Povežite se sa nama

Region

DEUTSCHE WELLE ANALIZIRA: Šta je razlog skupe trke u naoružavanju Hrvatske i Srbije

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

U vojsku se zaista ulaže sve više s obje strane granice, a i na uporednom popisu Global Firepower koji analizira čitav niz faktora, od tehničke opremljenosti do finansijskih izdataka se obje zemlje uspinju na ljestvici: Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je smještena na 60., Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto. Već je i to argument i službenom Zagrebu i Beogradu kako je ”sveta domoljubna dužnost” odobriti sve veće vojne izdatke

O nabavci nekog novog oružanog sistema naširoko se raspravlja i među domaćom i čak još više, publikom susjedstva. No i ta skupa „trka“ se više čini kao nadoknada trauma iz prošlosti – na obje strane, piše Deutsche Welle” na hrvatskom.

Kampfjet Frankreich Libyen

Potpisivanje ugovora o nabavci i prelijetanje dva francuska aviona Rafaele nad Zagrebom je opet raspirilo maštu „stratega u papučama“ s obje strane granice. Po kuhinjama i kujinama, kafićima i kafanama se naveliko raspravlja o brzini, manevarskim sposobnostima, paleti naoružanja… Da li će hrvatski Rafaele biti bolji od Mig-a 29 kakve ima Srbija? Doduše vazdušne bitke se u današnjem dobu raketa najčešće svode na tačkicu na radaru, ali Srbija jeste izgubila pet takvih Migova u toku savezničke operacije na Kosovu.

U vojsku se zaista ulaže sve više s obje strane granice, a i na uporednom popisu Global Firepower koji analizira čitav niz faktora, od tehničke opremljenosti do finansijskih izdataka se obje zemlje uspinju na ljestvici: Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je smještena na 60., Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto. Već je i to argument i službenom Zagrebu i Beogradu kako je „sveta domoljubna dužnost“ odobriti sve veće vojne izdatke.

Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je smještena na 60., Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto.

Golemi novci – ali za što?

Po statistikama organizacije SIPRI, Hrvatska je 2013. za vojsku potrošila 837 miliona dolara (1,6% BDP-a), najnoviji podaci govore o 1.035.000.000 dolara (1,8%). Kod Srbije je to teže reći jer nije praksa da baš svi vojni izdaci prolaze kroz tamošnji parlament. Ali Štokholmski mirovni institut polazi od pretpostavke kako je Srbija 2013. potrošila 836 miliona dolara (1,9% BDP-a), a trenutno kalkuliše s milijardom i 121 milion dolara (2,1%).

I takvi astronomski izdaci ostavljaju dubok utisak na naše „stratege u papučama“. Tim više što zaboravljaju kako su vojni izdaci (ponekad čak i u jednoj Njemačkoj) pravi Eldorado korupcije i nepotizma gdje će novac otići baš svugdje osim u novo oružje, a barem u tome na Balkanu ima vrhunskih specijalaca. Povrh toga, golem dio onoga što se teoretski računa kao vojni izdatak u Hrvatskoj, odlazi i kao mirovina ratnim veteranima. U Srbiji je još gore: procjene govore kako dobra polovina vojnog budžeta odlazi na plate i davanja, a zbog nacionalne pripadnosti velikog broja nekadašnjih časnika JNA, opet je bila Srbija mjesto kamo su se naselili nakon raspada Jugoslavije i gdje primaju penzije – mada nerijetko žive u upravo jadnim uslovima.

“Ne ponovilo se…”

Utoliko je i kod nabavke novog naoružanja teško reći, je li važniji vojni – ili politički i psihološki argument traume posljednjeg rata. Hrvatska je neosporno krenula u rat opremom iz Tehničkog muzeja i fundusa Jadran filma iz partizanskih filmova – inventar filma o Džingis Kanu s Yul Brynnerom je ipak ostao u skladištu. Dalek je put od poljoprivrednih aviona i bojlera s eksplozivom do, ako hoćete; ovih Rafaela.

Trauma u Srbiji je zapravo istog korijena: JNA je nekada glasila kao jedna od najvećih vojnih sila Evrope, ali već jedva naoružana – i odlično organizovana teritorijalna odbrana Slovenije je napravila budalu od te vojske. Teško se može osporiti činjenica da je i Slobodan Milošević „pao“ ne zato jer je poveo čak četiri rata u bivšoj Jugoslaviji, nego zato jer je u sva ta četiri rata zapravo doživio poraz.

Je li to “prava” trka?

„Ponos” i „sramota” su bitni elementi ove nabavke oružja, ali tu ostaje najvažnije pitanje: motiva nekakve „trke”. Dok je trka u naoružanju velesila u doba nekadašnjeg Hladnog rata bila utemeljena u, kako se duboko vjerovalo; jednog dana neminovnom vojnom sukobu Istoka i Zapada, kod Srbije i Hrvatske se to jedva može reći.

Opet, prije svega iz propagandnih razloga, možda i ima maštanja u porodicama pobjeglih iz Hrvatske o „povratku na vjekovna ognjišta“ Krajine na tenku, ali teško da iko u Srbiji – i pogotovo tamošnjem državnom i vojnom vrhu, čak i nakon „kile belog“ ozbiljno opet razmišlja o granici „Virovitica-Karlovac-Karlobag“. S hrvatske strane je pak nekakav osvajački sukob prema Srbiji – doslovce nezamisliv.

Nikad ne reci “nikad”

No krajem osamdesetih prošlog stoljeća se u Jugoslaviji mnogo toga činilo „nezamislivo”, a sve oštrije nacionalističke riječi koje se opet čuju u Bosni i Hercegovini bolno podsjećaju na te dane. Je li ponovno zamisliva „pomoć golorukom narodu“ u susjednoj državi? Sarajevo je zaista u potpuno drugoj ligi kad je riječ o izdacima za naoružanje: SIPRI evidentira da tamo izdatak za vojsku proždire 168 miliona dolara (0,9% BDP-a) što je dovoljno za 121. mjesto svjetske ljestvice. Ali službeni Beograd tvrdi kako „nikad nije“ učestvovao čak i u prošlom pokolju koji se zbivao u BiH, a ne samo što je čak i Tuđman shvatio kako ga je skupo koštalo popuštanje interesima tadašnje „hercegovačke frakcije“ u HDZ-u uplitanjem u susjednu državu, nego današnjem Zagrebu bi takva intervencija bila doslovce političko samoubistvo.

Kad je riječ o Srbiji, zapravo malo ko očekuje čak i otvoreni vojni pohod na Kosovo (na pretposljednjem, 139. mjestu Global Firepower). Ali razlog što je Vučić nedavno spontano „odao vojnu tajnu“ i novinarima nabrojio čitav popis oružanih sistema koje stižu u Srbiju, od helikoptera i raketnih sistema do oklopnih vozila su zapravo dvije poruke: prva je, kao što je svojevremeno izjavio tada kao ministar odbrane Srbije, Aleksandar Vulin kako se „više nikad neće dogoditi užasi Oluje i Bljeska, a da nemamo čime i da ne znamo kako.“

“Sad je drugačije”

Druga je poruka još važnija, posebno prema Kosovu: ovaj put iza Srbije „stoji Rusija” jer gotovo svo oružje koje spominje ili stiže iz te zemlje – često kao „poklon“, ili potiče iz nje kao helikopteri Mi-35P iz Kipra. Tu čak i nije problem što, kako sa zadovoljstvom komentarišu „stratezi u papučama“ pogotovo s druge strane granice, Srbija najvećim dijelom zbrinjava krupni vojni otpad „braće po vjeri“: i nedavni poklon još šest Migova 29 je bio uslovljen da Srbija plati njihov potpun remont. Kipar se pak rješava tih helikoptera jer nema 100 miliona dolara koliko će u sljedećim godina trebati za njihovo održavanje. Ali najveći problem je nešto drugo: Srbija je već imala priliku bolno shvatiti kako Kremlj isključivo slijedi svoje, a ne interese Beograda. A ruski interesi su ponekad ovakvi, ponekad onakvi.

Drohne vom Typ RQ-1 Predator

I Rafaeli koje nabavlja Hrvatska su korišteni tako da pored maltene milijarde eura, treba računati i troškove njihovog održavanja, obuke pilota i već samo gorivo koje troše u letu. To je takođe problem čak i njemačkog ratnog vazduhoplovstva: piloti moraju sakupiti dovoljno sati leta, ali letjeti je veoma skupo. S jedne strane zaista nema smisla da iko riskira život i sjeda u preostale prastare „letlampe” koje ima hrvatska vojska: prvi Mig 21 je poletio još 1956. godine. Ali s druge, takvi avioni su u današnjem dobu vojnih sukoba na najboljem putu doživjeti sudbinu bojnih brodova prije Drugog svjetskog rata.

Budućnost ratovanja je već počela

I basnoslovno skupi bojni brodovi su bili ponos mnogih nacija dok nije u Pearl Harboru uništena maltene čitava američka pacifička flota srazmjerno jeftinim avionima i još jeftinijim torpedima. Takvih preokreta je mnoštvo u vojnoj istoriji i još jedan se upravo događa. To jest nešto zbog čega se i pravi vojni stratezi bude noću obliveni znojem: već sad su tu bespilotne letjelice, a i obuka pilota današnjih aviona je basnoslovno skupa. A bez pilota, čak i ako budu oborene – kao nedavno američka od Iranaca u Persijskom zalivu – nije veliko zlo. Jer počeo je ciber-rat.

Najveća slaba tačka takvih današnjih bespilotnih letjelica je komunikacija – prvi cilj ciber-ratnika. Ali što ako se naprave letjelice koje imaju vlastitu „pamet”? Koje vještačkom inteligencijom neće biti samo u stanju „prepoznati“ uniformu neprijateljskog vojnika, nego možda čak i lice, na primjer zapovjednika i obrušiti se na njega u samouništavajućoj misiji? I tu neće biti samo jedna bespilotna letjelica negdje daleko na nebu, nego čitavi rojevi koji će biti poslati na neprijatelja?

S takvim oružanim sistemima se već eksperimentiše. Ratovi će izgledati drugačije nego s ovim oružjem koje se gomila. Ali neće biti manje krvoločni, piše u analizi “Deutsche Welle”.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije