Crnom Gorom se ne može vladati iz Beograda!

Piše: Milenko A. Perović

Od vremena Garašaninovog Načertanija do danas u Beogradu su se mijenjale dinastije, političke „elite,“ vladajuće koterije, diktatori, samodršci i satrapi, centralni partijski komiteti, nosioci režima lične vlasti i „prozapadno orijentisani moderni političari.“ Svima su im bile iste namjere prema Crnoj Gori!

Sve ih je neodoljivo privlačila želja da politički, državno i duhovno Crnu Goru trajno podvlaste Srbiji. Jedni su namjeravali da ponište svaki oblik njenog postojanja. Drugi su šćeli da je trajno učine nekom vrstom srpskog dominiona ili „prisajedinjenom teritorijom.“ Treći su se držali „aksioma“ velikosrpstva da bez trajne okupacije Crne Gore nema ni „obnove Dušanovog carstva.“ Četvrtima je bilo dovoljno da svoje  duboke povijesne frustracije liječe činjenjem stalne štete Crnoj Gori i Crnogorcima.

Neki od njih su razradili cijelu prevarantsku mitološku „doktrinu“ – namijenjenu crnogorskoj političkoj nepismenosti – da Crna Gora ima nekakav posebni „dug prema srpstvu.“ „Oduživanje“ je imalo trajati do kraja vremena! Značilo je to da Crnogorci kao „dužnici“ moraju bespogovorno slušati Srbe i biti spremni da se u ime „duga srpstvu“ odreknu sebe i svojih nacionalnih i državnih interesa!

Da bi se  ova besmislica dublje ukorijenila u crnogorskoj narodnoj svijesti pridodat joj je najgluplji mogući mitologem o Crnogorcima kao „najčistijim Srbima.“ Iako je Crna Gora prošla brojne razvojne faze demitologizacije i racionalizacije društvene svijesti, ovi besmisleni, lažljivi i podli velikosrpski mitovi nijesu izgubili ništa na djelatnoj snazi u mentalno i moralno potkapacitiranim dijelovima stanovništva Crne Gore.

Fantazma o ’’dugu’’ i o ’’najsrpskijoj čistoti’’ vrlo djelotvorno navodi mnoge Crnogorce da se odreknu svog nacionalnog identiteta. Navodi ih da patološki mrze svakoga od Crnogoraca koji se ne hvata na velikosrpske mitološke udice. Crnogorci koji se nacionalno konvertuju u Srbe najvećim se dijelom identifikuju s onim najgorim u srpskoj povijesti i srpskom nacionalnom biću.

Svoju novokomponovanu „pripadnost srpstvu“ oni moraju stalno dokazivati obavljanjem najprljavijih i najzlikovačkijih poslova za Beograd. Vrhunac manifestovanja „pripadnosti“ – kao nezaobilazna „obaveza prema srpstvu“ – sadržan je u manijakalnom jurišanju na sve što je crnogorsko!

Velikosrpski ideolozi su najupornije među Crnogorcima ukorjenjivali mitologem da se Crnom Gorom nužno mora vladati iz Beograda. Stalno im je poručivano da nijesu sposobni da vladaju sobom i da nikako ne treba da imaju vlastitu državu, iako su je – s manjim prekidima – imali hiljadu godina!

Htijenje Crnogoraca da imaju vlastitu nezavisnu i suverenu državu dočekivano je neprekidnim ubjeđivanjima da ta opaka namjera znači „izdaju srpstva!“ Velikosrbima je svetogrđem „razbijanja srpstva“ karakterizirana svaka namisao o konsolidovanju crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta!

Moćnom propagandom ovih politikantskih mitologema svijest mnogih Crnogoraca generacijama je držana u stanju političke infantilnosti. Propagandom je učvršćivana fatalistička samorazumljivost „aksioma“ da je Crna Gora sudbinski vezana za Srbiju. Štaviše, potpuno prihvatljivom učinjena je laž da je Srbija jedini njen prijatelj u okeanu političkih neprijatelja!

Da bi se ovaj „fatalizam“ ukorijenio i trajao, politički Beograd nikada nije birao sredstva. Izdašno je potkupljivao Crnogorce da rade za „srpstvo.“ Posebnu bi studiju zasluživala analiza načina tog potkupljivanja. Kako bilo, potkupljivanje je uvijek bilo najdjelotvorniji način borbe Beograda protiv Crne Gore.

Od Obrenovića i Karađorđevića do danas u investicionim politikama Srbije uvijek su se morala nalaziti ogromna sredstva za investiranje u „srpstvo“ u Crnoj Gori! Njegov važni dio činilo je investiranje u nacionalnu konverziju Crnogoraca u Srbe. Đe nijesu pomagale pare ni politikanstka propaganda, „srpstvo“ je agresijom i zločinima ugonjeno u Crnogorce!

Strategija srbizacije Crne Gore proizvela je duboke posljedice u političkom, nacionalnom, kulturnom, jezikom i religijskom biću Crne Gore i Crnogoraca. Učinila je krajnje fragilnim crnogorsko nacionalno, državno i duhovno biće. Crna Gora je zbog toga u modernoj povijesti nekoliko puta bila pobijeđena od velikosrpskog hegemonizma. Samim tim, izlagana je svakakvim natresanjima beogradskih silnika i iživljavanjima velikosrpskog frustratornog uma.

Velikosrbe nikad neće napustiti psihopatološka žudnja da podvlaste Crnu Goru. Trajno stanje njihovog patološkog hegemonističkog uma korjeni se u dubokoj frustraciji i mržnji koju velikosrbima izaziva sâmo postojanje Crne Gore i Crnogoraca! Ipak, velikosrpstvo nikad nije uspjelo niti će uspjeti Crnu Goru trajno baciti na koljena!

Zla magma frustracije i mržnje – koja održava opsadno stanje osvajačke opsesije –  ne dopušta velikosrbima da shvate da je Crna Gora neosvojiva. Oni na nju gledaju pod presijom vlastite hegemonističke opsesije, a snagu njene vitalnosti prosuđuju po moralnoj ništavnosti petokolonaša koje u njoj uspijevaju potkupiti!

Zbog toga nijesu u stanju – niti će to ikada biti – da shvate jednostavnu povijesnu činjenicu: Nikada niko nije mogao trajno ovladati Crnom Gorom! Kao što su na Avganistanu lomile zube sve velike sile moderne epohe, tako se nijedan osvajač nije proslavio u Crnoj Gori!

Naopakost velikosrpskih predstava o vitalitetu Crne Gore potiče iz hegemonističkih ujediniteljskih škola mišljenja, iz iskustva dopuštanja Crnogorcima unosnog biznisa da Srbima prodaju srpstvo, kao i iz iskustva sa svim mogućim svojim Petim kolonama u Crnoj Gori.

Oni su čvrsto uvjereni da se Crna Gora može kupiti. Zbog toga nijesu u stanju shvatiti da je istinska Crna Gora nešto sasvim drugo od Srbije. Ne mogu oni shvatiti  da su Crnogorci nešto sasvim drugo od Srba! Koliko god se ukrštale i preplitale, Crna Gora i Srbija su dva svijeta! Za obje zemlje je najbolje da ostane tako!

Ovom zaključku ne protivurječi sadašnje političko stanje stvari u Crnoj Gori! Iluzija je da su ’’Temeljnim ugovorom’’ Crnom Gorom trajno ovladali velikosrpski imperijalizam i svetosavski klerofašizam. Naprotiv, ’’Temeljni ugovor’’ probudio je antejsko biće Crne Gore. Ono će neminovno dovesti do kraha velikosrpsku politiku u Crnoj Gori!

Na čemu se drži ovo smjelo predviđanje?

Ako se osvijetli pitanje šta su velikosrpstvo i zvanična državna politika Srbije u potonjih tridesetak godina činili da unište Crnu Goru i koliko su malo uspjeha imali u tome, postiže se perspektiva koja je potpuno drugačija od trenutne suverenističke dešperacije nad trenutnim političkim stanjem!

Prvo, sva ideološka, politička, bezbjednosna, medijska, „intelektualna“ i organizovana kriminalna struktura Srbije usmjerila se na to da uništi crnogorski suverenizam. Šćela je od Crne Gore načiniti „srpsku državu,“ dio „saveza srpskih država,“ najposlije – prisajediniti je Srbiji! Šćela je uništiti crnogorski nacionalni i državni karakter.

Drugo, ova je strategija provođena permanentnom političkom agresijom protiv svakog elementa spoljašnjeg i unutrašnjeg suvereniteta Crne Gore. Velikosrbi su svim sredstvima politički, bezbjednosno i medijski crvotočili Crnu Goru. Iz Srbije i njene političke, medijske i špijunske agenture u Crnoj Gori kampanjama stigmatizacije vršen je permanentni pritisak na sve crnogorsko. Neki „suverenisti“ su velikosrbima dobro pripomagali u tom poslu.

Treće, Srbija je ulagala ogromna finansijska sredstva u sve moguće oblike crnogorske izdaje i veleizdaje. Kao glavnu „privrednu“ granu ona je prema Crnoj Gori razvijala biznis veleizdaje. U njemu su sudjelovale sve „prosrpske“ i neke „građanske“ partije, „nezavisni mediji,“ mnogobrojni grantojedi te nacionalna i „kulturna“ udruženja.

Četvrto, Crkva Srbije bila je udarna pesnica u borbi protiv Crne Gore i Crnogoraca. Ribarila je ona i udbarila ljudskim dušama, otimala sakralno blago Crne Gore, konvertovala Crnogorce u Srbe, organizovala kaluđersku zamjenu za Sedmi bataljon, najposlije, provela svojevrsni državni udar pod kodnim nazivom „Litije!“

Peto, dvije potonje „crnogorske“ vlade  trudile su se da razore privredni, prosvjetni, naučni, kulturni i zdravstveni sistem, da desekulariziraju državu i Crkvu Srbije učine središnjom političkom voljom Crne Gore, da razore vojnu i bezbjednosnu snagu države, da uspostave sve elemente policijske i mafijaške države za obračun sa suverenističkim snagama.

Međutim,  sva se moćna sila ove osvajačke strategije efektuirala u bleferskom, šibicarskom i fakinskom pokušaju da se Crna Gora porazi „Temeljnim ugovorom,“ s potpisima dva seiza beogradskog diktatora! Iza privida trijumfa velikosrpske politike tu se pokazao jad njenog poraza!

Na čemu se zasniva ovaj stav?

Za uništenje Crne Gore, velikosrpstvo nikada pa ni sada nije mogao naći ljude od kalibra. Nikad, ni u jednoj generaciji  njegove Pete kolone u Crnoj Gori, pa ni u ovoj generaciji nije bilo niti je moglo biti valjanih i kredibilnih ljudi.

U svim svojim osvajačkim akcijama, Srbija se u Crnoj Gori mogla oslanjati samo na intelektualne i moralne tankodušiće! Sve što je ona mogla privući u Crnoj Gori da radi protiv Crne Gore – koliko god to bilo brojno i djelovalo moćno – bila je samo apsolutno nemoralna i do imbecilnosti glupa antropološka klatež. Ona čak nije nikad bila sposobna ni da shvati u kakvu je veleizdaju ugazila!

Tankodušići nijesu za velike stvaralačke, ali ni za rušilačke zadatke! Mogu oni načiniti poveliku štetu Crnoj Gori, ali ne mogu iščupati vriježu onome što se korjeni u hiljidugodišnjoj dubini!