Vrag je odnio šalu

piše: Željko Vukmirović

U bezočnom lažinjanju su kratke noge. Baš kao i u foliranju i muljanju. Još ako si kratkog rasta, nestanak svake nedoumice oko toga ti ne gine. S tim nema šale.

I eto ti prečice do prezira, jedne inače naročite sudbine koja tu i tamo sačekuje skorojeviće lišene elementarnih kvaliteta, uznesene u sopstvenoj umišljenosti i zatečene u bezprizornoj petljavini koju su kreirali svojom slobodnom voljom i izborom.

A onda te ambasadori pri svom dolasku u Agenciju za nacionalnu bezbjednost, pa iako si kakav takav i donekle važeći premijer, suminu na stepeništu bez pozdrava, bez ikakvog ustručavanja, kao da te nikada u životu viđeli nisu.

Zli jezici tvrde da su ambasadori pomislili da se radi o portiru, te kako je njihov sastanak bio najavljen nisu željeli da protokol narušavaju bespotrebnim zaustavljanjem ili suvišnom komunikacijom. Drugi vjeruju da se diplomate ionako bave samo aktuelnim trenutkom, te da ih nekakva ustanovljena prošlost savršeno ne zanima. Treći, pak, tvrde da je cijela scena bila neprijatna do bola, da se ružnoća jednog prezira nije dala sakriti, da je onaj “odlazeći” bio modar u licu, s očima ka’ u tuđu glavu, nekako nebitan, nekako nikakav.

No, priča se svašta…

Ono što se zna je da je premijer u tehničkom mandatu bio pozvan u Agenciju za nacionalnu bezbjednost i da ga je neko po prvi put u njegovom profesionalnom političkom životu stvarno pitao za nešto, nakon što njegov bliski saradnik nije bio ni uhapšen ni priveden, nakon što se pohvalio pronalaskom kamiona sa ukradenim cigaretama, nakon što se pohvalio borbom protiv kriminala bez pardona, nakon što se pohvalio kako nema šale s državom.

I u tome je najveća fora odlazećeg premijera prepoznatog po neiskrenosti bilo gdje i bilo kad.

Vrag je odnio šalu.