Tersitski karakteri

Piše: Milenko A. Perović

Zbiljski život ponekad upadne u žljeb mitološkog arhetipa i oživotvori ga srodnim značenjem, smislom i akterima. Odavno se u Crnoj Gori radi na  oživotvoravanju jednog takvog arhetipa. Skoro se on u punoj snazi pokazao u razmahu ružnog i glupog tersitskog odnosa nekih beznačajnih političara prema značajnim intelektualcima.

Šta je tersitski karakter?

Izraz „Kompleks Tersita“ koristi se u kliničkoj psihologiji. Označava psihopatološki poremećaj, obično u mladeži, smanjenog samopoštovanja zbog tjelesnih nedostataka. Asocijacija na mitološkog Tersita u ovom izrazu nije dobro iskorišćena. Heuristička vrijednost razumijevanja karaktera Homerovog Tersita mnogo je veća i bogatija. Ona upućuje na čestu pojavu da svijest o vlastitoj beznačajnosti kvari karakter. Kvari ga tako što u njemu pokreće destruktivni afektivni naboj koji se po pravilu ispoljava u ružnom ophođenju prema drugim ljudima, posebno, prema ljudima od vrijednosti.

Osoba s tersitskim karakterom bolnu spoznaju o vlastitoj bezvrijednosti sanira pokušajima da druge ljude tretira kao sebi slične. Napaćenoj duši ona lijek traži u ruženju, bručenju, podcjenjivaju, ogovaranju i mržnji prema boljima od sebe.

Ovaj tip karaktera Hegel lucidno opisao proširenom francuskom poslovicom: „Za komornog slugu nema junaka, ne zato što ovaj ne bi bio junak, nego zato što komorni sluga ostaje komorni sluga!“

Komornik s tersitskim karakterom može podnijeti postojanje junaka samo ako mu porekne vrijednost i svede ga na svoju sluganjsku mjeru! Nije mu teško da za svakoga  nađe ružnu riječ! Ljudski bi mu svijet bio podnošljiv samo ako bi se pretvorio u republiku ravnopravnih u bezvrijednosti, svedenih na ništa!

Paradigmatski tip ovakvoga nesretnika dao je Homer u Ilijadi u liku Tersita. Homer za njega nema lijepe riječi. Prikazuje ga kao ružnu i neplemenitu osobu. Ne ruga mu se zbog tjelesnih, nego zbog karakternih mana!

Homer daje psihološko i umjetničko obrazloženje zašto je lik Tersita  načinio oličenjem osobe koja svoje frustracije liječi drskošću prema valjanim ljudima. Izveo je i zakonomjernu implikaciju da takva osoba mora gorjeti od želje da svojom smutljivošću proizvede što je moguće veću štetu ljudima, dakako, ne bilo kojim ljudima nego onima koji je frustriraju zato što pośeduju vrijednosti koju ona nikad neće imati!

Genij za dramsku radnju nepogrješivo na scenu – na kojoj najviđeniji ahajski odličnici vijećaju o sudbini Helade – izvodi bezvrijednog Tersita. Daje mu poganu kritičku ulogu da nasrne na Agamemnona u trenutku najvišeg paroksizma u vojsci ahajskoj koji je nastao zbog sukoba Agamemnona i Ahileja. Odisej pokušava uspostaviti red u vojsci i ubijediti je da nastavi s poslom zbog koga je došla pod zidine Troje.

U sudbinskim momentima zbiljskog života neke zajednice često se dogodi da isprednjače avetinje, zlomislenjaci i smutljivci. Homer zato među odličnike šalje bijednoga Tersita. Pušta ga da govori, iako mu to pravo ne pripada po pameti ni po čestitosti ni po porijeklu ni po dobrim namjerama. Iako u njegovim riječima ima istine, Tersit ružno napada Agamemnona, jer svoju bijednu dušu hoće da nahrani spoznajom da mu je uspjela namjera da odličniku javno i pred najboljim Ahajcima ospori vrijednost i do kraja pomuti ahajsku vojsku. Odisej rješava situaciju udarcom žezla po leđima drskog smutljivca, što izaziva opšti smijeh vojske i njenih glavara.

Homerova imaginacija ovđe lukavo postavlja najvišu intrigu. Ona je potrebna da bi publiku mogao izvesti na višu razinu razumijevanja ljudskih stvari. Na račun Agamemnonove pohlepe vrlo sličnu kritiku uputili su plemeniti Ahilej i bijedni Tersit! Mnogi tumači su se zapleli u ovu Homerovu „hermeneutičku“ zamku, ne shvatajući da on kazuje nešto krajnje jednostavno.

Ahilejeva kritika uznemirava cijelu vojsku. Potpuno ista kritika koju izriče Tersit izaziva smijeh. Ahilej je opravdano ogorčen na Agamemnona i iz poštenih namjera. Tersit je glas zlobne, zlomislene i nadobudne svjetine koja iskreno mrzi odličnike, ne zato što su učinili nešto nevaljalo, nego zato što su odličnici! Homer je Tersita usmjerio protiv Agamemnona da bi pokazao da niko kao ljudska rđa ne može mrzjeti valjanog čovjeka!

Gradacija značenja ovđe se ne završava. Homer poručuje ono najvažnije: Mogu najbolji ljudi i tersitski karakteri govoriti isto o istome! U dubljem smislu, vrijednosti njihovih govora su beskrajno različite. Nije od važnosti samo ono što se govori. Jednako je važno i ko govori, kako govori i poradi čega govori! Nije dovoljno govoriti istinu! Punoća istine postiže se samo ako onaj ko govori istinu ima moralni karakter koji je sukladan izgovorenoj istini. Govornik mora biti istinit, koliko i izgovorena istina!

Tersitski karakteri znaju da nijesu istiniti, nego su u svojoj dubini nešto naopako i lažno. Svrhu rasipanja svoga kritičkog otrova stoga nastoje lukavo predstaviti kao brigu plemenitog karaktera za istinu, pravdu, ljepotu i društveno dobro! Svoje tersitstvo oni oblače u odoru plemenitosti.

Jedna od malih crnogorskih partija – iz nejasnih razloga deklarisana kao suverenistička, budući da je u nekoliko opština pomogla četnicima da se dokopaju vlasti – u cetinjskoj poslijeizbornoj „drami“ do kraja je razotkrila svoj tersitski karakter. Ko nije bio spreman da pristane na produžena dejstva iluzija u viđenju političkih realija, morao je odavno zaključiti da ona prodaje lažnu monetu suverenizma, socijaldemokratije i poštenja.

Od početka je ta partija imala svilenu tersitsku prirodu, jer joj je bila nepodnošljiva hrabrost crnogorskih liberala!  Svoju je prirodu do kraja ogolila 2015. i 2016. godine. Od tada pluta kao brodolomnik u plićacima političke zbilje Crne Gore.

Nije ona nikada stekla moralno pravo da optužuje crnogorskog „Agamemnona“ zbog pohlepe ni zbog upropašćivanja suverenističkog procesa. Dugi niz godina, kao skupo plaćeni sluga, ona je jela hljeb s njegovoga stola. Svakim zalogajem je sve njegove  opačine stavljala i na svoju dušu. Bile su to i njene opačine, čak u egzaktno izmjerljivom dvadesetoprocentnom rastvoru! Sve njene objave istine su bezvrijedne, jer ona nije istinita! Nije istinita, jer je ne vodi plemenita namjera! Nije kredibilna ni dostojna da govori istinu! Nije istina za svakoga! Treba zaslužiti pravo da se govori istina!

Kad je razvrgnut njihov gospodarsko-sluganjski ugovorni odnos, śetila se ona da zbog svojih izgleda u budućnosti mora prati svoju političku prošlost. Na najgluplji način krenula je u pranje svoje biografije napadima na bivšem gospodara. Nije ona udarila na njega zato što je moralno progledala ni što se preobratila se u duhu. Naprotiv, zinula joj je nerealna ambicija da će ruženjem „Agamemnona,“ ona – kukavna i beznačajna – umjesto njega postati „Agamemnon!“

Ozbiljni crnogorski intelektualci od početka su shvatali potonje namjere tersitskog držanja ove partije. Neki od njih su ipak pokušali dobronamjernim apelima i kritikama da utiču na vođstvo ove partije da se ne udružuje s osvjedočenim neprijateljima Crne Gore!

Otuda ih je stiglo ono što se moglo očekivati od kolektivnog tersitskog karaktera ove partije. Dočekala su ih dva „socijaldemokratska“ Tersita. Jedan je formalni šef partije, a drugi njen kandidat za lokalnu cetinjsku pataricu.

Homerov Tersit nije bio spreman da položi račun odakle mu pravo da kritički govori. „Socijaldemokratski“ tersiti nijesu ni pomislili da se priupitaju odakle im moralno pravo na bezobrazluk prema najboljim crnogorskim intelektualcima. Odakle im pravo da udaraju na ono najbolje što Crna Gora danas ima?

Odakle im pravo – ako im ga nijesu vizirali šefovi „Srpskog sveta“ kao 2015. i 2016. godine – da iznutra ruše trošnu kuću crnogorskog suverenizma?

Kao što se pojavio, Homerov Tersit je odigrao svoju ulogu i nestao iz Ilijade. „Socijaldemokratski“ Tersit takođe će netragom nestati iz političkog života Crne Gore!