VLAST ŽELI NEMIRE NA CETINJU: Nije njih briga za žrtve i nerede, to im je posljednja prilika da se predstave kao “treća strana”

Piše: Nebojša Redžić

Htjeli to da priznaju ili ne, događaji na Cetinju biće posljednja prilika da se popravi, već uveliko narušeni dignitet aktuelne apostolske vlasti.

Već smo navikli da Krivokapićev režim, umjesto da ponudi promjenu okoštalog sistema, uglavnom preuzima metode i narative bivše, poražene vlasti. Jedan od njih je da se najudobnija i najdugoročnija vladavina obezbjeđuje kada imate dva, nepomirljivo zavađena pola, a vi ste u sredini. Da mirite, da budete glas razuma, da se svijetu predstavite kao faktor stabilnosti.

U lansiranju takve teze nedavno su se okušale Demokrate. Reklo bi se, bez naročitog odjeka u javnosti i utemeljenja u činjenicama. Jer, zamaskirani srpski šovinisti, teško se mogu izdavati za “sredinu”.

Nadovezao se naručeni tekst u današnjim “Vijestima”, gdje imate blastfemiju koja glasi:

-“Udio glasača kojima se ne sviđaju vulgarni nacionalizmi Đukanovićeve i Vučićeve medijske mašinerije je porastao. Može se reći da su kreirana tri bloka: tvrdi crnogorski, tvrdi srpski i treći koji ne želi privatnu državu Đukanovića a ni da bude vazal Vučića”!

Oni bi, dakle, da budu taj treći blok. Ne čelu sa dezorijentisanim Krivokapićem, svemogućim Abazovićem, hedonistom Spajićem i svega nekoliko poslanika povedenih za privilegijama i ličnim statusom.

Da sve bude ravno farsi, potrudio se i njima blizak ministar policije Sergej Sekulović, koji je na današnjem pressu poručio kako su „operativnim radom došli do saznanja da postoje ekstremi sa obje strane i da planiraju radikalizaciju“.

Dakle, istorijska prilika da potvrde tezu o dva bloka i njima koji im ne dozvoljavaju da se potuku, ali ne “apsolutno” – je tu. Na Cetinju. I treba je iskoristiti.

Stvari su matematički egzaktne

E, sada: zamislite državu i njene organe bezbjednosti koji uoči događaja najvišeg bezbjednosnog rizika, izjave sljedeće:

-“Ne možemo da garantujumo apsolutnu sigurnost nijednom građaninu ni novinaru koji 5. septembra bude na Cetinju, jer bi, kada bi je garantovali, morali da imamo po jednog policajca po građaninu”.

To je izjavio ministar policije i implicitno poručio da će se vrlo vjerovatno ekstremi tamo potući, a oni će kao policija samo doći da obave uviđaj kada se sve završi. Ako se uopšte završi.

Ipak, stvari su ovdje – zna to najbolje profesor Perović – matematički egzaktne:

-niko Crkvi Srbije ne brani da ustoliči mitropolita izabranog u Beogradu

-građani Cetinja, njihova Skupština grada i patriote iz cijele Crne Gore traže da se događaj izmjesti negdje drugo

-onaj ko tvrdoglavno insistira da to bude na Cetinju, želi incidente, krv i nemire

I što tu nije jasno?

U slučaju bilo kakveh nereda, dakle, jedinu odgovornost snose oni na vlasti jer je premijer jasno poručio da će popa Mićovića ustoličavati u Cetinjskom manastiru po svaku cijenu.

Manastir pripada Cetinju. opštinska vlast i devedeset odsto građana se protivi tome. Dakle, ovoj matematici nije potreban ekspert iz oblasti prava.

Ili, još preciznije: tzv.Vlada Crne Gore i (ili) SPC, (s obzirom na to da ne postoji jasno definisana granica ko su službenici Vlade, a ko crkve), pokušavaju NASILNO ustoličiti poglavara Crkve Srbije u Crnoj Gori, mimo volje crnogorskoga naroda.

Ako se premijer izabran u toj istoj Crkvi Srbije budi svakoga jutra sa mislima o Crnoj Gori, treba da zna da ga nedolazak na Cetinje neće amnestirati od odgovornosti za eventualne nerede. Tvrdoglavo insistiranje uslužne vlasti Beograda da se Mićović ustoliči u Cetinjskom manastiru, makar i pod kordonima policije, mazohistički je trans tradicionalnih gubitnika koji će i iz ove bitke protiv dostojanstva Cetinja – izaći poraženi.

Bez crnogorske istorije, oni svoju nemaju

Argumenti kojima pokušavaju opravdati još jedan – ko zna koji atak na Cetinje velikosrpske hegemonističke politike – svode se na dvije laži Joanikija Mićovića – da je crnogorsko-primorska mitropolija svetosavska i da su se svi mitropoliti u istoriji birali na Cetinju.

Da je u prilici da to saopšti svim crnogorskim mitropolitima prije Amfilohija Radovića, dobio bi odgovor da nikada nijesu ni čuli za “svetosavlje”, niti su ga pomenuli.

Dalje, kako to da Mićović ne zna da se, recimo, vladika Danilo 1696. ustoličio u Pečuju, vladika Petar I 1784. u Sremskim Karlovcima, vladika Petar II 1833. u Petrogradu, vladika Mitrofan Ban 1885. u Rusiji?!

Uz izvinjenje što Mićovića stavljam u rang sa ljudima kojih nije dostojan. Dobro, osim donekle ovog potonjeg.

Što još Mićović ne zna?

Ako bi svojoj mnogoljubljenoj Srbiji oduzeo onu istoriju koju ona pokušava oteti od Crne Gore i Crnogoraca, ostao bi mu Lazarev poraz na Kosovu, udaja Olivere za Bajazita i izmišljeni lik Miloša Obilića. Čak ni njih ne bi mogli opjevati da nije bilo crnogorskih gusala.

E zato ne odustaju od Crne Gore. Ne trebaju njima ni izlaz na more, ni crnogorske svetinje, nego bi bez crnogorske istorije morali pogledati istini u oči istini i reći – Mi smo zbjeg raznih naroda iz okolnih država.

Srbija nikada nije imenovala gospodare Crnoj Gori. Birani su na Opštecrnogorskome zboru. U Cetinjskom manastiru može stolovati samo njihov nasljednik, a ne neko koga imenuje Crkva Srbije.

Dozvolom da Crkva Srbije na tronu Svetog Petra Cetinjskog ustoliči svoga poglavara, iskopali bismo grob Crnoj Gori, sebi i svojim potomcima, a na dnu toga groba bile bi mošti Petrove!

Ideološkim sljedbenicima onih koji su oteli i u kvake pretopli sveto Zvono Ivanovo, nema mjesta na Cetinju! A ono ječi, pozva nas da se okupimo i pokažemo tuđinu kakvoga smo kova.

Ne okupimo li se Petoga Septembra, nikada se više okupiti nećemo.