IZRAEL I PALESTINA: Kobajagi zaustavljeno zlo

U Izraelu, Palestini i svijetu koji ih posmatra ništa novo: Ciljane provokacije, krvavi i rušilački odgovori na njih nastavljaju se dok međunarodne organizacije, “lideri” i humanitarci pozivaju na prestanak sukoba

Piše: Zlatko Dizdarević

Mediji priču interpretiraju uglavnom shodno dirigovanim opredjeljenjima, neznanju i predrasudama – a Palestine sve manje. Kao uvijek. Oni razumni po svijetu što ne dopuštaju da ih se i ovim povodom pravi glupim i slijepim, na protestima su glasni ali se ne pitaju. Zlo nije zaustavljeno a mira i pravde ni na vidiku. Pojedinačni i grupni interesi i  motivi za nasilje opet su pobijedili. Mir i sanjana palestinska država uz sigurni Izrael – nisu. Žrtve se broje rutinski, a manje se pominje cifra što je kapitalna za osnovni zločinački poduhvat: više od sto hiljada  Palestinaca ostalo je u Gazi bez ikakvog krova nad glavom, bez struje, vode… Temeljni  cionistički cilj tamo, “zemlja bez naroda”, za novi veliki korak bliži  je snovima onim još iz Balfurove deklaracije 1917. kojoj su strateški i dalekovido kumovali Britanci.

Farsa današnje situacije, na prvi pogled, jeste da su “prekid vatre” u noći sa četvrtka  na petak bezmalo svi učesnici igre proglasili svojom pobjedom. A onda, nakon proslave pobjede samo nekoliko sati poslije, nastavili sa sukobima u Jeriuzalemu, na platou pred Al Aqsom, tamo gdje je 11 dana ranije  krvavo i ciljano nasilje i počelo.

U najkraćem, podsjećanja radi: Palestince su u Jeruzalemu tokom Ramazana u svetom gradu ciljano, planirano i brutalno, policija i razulareni doseljenici provocirali i napadali.  Barikadama im je onemogućeno okupljanje u Starom gradu, pred Damaskus kapijom, tradicionalnim sastajalištem  mladih nakon okončanja dnevnog posta. Počelo je pendrecima i kamenjem, završilo krvlju i haosom. U isto vrijeme, krenule su ciljane deložacije palestinskih familija u Istočnom Jeruzalemu, prema UN planovima o dvije države – glavnim  gradom samostalne Palestine. Operacija je uobičajena. Dovedeni “settleri”, bez ikakve veze sa imovinom protjeranih, već su čekali organizovano useljenje. U blizini kvarta Sheih Jarrah gdje se “legalna” otimačina dešavala, tutnjale su kolone cionista, doseljenika, slaveći provokativno “Ples zastave”, dan glorifikacije Davidove zvijezde, kao i Dan Jeruzalema kojim se obilježava osvajanje palestinskog Istočnog Jeruzalema 1967. godine.

Svi sukobi ovi sukobi su potom  ciljano i organizovano preseljeni na plato Al Aqse pred ključnu molitvu 28. noći Ramazana. Operacijom je dirigovao komesar  jeruzalemske policije, tamo poznati ekstremista, Netanyahuov pulen, general Yaakov Shabtani. Krv je pala na velikom prostoru između  Al Aqse i zlatne Kupole na stijeni, ali i unutar same džamije koja je  za muslimane treće  najsvetije  mjestom u svijetu.

Ostalo je poznato. Hamas, najsnažnija islamistička i vladajuća partija u Gazi (proglašena terorističkom u svijetu) gdje je i nastala početkom prve intifade, palestinskog ustanka krajem osamdesetih, poslala je ultimatum policiji u Jeruzalemu da se u roku od 24 časa povuku sa platoa Al Aqse ili će raketirati Izrael. Dan kasnije, počelo je obostrano  raketiranje. U jedanaest dana bombardovanja, takozvanim “raketama” iz Gaze, u Izraelu je ubijeno dvanaest stanovnika od kojih dvoje djece. Oštećeno je nekoliko zgrada. Činjenica je da do sada neupitno  efikasni izraelski  odbrambeni sistem “Iron Dom” nije zaustavio baš svaki projektil lansiran iz Gaze. Zanimljiva  je zato lansirana  konstatacija iz Jeruzalema, pokupljena u svijetu, da toliko hamasovih “raketa” nije čak dobacilo ni preko granice Gaze i da su zato one, znači, pobile “značajan broj” onih  što se vode kao poginuli u Gazi!

U žestokom odgovoru na ove “hiljade raketa iz Gaze”, izraelska avijacija  razorila je još neutvrđeni broj stambenih kuća, javnih objekata, saobraćajnica, instalacija ali i “kilometre” hamasovih tunela, uz njihove brojne vojne objekte. Broj ubijenih stanovnika Gaze, objavljen neposredno nakon prekida vatre je 232, od kojih je 65 djece i 39 žena. Netanyahu je ponovio više puta kako je među njima  150 “terorista”.  Oni skloniji crnom humoru i u ovakvim prilikama sada kažu, da kada se tim teroristima pribroje oni koje su ubile granate iz Gaze, onda tamo nema izraelske krivice ni za jednu smrt ! Više od polovice su teroristi a ostali, posebno žene i djeca, žrtve Hamasa.

Priča o ovoj drami u Gazi, Jeruzalemu i još na nekoliko mjesta u Izraelu, prema iole neostrašćenoj analizi sa bilo koje strane – kavih je danas u svijetu malo – posebno  i na našim prostorima na kojima smo sve već uspjeli preknjižiti na lokalni, jadni, mrzilački nacionalistički, vjerski i dodvornički mentalitet – kaže i slijedeće:

Upaljači za operaciju su bili  Netanyahu, njegova beskrajna ambicija i nastojanje da se po svaku cijenu vrati na vlast sa koje je ponavljanim izborima skinut nedavno, nakon petnaest godina vladanja Izraelom sa mjesta premijera. Naravno da su ga podržali svi oni koji su se u tih petnaest godina  tamo ustoličili kao njegovi igrači. Ukratko, mnogo je elemenata da se kaže da je uspio. Barem za sada. Njegovo “maslo” su i zbivanja u i oko Al Aqse, sukobi oko Damaskus kapije,  deložacije u kvartu Sheikh Jarrah i sve drugo pobrojano.  Ideja predsjednika Rivlina da mandat za formiranje nove vlade ponudi nekom drugom, mimo Netanyahua, ozbiljno je dovedena u pitanje. Time i kakav-takav zaokret u politici najekstremnijih vrhova u politici Izraela. I ne samo njih. Nije slučajan podatak iz ankete Newsweeka da je tri četvrtine Izraelaca protiv obustave bombardovanja Gaze. The Times of Jerusalem je još precizniji povodom istog pitanja stanovnicima Izraela: 72 posto su protiv, a 24 posto za obustavu vojne operacije. Uostalom, i Eli Cohen, ministar sigurnosti energično je odbijao pomisao na prekid  bombardovanja Gaze “sve dok ne realizujemo naše ciljeve…”

Naravno, među nezaobilaznim igračima u saldu cijele priče je Hamas, očigledno i vojno i politički ojačao. Do sada se ni ove rakete, ma kakvog kapaciteta i dometa, nisu upotrebljavale. Neupitna im je i ambiciju da dobiju vlast i na budućim izborima u Palestini koje je Mohammed Abbas, Lider Fataha i PLO-a iz Ramallaha, centra”pregovaračke a ne militantne Palestine”, nedavno prvo zakazao nakon petnaest godina, a onda odgodio. Razlog, “dok Izrael ne dozvoli Palestincima u Jeruzalemu da na izborima učestvuju”. Hamas je ovo knjižio kao potez protiv njihove političke moći koja će im još više ojačati u “logoru Gaza” uz “cionistička  raketiranja, ubiojanja i rušenja…” Nakon svega izvjesno je kako je Netanyahu veoma zadovoljan svim ovim što je učinjeno, a posebno odlukom Hamasa da, bez obira na motive i objerktivne rezultate, odigra kako je odigrao. Za njega povod sjajan.  Jer, jad Gaze je još veći nego što je bio, neke sjene nade što su slutile odlaskom Netanyahua su se izgubile, svijet  je zadovoljan što se više “ne puca” a nastavak priče o sve manjoj Palestiuni i sve većem Izraelu ide dalje.

Na svoj način groteskno je i obećanje zadovoljnog Bidena koji je ustvrdio da će pomoći humanitarno  Gazi u dogovorima sa UN-om i drugim međunarodnim organizacijama “ali samo u saradnji sa legalnim palestinskim vlastima, a ne sa Hamasom…” Zanimljivo je pitanje kako će to izvesti u Gazi koju bezmalo u potpunosti kontroliše Hamas, a mimo njih tamo ništa ne može biti distribuisano. Jad i drama Gaze, nemoć politike, pregovora i ispraznost sada već ciničnih obećanja svijeta, dobili su samo još jednu potvrdu.

Iz ove perspektive, “pobjednici”  najnovije drame tamo jesu ojačali Netanyahu i “njegovi”, radikalizirano  stanovništvo Izraela koje hoće nastavak, ma koliko se i tamo pojavili zajednički demonstranti u korist “palestinskih prava”, potom evidentno ojačali a neporaženi Hamas i, naravno, kobajagi uspješna “međunarodna zajednica koja je zaustavila pucanje”. Zapravo ponovo produžila rok trajanja u ponižavanju  same sebe na slučaju “pravde za Palestinu i siguran Izrael”.

Mnogi okolni igrači namirivali su ovdje svoje interese. Biden je uspio da spase obraz pred Izraelom ne dozvolivši ni sjenu osude Netanyahua kada ga je trebalo zaustaviti  u ciničnim i efikasnim provokacijama i planu. Izjava sveobuhvatnog značenja da “Izrael ima pravo da se brani” pred Palestincima koji ga eto napadaju, već je ponovljena od mnogih poslušnika po svijetu. Ali i podsjetila na osamdesete kada je izjavljivao da su milijarde dolara investirane svake godine u Izrael “najbolja američka investicija…” Istovremeno, zaustavljanjem pucanja će se vjerovatno olakšati i povratak u nuklearni sporazum sa Iranom koji mu je strateški važniji od svega u Gazi jer, ako bilo šta spriječi taj potpis, niko neće imati pravo, pa ni on ni Izrael da se čude kad Iran, legalno, napravi atomsku bombu. Sreća je njihova, da se čovjek malo našali, što je Teheran  mudro odšutio  provokaciju  Netanyahua  (razlika u mentalitetu i političkom kalibru) pa čak smirio i Hezbullah čije bi rakete – da su odaslane na Izrael, bile mnogo efikasnije i dugoročno poučne.

Oni koji su gubitnici, veći i manji u cijeloj priči, odavno ne interesuju ni “pobjednike” ni svjetsku politiku. To su pogininuli, trajno osakaćeni i oni što su ostali bez ičega tamo, posebno nade u nastavak iole normalnijeg života. Ponovo je ismijana  nada u samostalnu  Palestinu kao državu pored Izraela sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Svjetski interesi i na tome zasnovana politika na to već odavno odmahuju rukom, blago kasno. Zašto?

Pa zato što se sa nekadašbnjim elementarnim principima  svjetske politike i međunarodnog prava – sprda kompletna svjetska realnost. Priča zato ide dalje, onako kako se kotrlja već decenijama.  A povodom smisla svega ovoga što nije već odavno “palestinski problem”, već prije izraelsko, u britanskom Guardianu, 15. septembra 2003. godine objavljene su rijeći Avrahama Burga, bivšeg  portparola Kneseta i predsjednika  Jevrejske agencije za Izrael: Pred Izraelcima je težak izbor, “jevrejski  rasizam ili demokratija”, ne možete imati oboje!

Pametnom dosta. Pitanje je samo, koliko je još u svijetu onih kojima je pamet u interesu.