SPREMTE SE SPREMTE: Majčica Rusija zove!

Piše: Nebojša Redžić

Da se najprije nešto razumijemo: rusofile razlikujem od putinoljubaca.

Biti rusofil može biti sasvim plemenit osjećaj, satkan od najfinijih emocija prema ruskoj kulturi, ljepoti ruskih gradova, zlatnim kupolama Petrovgrada i mostovima na Nevi, sibirskim tajgama, prema Dostojevskom, Jesenjninu, Tolstoju, Ani Karenjinoj, Raskoljnikovu, bijelim noćima, Ermitažu, Boljšoj teatru…

Putinoljubac vam neće priznati da nije i rusofil. On će glumiti da voli sve što Rusiju čini velikom u očima istinskih rusofila. Ali, kada se samo malo zagrebe ispod površine, kod takvih ćeš brzo otkriti da ne vole ni Rusiju, ni ruski narod, ni pravoslavlje, ni Slovene, a ponajmanje rusku kulturu o kojoj najčešće ne znaju ništa. Oni obožavaju čvrstu ruku, diktatora, totalitarni režim, ropstvo, izolaciju od svijeta, smrt i razaranje. Oni se rukovode zakonom velikih brojeva, jer su im Beograd i Srbija, Partizanov i Zvezdin stadion, splavovi i zlatiborske zore, već postali isuviše mali i nedovoljni, da se ne bi zaklonili iza one o “nas i 300 miliona Rusa”, iza njihovih nuklearnih bojevih glava i Putinove “harizme” satkane od ludila kojim može uništiti mrski im Zapad. Nebitno im je, čak, što ubijajući Zapad, usput može ubiti i njih.

Nigdje se ta linija razdvajanja između rusofila i putinoljubaca nije pokušala predstaviti nevažnom i izbrisati, kao u Crnoj Gori i Srbiji. Tačnije, kod crnogorskih Srba i njima bliskih svetosavaca iz Vučićevog tamnog vilajeta. Kod “srpskog sveta” koji bi rado postao “ruski svet”.

Srpski putinoljupci obožavaju Ruse, ali selektivno, nije njihovo srce tako veliko da u njemu ima mjesta baš za sve stanovnike najveće slovenske zemlje. Recimo, ne vole tamošnju opoziciju, briga ih za Alekseja Navaljnog koji čami u Putinovom kazamatu, ne vole ni Borisa Njemcova, iako mrtav više ne može ugroziti ruskog tiranina. Oni će reći da vole rusku kulturu, iako o njoj nemaju pojma.

Oni danas kukaju kako svijet nema razumijevanja za kremaljsku stranu priče, kako je jednoumlje zavladalo tobože demokratskim svijetom, kako “zapadni zločinci” ukidaju “Sputnjik” i “Russia Today” kao oruđa Putinove propagande. Danas stoje na prvoj liniji odbrane navodne slobode govora i izražavanja, a nekada su se oduševljavali kada su Nadežda Tolokonikova i Marija Aljohina iz benda „Pussy riot“ osuđene na dvije godine zatvora zbog performansa „Bogorodice Djevo, otjeraj Putina“ izvedenog u moskovskom Hramu Hrista Spasitelja. 

Dok se bore za slobodu da cio svijet sluša zvanične laži Kremlja, promiče im da Putin zabranjuje malobrojne slobodne medije, ukida Facebook i Twitter, te pretvara rusku javnost u slovensku verziju Sjeverne Koreje. Jer, da se putinoljupci pitaju, nikakve slobode ne bi ni bilo, samo uživanja u ropstvu pod čizmom kremaljskog silnika.

Srpski putinisti u Crnoj Gori i Srbiji u Ruse ne ubrajaju ni desetine ubijenih novinara u Rusiji. Ana Politkovska, Jurij Šćekočihin, Igor Domnikov, Natalija Estemirova i Anastasija Baburova, (svi su iz samo jedne redakcije, iz „Novaje gazete“) – očigledno nijesu Rusi i Ruskinje, pa ih ne treba žaliti, niti tražiti pravdu zbog njihove nasilne smrti. Baburova je istraživala neonacističke pokrete u Rusiji, a naši putinoljupci su s početkom agresije na Ukrajinu, iznenada otkrili u sebi izraziti animozitet spram ovakvih ekstremističkih grupa. Zar ne bi trebalo da su na njenoj strani?

Putinisti, kao tobožnji vjernici, listom veličaju Kijevsku Rusiju, tu je ruski narod pokršten, tu su nastali prvi veliki pravoslavni hramovi, to su najveće ruske svetinje. Vidjeli smo slike pravoslavnih crkava koje je razrušila upravo ruska artiljerija. I to je samo početak opšteg razaranja sakralnog naslijeđa. Najgore tek slijedi, jer ruski topovi gađaju šta stignu. Zar se tako brane pravoslavne svetinje? Zašto srpskim putinistima koji su onomad litijali braneći svetinje u Crnoj Gori ne smeta rušenje crkava u Ukrajini? Biće da je i njihovo pravoslavlje šuplja priča, baš kao i njihova rusofilija.

Putin baštini Staljina

Među izgovorima za podršku ruskoj agresiji najluđi je onaj koji se poziva na grandioznu rusku kulturu. Putinisti, navodno, mnogo vole ruske pisce i ostale umjetnike, cijene i poštuju rusko stvaralaštvo – to je njima dokaz da su Rusi veliki narod, pa ih zato danas treba podržati, baš kao i vođu države Vladimira Putina.

No, kakve veze ima Putin sa ruskom kulturom i ruskim piscima? Činjenice govore suprotno, ne samo ove najnovije sa ratišta, gdje je očigledno da je Putin ubica i uništitelj, neprijatelj svega ljudskog, životnog i stvaralačkog. Putin je nasljednik jedne sasvim druge ruske tradicije. Ruski gospodar je prvi dio radne karijere proveo kao oficir KGB-a, a do dana današnjeg je ostao čovjek kagebeovskog mentalnog sklopa. KGB i Čeka su organizacije najzaslužnije za satiranje ruske kulture i književnosti. Neki Putinovi prethodnici strpali su u logore svakog pisca koji im je dopao ruku, progonili su i mučili sve što iole vrijedi u ruskoj kulturi, a ostatak su protjerali iz zemlje. Samo što to naši putinoljupci ne znaju, niti žele da znaju. Niti vide da Putin nije baštinik velikana ruske kulture, već onog koji ih je progonio i ubijao – Josifa Visarionoviča Staljina.

No, za razliku od ovdašnjih putinista, ima autentičnih Rusa koji nijesu ni pisci, ni umjetnici, ali su pročitali Putina. Neki ga se gade, neki ne žele voditi njegove besmislene ratove, a neki se ljudski je to, samo boje za svoju zadnjicu. I zato bježe.

Nakon govora ruskog predsjednika Vladimira Putina, u kojem je proglasio djelimičnu mobilizaciju i potvrdio da ne odustaje od svoje zločinačke agresije na Ukrajinu, mnogi su Rusi pohrlili da potraže spas u inostranstvu. Svjesni su da je Putinova odluka da napadne Ukrajinu geopolitička, ekonomska i moralna katastrofa.

Nije lako građanima Rusije koji ne podržavaju Putinovu zločinačku politiku. Ne mogu spriječiti njegovo srljanje u propast, žive pod konstantnom prijetnjom režima. Mogu birati između ostanka u svojoj domovini ili odlaska u inostranstvo. Brojne ruske porodice šalju svoju djecu, naročito sinove, izvan Rusije. Ili odlaze svi zajedno. Pokušavaju se spasiti od rata i smrti. Ne žele ubijati, ne žele umrijeti.

Karta iz Mosve ili Peterburga košta čitavo bogatstvo. No, put ka Rusiji, nikada nije bio jeftiniji, ni primamljiviji.

Najluđe što se može desiti Rusu koji je zbog Putinove politike morao pobjeći iz domovine je kada negdje u svijetu susretne Putinove obožavatelje. One koji žive u relativnom miru i sigurnosti, čije države nijesu direktno uključene u rat. One koji su uvjereni da je Putin veliki borac protiv Zapada i Novog svjetskog poretka, da ga je NATO natjerao da napadne Ukrajinu, da nam Putinova Rusija treba biti uzor i saveznik. 

U Srbiji ih je u impresivnim brojkama, u Crnoj Gori proporcionalno broju stanovnika, čak i više. Ma, ima ih koliko hoćeš u svim “srpskim zemljama”.

Kada treba nadugo i naširoko objašnjavati u birtiji ili online kako je Putin u pravu, oni su spremni. Ali izgleda da nisu baš raspoloženi svojim tijelom garantovati ono što prodaju jezikom ili tastaturom. 

Sada im je prava prilika. Veliki Vladimir je pozvao na mobilizaciju! Ovo je rat protiv Zapada! Što čekate, Rusija vas zove!?

Jesu li krenuli?

Sve je spremno za putiniste izvan Rusije koji su za boj spremni. Umjesto što se pate u tami svoje sobe dok tipkaju zapaljive postove, mogli bi nagomilani gnijev protiv Zapada, NATO-a,  ukrajinskih neonacista, ustaških plaćenika ili zbog oslobađanja Denisa Prokopenka iz pukovnije Azov, iskaliti na frontu.

Ali, niko iz matičnih političkih organizacija ih ne zove. Zovu samo majčica Rusija i Milica Zavetnica. No, nigdje informacije koliko ih se odazvalo. Dokle su stigli? Pate li se usput, jesu li dobili sendviče, nose li Vučićevu i Dritanovu sliku u novčaniku? Koliko još imaju do Donbasa? Hoće li, kao što su obećali, još jednom pročešljati Azovstal? Hoće li se samozapaliti u Zaporožju i označiti kraj svijeta? Ili će samo pucati u Novi svjetski poredak čije su razaranje tako zdušno prizivali na Fejsbuku?

Majka Rusija bi ih dočekala raširenih ruku. Neki dan su federalni zastupnici u Dumi donijeli zakon o pojednostavljivanju postupka dobijanja ruskog državljanstva za strance koji potpišu jednogodišnji ugovor s ruskom vojskom. Pomoć strancima koji dođu obećao je i grad Moskva, ponudile su se i lokalne vlasti. Sve je stavljeno u funkciju okupljanja svih putinoljubaca svijeta koji će, kada okončaju tu sitnicu od specijalne vojne operacije u Ukrajini i razaranja mrskog im Zapada, ostati da žive u jednoj državi koja će postati najmoćnija sila svijeta. Otjelovljenje ideje koju su neki od njih na mikronivou Balkana pokušali, ali nijesu uspjeli da sprovedu u djelo: Svi Srbi u jednoj državi.

Ovako će, istina, u jednoj državi ostati svi Rusi i oni koji to žele biti, ali svodi se na isto. Napuste li Rusiju svi protivnici režima novog svjetskog Firera, a dođu li im u pohode svi koji ljube onu Rusiju iz Gulaga, Staljinovih čistki i Putinove “denacifikacije”, biće to trijumf zla. Jer, sve fukare, zločinci, ološ, primitivci i nepismene barabe, bili bi na jednom mjestu.

To bi bila realizacija ideje Dobrice Ćosića s početka 90-tih o humanom preseljenju naroda. Istina, ovdje se ne bi moglo reći da su baš u pitanju preseljeni narodi, ali bi se svakako moglo govoriti o sabiranju idiota. Čak bi i mrtav Ćosić bio zadovoljan ako bi mu neko, ko ima uvid u zagrobni život, došapnuo da su konačno – svi putinisti (čitaj idioti) na jednom mjestu.

Ako su ovi naši uopšte krenuli. Jesu li?