Klovnovi se pitaju

piše: Željko Vukmirović

Biti premijer iz redova parlamentarne većine nastale nakon 30. avgusta 2020. nije mala zajebancija.

Moraš tu da imaš razne vještine. Ili da znaš da se bacaš po podovima crkava i manastira tvoje zemlje koje je okupirala vjerska organizacije tuđe zemlje ili bar da poput običnog beskičmenog insekta s klovnovskim manirima krojiš sudbinu svoje zemlje čineći sve u korist tuđe. Ljubakanje ruku uvaljenih mantijaša ili bar srdačno grljenje s njima je neizostavno u svakom slučaju.

A onda, imaš i verziju prema kojoj moraš da budeš daleko iznad svih i da pripadaš samom vrhu beskompromisnog političkog učinka. I tako stižemo do samo jednog imena i samo jednog, najvećeg i istinskog asa naročitog javnog angažmana kojeg svijet nikada prije nije vidio.

Dame i gospodo, please welcome Andrija Mandić.  

Od jugoslovenskog reformiste do srpskog ratnog pozivara. Od jutarnje izložbe karikatura posvećene negaciji nezavisne Crne Gore do popodnevnog stajanja pod crnogorskom zastavom na američkom NATO razaraču u Boki. Od nuđenja usluga američkoj ambasadi da uvede Crnu Goru u NATO do glavne ruske uzdanice u spriječavanju članstva Crne Gore u Alijansi. Od stvaranja Vrhovne komande na ulicama glavnog grada Crne Gore do bježanije pod kafanske svodove pred dubok tanjir sa koljenicom. I tako sve do komotnog isticanja kandidature za ulogu premijera. Logičan redosljed političke karijere jednog ovdašnjeg srpskog nacionaliste. Sve može. Ni za glavu ni za rep.

Čovjek je učinio apsolutno sve u cilju destabilizacije Crne Gore. I očigledno dobro inkasirao svoje zanimanje. Zato, red bi bio da nakon par klovnova zauzme premijersko mjesto i finišira svoj uradak.

Nego, frka je u tome što na sastanku parlamentarne većine nastale nakon 30. avgusta 2020. ima toliko klovnova da će čak i jedan istinski as morati da sačeka.

Jer, klovnovi se pitaju.