočinstva DPS-a u koketiranju sa Amfilohijem Radovićem, sve skaradnosti Sveta Marovića i Filipa Vujanovića dok su obrazlagali superiornost svetosavske ideje, svo ljubljenje podova i popovskih ruku Zdravka Krivokapića – sažeo u jedan paraf. On se, zapravo, deklarisao kao sakupljač sporadičnih nesojluka, neznanja, nesnalaženja svojih prethodnika, poručujući im: sad ćete vi da vidite kako se to radi. Jer, ni četnik, izgleda, nije dobar četnik ako nije Albanac.

Opet po američkom scenariju?

Tužan sam što moram da konstatujem kako tek sada vidim da moj razlaz sa Glasom Amerike u kome sam proveo 22 godine života i rada, nije lani bio slučajan. Htio to priznati ili ne – i ja sam dio ovog istog scenarija. Neko je jednostavno procijenio da ja u tome neću željeti da učestvujem, da ću se pobuniti, da će nastati kuršlus – i odlučio da pronađe dvije fukare koje će mi namjestiti razlog za prekid saradnje.

Uz poštovanje one Amerike zbog koje sam 1999. godine prihvatio posao u njihovoj Vladinoj firmi, sa kojom me veže ugovor do juna 2023. godine (dakle, još skoro godinu sam njihov ugovorac), biranim riječima ću opisati moje viđenje uloge SAD-a u slomu Crne Gore. Nešto po principu: Amerika dala, Amerika uzela. Jer, nemojte biti naivni: kao što su 2005. SAD kupile zgradu na Kruševcu i počele da grade ambasadu prejudicirajući ishod referenduma o državno-pravnom statusu, tako su rušenjem DPS-a 2020. godine i postavljanjem dvije marionetske, prosrpske Vlade, krenuli u proces razdržavljenja Crne Gore.

Samo jako Dritane! Napred u ”srpski svet”…

Naravno, nije Dritan Abazović patentirao da u politici treba jedno misliti, drugo pričati, a treće raditi. To je vidio od svojih pokrovitelja, posebno od onog jednog koji nosi egzotično prezime. On ga toliko oponaša, kopira i citira, da čak i američke tajne službe, kada govore o Eskobarovoj vezi sa Abazovićem, to definišu kao „ista postelja“.

Potpisivanjem ugovora sa Crkvom Srbije kojom je pokopao istorijsku šansu Crne Gore da nas približi Evropskoj uniji, Dritan je zapravo jednim udarcem ubio dvije muve: pristao na sve što je tražila Beogradska patrijaršija i kao nikada primakao Crnu Goru inicijativi Otvoreni Balkan. To je, znate već, ona skupina zemalja, tj. ona družina, koja je nedostojna vrijednosti evropske demokratije, osuđena da tavori u toru kvazi državica koje nikada neće ući u EU. Sve u korist zadovoljenja dva velikodržavna projekta. Jer, Evropska unija to društvo neće, čak ni po cijenu da imperijalnu šapu na njih stavi lično Vladimir Putin. Uostalom, ni Srbija više nije jedino mjesto na Planeti gdje se kliče ruskoj agresiji na Ukrajinu. U Istanbulu, u Turskoj, koju EU takođe decenijama tjera od sebe, cio stadion kliče novom evropskom Fireru. Ko kaže da se zvanična politika u Crnoj Gori uskoro neće okrenuti svom prirodnom savezniku, Rusiji? Uostalom, sada postoje sve pretpostavke za to.

No, da se vratim američkoj demokratiji. Ne znam da li su istinske demokrate, ili su pak samo neoprezni, tek moji organizatori boravka u SAD u ime američke Vlade, priredili su mi svojevremeno dva sastanka sa ljudima koji su na mene ostavili neizbrisiv trag. I sastanci i ljudi. Najprije sam ručao sa dva tamnoputa profesora sa Fakulteta za novinarstvo Kolumbija u državi Mizuri. Umjesto hvale o američkoj demokratiji, obojica su mi se žalili da su kao crnci diskriminisani. U jednom trenutku su me pitali gdje ću otići u nastavku svoje turneje. Kada sam im kazao da idem u Kaliforniju, Arizonu i Njujork, pogledali su se i skrušeno konstatovali: „Mi to nikada nećemo obići“. Tako divni ljudi, a tako daleko od blagodeti američkog načina života. Možda zato što su crnci?!

Drugi susret koji mi je zaparao moždane vijuge bio je onaj sa meksičkim konzulom u Finiksu, u Arizoni. Čovjek mi je pričao da su Meksikanci u Americi nepoželjni, da ih primaju jedino da budu komunalci i čistači klozeta, da ih diskriminišu, proganjaju a nerijetko i ubijaju.

Onda, nakon ovih sjećanja, nakon uviđanja koliko ima diskriminisanih naroda i rasa u Americi, pomislim na Eskobara i zapitam se: šta u njegovoj predstavi znači Crna Gora? Šta je to, osim slavnih bitaka i junačkih pogibija, Crna Gora ponudila svjetskoj civilizaciji da bi on došao u nju sa predubjeđenjem da treba sačuvati vrijednosti njenog identiteta? Zašto bi se on zalagao da opstane tamo neka, imaginarna „sojska i čojska“ Crna Gora, koju ne želi ni polovina njenog stanovništva? Konačno, zašto posmatrano u pragmatičnoj ravni ta Crna Gora, koju tako silno želi etnički i geografski bliska Srbija, ne bi poslužila kao kompenzacija za Kosovo, čiju etničku i političku homogenost niko na svijetu ne može osporiti.

Zato se pronađe neki Dritan da potencira mane države od nezavisnosti na ovamo kakve su organizovani kriminal i korupcija, da pomene 5-6 porodica koje su se obogatile od šverca (a šverc su aminovale i nadgledale upravo SAD) – i donese se zaključak da i nije neka šteta da takva država propadne. Ili da joj se promijeni etnička struktura, svejedno.

Crnogorce uvijek možemo tretirati kao Indijance. Simbolično im dozvoliš da nose narodnu nošnju, da igraju folklor, pustiš ih da za neki praznik mašu zastavom (prije nego napujdaš policiju na njih) – i ponudiš ih turistima kao atrakciju. Uostalom, prosječan američki državni činovnik koji se bavi Balkanom, razmišlja ovako: dali smo im državu, a oni su je za deceniju i po raskubali, pretvarajući je od domovine u imovinu.

Nema više Crnogoraca, postoje samo brda u kojima su oni nekada živjeli – rečenica je koju tako silno, što glasnije, žele izgovoriti svi učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata prema Crnoj Gori, njenoj državnosti i njenom identitetu.

Na okup, Crnogorci!

Postoji, ipak, nešto nematerijalno što ni Eskobar, ni Dritan, niti bilo koji ovdašnji izrod još nijesu oteli ovome kršu: to su dostajanstvo, čast i ponos koji traje i izvire iz svakog grumena ove zemlje koju je natopila krv naših predaka.

Jer, da nije tako, ne bi Dritan i pop Prle, poput dvije muške kurve koje nakon burne noći i kolektivnog razvrata moraju da se nađu u istoj kući, krenuli u Vilu Gorica da tamo učine završni čin svog nesojluka. Znate, kurve koje učestvuju u grupnjaku, ujutru odu pod Ostrog ili u prvu obližnju crkvu da se tamo pokaju, postide. Ali, ne: ove dvije kurve sa bradama i očima punim zla, nakon što su izronile iz tamne noći pune laži i mržnje, obavile su završni čin svoga kurvarluka u vidu antologijske krađe tuđeg kulturnog blaga. Bez stida i dostojanstva. I bez kajanja.

Kurvanje u Vili Gorica – 18+

Da je drugačije, da su ubijeđeni u ispravnost, moralnu veličinu i društvenu korisnost onoga što čine, oni se ne bi krili, već bi ponosno iskoračili kroz veliku kapiju i vrata Vile Gorica. Ali, znate, postoji i sporedni ulaz u Vilu, baš za ovakve situacije i ovaj profil ljudi. Na ta sporedna vrata, nedostojna čovjeka, ulazili su godinama špijuni, žbiri i izdajnici. Oni koji su prodali sve što se moglo đavolu dati, uključujući i obraz.

Pravdanje da je sve učinjeno u cik zore kako se ne bi pravila pompa, samo je žvaka za naivne. Da je zaista ovim činom stavio tačku na temu koja dijeli društvo, da je otvorio prostor za evropski hod Crne Gore, da je spriječio ruski uticaj, Abazović bi ušao u majbaha i čekao da ga oduševljene mase zaspu cvijećem. Ali ne, ovaj čin je fukarluk bez presedana, prevara neviđenih razmjera. Ovim je Ura, kada se sve pretvori u brojke, darovima svetosavskoj sekti pretekla sve ono što su za 30 godina činbenici bivšeg sistema oteli od države. Nakon ovog čina, dvije kurve su utekle jednako kao što su u Vilu došle.

U jednoj stvari ipak treba biti oprezan. Ugovor sa Crkvom Srbije ipak je samo niži pravni akt koji je odraz trenutnih odnosa snaga u društvu. On pokazuje snishodljivost i uslužnost aktuelne većine prema jednoj paramilitarnoj organizaciji koja sve više gubi povjerenje naroda. Izmijeniti taj akt samo je stvar rutine, uz samo par preduslova: da se konsoliduje crnogorska Crna Gora, da većina stanovnika ove zemlje shvati da su grobovi njihovih predaka sada u katastru susjedne države i da se Crna Gora oslobodi pogubnog i malignog uticaja svetosavske sekte.

Ali, kako i kada? Dok u medijima i na društvenim mrežama ljevičarske partije koje navodno štite crnogorski identitet glasno kukumavče, sve više Crnogoraca koji bi malo udesno, žale se da ih niko ne štiti od državnog terora. Kako god okreneš, Crnogorci su danas sirak tužni bez nigđe nikoga. Ipak, umjesto polemike o tome ko je kriv za ovo što nam se događa, potrebna je akcija.

Ovo su teška vremena. Ovo je doba u kome je srpski hram važniji od bolnice. Vrijeme u kome je pop bitniji od učitelja. Svetosavlje preče od crnogorstva. Sekta ispred konstitutivnog naroda. Ovo su potonja, dritanska vremena. A zlo vrijeme naiđe i prođe. Jednom mu dođe kraj.

Zato, na okup Crnogorci, ako nas ima!

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije