Svetosavlje je samo iluzija koja služi da bi se raspirivao šovinizam

Piše: Stevo Vučinić

U manjinskoj Vladi neće biti etničkih Crnogoraca, a  nije ih bilo ni u DPS-ovoj, sem deklarativnih. Doduše nije ih bilo ni u vrijeme socijalističkoga poretka. Nekolicina koja su se u ono vrijeme zalagala za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorski jezik, imali su dosijea u DB-u. Njih je nadzirala posebna Uprava u Obavještajnoj službi, zadužena za radikalne nacionaliste i ekstremističke pokrete. Bili su okvalifikovani kao prijetnja poretku; kako tada tako do dana današnjega. Dok su Srpska crkva i srpski ekstremisti mogli nesmetano da podrivaju ustavni poredak i sruše ga 10. januara 1989. godine. Da bi, 33 godine kasnije, Evropski parlament, 9. ovoga mjeseca, izrazio zabrinutost, između ostaloga, zbog Srpske crkve, koja, za sopstveni i za račun Rusije, u Bosni i Crnoj Gori sije śeme razdora među lokalnim stanovništvom, podstiče pristrasno pisanje istorije i promoviše antievropske programe.

Pa bih promotere takve politike, iz bivše, sadašnje i buduće vlasti, pitao: Ako etničke Crnogorce, koje zbog zalaganja za očuvanje suvereniteta zemlje i njenoga dostojanstva, na koje se skoro dva vijeka nasrće, kvalifikujute radikalnim nacionalistima, koje kao takve, od 1945. do danas, vodite u DB-u, odnosno, ANB-u, zašto Evropski parlament nije izrazio zabrinutost i upro prst u njih, kao remetilački faktor evropske bezbijednosti? Nego je prstom pokazao na vaše štićenike – Srpsku pravoslavnu crkvu.

Crnogorci kao smetnja

Očito da su etnički Crnogorci bili i ostali smetnja svakoj vlasti. Bivša, zaklanjajući se iza toga etnonima, i baveći se realizacijom privatnih poslova, uglavnom, na nečasan način, dala mu je još i izrugujuće i kriminalizovano značenje. Tako da su oni danas u javnosti, na neki način, obilježeni tim pojmom, koji se povezuje sa nečasnim poslovima i kriminalom. Svaki njihov pokušaj odbrane državnih i nacionalnih interesa dovodi se u vezu s tom i takvom istom vlašću, kojoj su inače služili što i čobanima stado –  šišanju, muži i klanju. Prvo im je u svoju korist “pomuzla” patriotizam, pa onda decenijama “šišala” glasove i konačno mačem osvete ih “poklala” za dobro koje su im učinjeli – omogućili su da neki, čak od uličara i kriminalaca, postanu državnici i oligarsi.

Da bi na kraju, na opštu nesreću, bivša vlast odbila da im pruži ruku da je spasu. Ponašala se kao jedan beogradski pop iz vica, koji se  udavio u Moravi. Prisutni seljaci, bezuspješno su pokušavali da ga navedu da im doda ruku da ga izvuku, ali je on odbijao. Kad su popadiji referisali o tom njegovom aktu i njegovoj sudbini, zakukala je iz mozga: “Ljudi božji što za zlo vikaste: daj pope ruku! Trebali ste: mati pope ruka! Nije on naučio da daje, no da uzima”. Zato se i bivša vlast DPS-a i koalicionih partnera politički udavila, jer nije šćela da doda ruku etničkim Crnogorcima, da joj pomognu – nije bila naučila.

Teroristička kampanja

Pa se zato sada Evropski parlament bavi njihovim štićenikom, koji podriva evropsku bezbjednost. No, kad se već bivša vlast nikad nije brinula, što Srpska crkva decenijama javno vodi terorističku kampanju, ne samo protiv Crne Gore nego i Evrope, fala bogu velikome da se bar Brisel zabrinuo. Jer združene, Vlada i Srpska pravoslavna crkva, okupljene oko bizarne ideje svetosavske države, državni i duhovni autoritet koriste kao pravan za realizaciju mračnih namjera u korist Beograda i Moskve, uperenih protiv evropske bezbijednosti. Bivšu, ionako samo zanima da se vrati na vlast, ponovo trguje crnogorskim interesima s Beogradom, puni džepove i opstaje na vlasti. Dok mitropolit SPC-a, Joanikije Mićović, štićenik svih crnogorskih Vlada, glede zločinačke agresije Rusije na Ukrajinu, javno podržava eksponenta Ruske crkve u Ukrajini, Onufrija, i izjavljuje “Crna Gora je projektovana da bude mala Ukrajina”.

Indirektno legitimizira zlo koje čine ruske trupe u Ukrajini i priziva ga u Crnoj Gori. Samom funkcijom koju obnaša kao takav, opasnost je po mir u zemlji. Ne samo on, nego i svi njegovi, nalikuju skupini zatucanih vjeskih fanatika, zbog čega i jesu opasni. A brat mu etničke Crnogorce još i pismeno kvalifikuje kao nule i nepostojeće ljude. Prikazujući ih kao kriminalce i krivce za svoju sudbinu koju im priželjkuje, javnost lišava saosjećanja prema njima, kao mogućoj žrtvi. Mirne duše oba se mogu nazvati inteligentnim kurjacima, žednim krvi. Svi oko Joanikija,  i oni koji su iz vlasti za njega, rade protiv slobode sopstvene države i naroda, okivajući ih u ropske lance. Indirektno prizivaju i građanski rat u kome bi etnički Crnogorci bili meta.

Dva puta se Crna Gora spašavala od jednoga odrođenoga Srbina, Ličanina Mihaila Omerpaše Latasa, koji je s osmanskom ordijom 1852/3 i 1862. godine nasrtao na Crnu Goru. Ali mu nije padalo na pamet da zatre i istrijebi njene stanovnike. Osmanlije, i sam Omerpaša Latas, za Joanikija i njemu slične, bili su ljudi i gospoda. S njima smo se s handžarom i džeferdarom u rukama ljudski razišli. S Joanikijem i njegovim to se tako neće završiti, jer lešinarski prizivaju međunarodnu pomoć da se s nama razračunaju. Njima je svetosavlje samo iluzija kojom se služe da bi raspirili šovinizam, koji za metu ima, ne samo Crnogorce, nego i katolike i muslimane. Tako kreiraju duhovni ambinjent koji pogoduje ekstremističkim skupinama da nasrnu na državu i fizički je liše nepoželjnih. Jer tom svetosavskom svijetu savremena nauka ne otvara oči nego ga drži zaslijepljenim perspektivom “lepoga srpskoga srednjega veka, u kome nema mesta za druge i drugačije”.

Lešinari

Prije skoro dvije godine silom, prijetnjom i medijskim manipulacijama uspjeli su na izborima da obore Crnu Goru na koljena, što ih je osokolilo. Imali su i podršku međunarodne zajednice. Baš kao pravi lešinari na Crnu Goru su bili navalili svu silu ovoga svijeta, počev od “kamenjarki” iz “picinoga parka” u Beogradu, pa preko SANU-a i državnoga vrha Srbije sve do nekih velesila, samo da urnišu zemlju svojih predaka. I uspjeli su – pobijedili su, doduše, poduprti i protivustavnim i nezakonitim miješanjem Srpske crkve u izborni proces. Na sličan način, njihovi duhovni očevi, nakon Prvoga rata, 1919. godine, koristeći se Francuzima i međunarodnom zajednicom, divljački, takođe i lešinarski, nasrnuli su na 300.000 izgladnjelih stanovnika Crne Gore, napanutih španjolicom, koja je u grob poslala više Crnogoraca nego ratne okolnosti, i takođe pobijedili.

S tom razlikom, što je prošlogodišja pobjeda kod njenih aktera izazvala ekstazu četničkoga orgijanja, koja je uzrokovala mentalno preopterećenje, kao da su konzumirali haluciogenu susptancu. Pa su umislili da su im etnički Crnogorci krivi za sve njihove “kosovske” nevolje, što ih dovodi do suludog zaključka da se s njima treba razračunati. Nije im se čuditi, jer mnogi, u svetosavskom transu, razgovaraju i s kamenjem. A novi režim, upravo legitimizira ekstremne stavove, fantazije i ideologije lišenja Crne Gore od svega crnogorskoga, kao državni projekat. Zato iz straha koji potiče od brutalne aneksije, oružano štićene, sa krvavim rezultatima 1918. godine i još brutalnijih sukoba srpskih četnika sa domoljubima u toku Drugoga svjetskoga rata, moramo preventivo ustati u odbranu prava da budemo narod i suverena država. Imajući u vidu nasilno rušenje ustavnoga poretka 1989, neuspjeli pokušaj 1998, i nasilni 2006. godine, i njihove posljedice, možemo pretpostaviti sudbinu.

Sa Kalemegdana se oštre noževi

Upozoravamo građane da politički šarlatani, koji sve znaju i za sve imaju odgovor, nemaju ga u slučaju unutrašnjega oružanoga sukoba. U njega se NATO ne bi miješao, koliko svojevremeno u oružanome sporu, članica NATO-a, Grčke i Turske oko Kipra i sada u Ukrajini, i ostali bi smo sami sa sobom. Patriotizam je na najniže grane, 84 manastira su skladišta naoružanja i kasarne a crkveni oltari katedre s kojih se omladina naoružava mržnjom prema Crnoj Gori.

Srbija s kojom se graničimo, najnaoružanija je zemlja Blakana. S njenoga Kalemegdana oštre se noževi i prijeti Crnoj Gori. Etnički Crnogorci se nazivaju ustašama, milogorcima i odrođenim Srbima, a Crna Gora srpskom zemljom koja se odmetnula od matice Srbije, koju treba milom ili silom ponovo pripojiti. Zato je red da svako ponesu svoj krst i brani civilizacijske vrijednosti koje su napanute i svrhu postojanja Crne Gore. S ruke su nam unutrašnje sile koje građane povezuju kroz prošlost, koju simbolizuju Lovćen i Cetinjski manastir. Te sile su se slamale sve vojske koje su kretale na Crnu Goru. Ona je uvijek neprijateljima bila pakao na zemlji. A svaki napad na Crnu Goru imao je razorne posljedica po napadača. Kako onovremenim tako će i savremenim.