Sramota je važna

Piše: Nebojša Redžić

Ima jedan trogodišnji dječak iz mog komšiluka koji se stalno igra vlastitom muricom. Svakodnevno, uvijek kada prođem, murica mu je na izvan i on se, onako uživljen u prijatnost koju valjda osjeća dok to radi, samozadovoljno poigrava. Zabrinuti roditelji pitali su me za savjet i ja sam im rekao da uvijek kada to uradi, uskliknu: to je sramota. Ponavljanjem riječi sramota, valjda će shvatiti da je to radnja koja ne treba da bude predstava za komšiluk. Nego nešto sasvim lično. Već odavno držim da je sramota važna. Sramotu treba vratiti u javni život. Ako još ima vremena za to.

Politika kontroverznog premijera u tehničkom mandatu Dritana Abazovića podsjetila me na tog dječaka. Dritan mi zaista liči na nekog, naizgled odraslog, ali odveć izvitoperenog tipa koji pred TV kamerama konstantno drži svoju muricu u rukama i pokazuje je spoljnjem svijetu. Njegov politički egzibicionizam ne zna za pojam sramote. Niti sramota kod njega postoji kao moralna kategorija. Jer, njega nikada nije sram.

Ni kada prodaje tuđu kulturu i istoriju. Ni kada ustoličava tuđinske popove koji nas krstom dijele. Ni kada ponižava narod koji je stvario državu u kojoj je premijer. Ni kada na taj narod, cetinjski, baca hektolitre suzavca, iako zna ko je crnogorske Albance spasio pokolja 90-tih. Nije ga sram ni kada ima špijune u svojim redovima. Ni kada državu zadužuje milijardama. Ni kada se sazna da imamo 30 hiljada lažnih diploma. Ni kada zapošljava Kurtija, bez obzira na kaznenu evidenciju. Ni kada čuva Miloševića, iako zna da Rade možda krade. Ni kada mu Vučić pokloni kliniku za brata. Ni kada mu neko kaže da je izdajnik.

Na Abazovićevom mjestu, neki čojski i sojski Albanac ili Crnogorac – to je nekada bilo tako blisko – odavno bi posramljen, došao kod neke osobe koja je moralni autoritet i ponudio najmanje što može – ostavku. Ali, omaleni Dritan nikada nije posramljen. A možda nema tog moralnog autoriteta pred kojim bi se pokajao. Ili ima, ali ga možda smatra mjesno nenadležnim, jer se nalazi u drugoj državi. Jedan je sa bradom, a drugi je nema. Ali je široke ruke. I možda baš u toj širokoj ruci, leži suština svog zla koje nas je snašlo.

Jer, u slučaju Dritana Abazovića na djelu je visoka korupcija. Obrni-okreni, svi putevi vode ka tom zaključku. Ako je klinika BioCell u Beogradu na 3500 m2 koju je, priznao je, Vučić poklonio njegovom bratu, nešto vidljivo čak i iz Air Montenegro aviona, strane obavještajne službe morale bi znati koliko je puta Dritan u Beograd došao po keš, a koliko je novca za anticrnogorske projekte “srpskih kuća” obezbijeđeno preko računa. Oni to znaju, ali ćute.

Dok su grmjeli na bivšu vlast i pominjali visoku korupciju, grajali su i Vanja i ostale NVO vanje. I neka su. Trebalo je tome stati na kraj. Ali, zašto Vanja sada ćuti? Ili, još gore, zašto sada, dok ćuti, dobija francusko odlikovanje Viteza Nacionalnog reda? Otkad se ćutanje smatra viteštvom?  I ko to nagrađuje ubijanje identiteta jedne države, koja – ako se može nečim pohvaliti – nesporno nikada nije oskudijevala upravo u viteštvu.

Zato, svi tragovi koji se tiču visoke korupcije „nove većine“ koji vode ka Beogradu i nekim ambasadama – smrde nečovještvom. I neviteštvom.

Institucionalne katakombe

Jedan prijatelj čiji me intelekt ponekad fascinira, reče mi nedavno da je Dritan Abazović anarho ljevičar. Usprotivio sam se. Ne zbog ovog određenja i konstrukcije o kojoj ranije nijesam razmišljao. Usprotivio sam se jer sam se začudio čovjeku koji mi pokušava reći da je Abazović uopšte – nešto. Jer, njegova politika, njegova ideologija, njegovo poimanje Crne Gore, meni od prvog dana ne liči ninašto.

Njegova politička orijentacija se ne može odrediti, jer je njegova jedina konstanta političko konvertitstvo. On nema ni ideologiju, jer je trebalo mnogo mašte i dječačkih snova da iz sijenke ulcinjskih ili sarajevskih džamija, ugledaš beogradsku Patrijaršiju i zavoliš je do nivoa podaništva. On nema ni državničku viziju, jer koliko treba da budeš glup ili korumpiran, da umjesto Evropske unije odabereš Otvoreni Balkan i tako utopiš državu kojoj si premijer u dva velikodržavna projekta…Nema on ni ideale, jer kakav to čovjek treba da budeš da umjesto Marka Miljanova ili Leke Dukađina, odabereš lik i djelo Aleksandra Vučića?

No, hajde da priznamo da neki segmenti Abazovićeve politike imaju elemente anarhizma. Anarhisti, znamo, ne priznaju nikakav poredak. Njihova parola je „smrt državi“. Ponešto se poklapa.

Zaista, mislio sam da nema veće gluposti nego tvrditi da predsjednik Đukanović nema ustavno pravo da ukazom raspusti crnogorski parlament, jer ima. Onda je uslijedila još veća glupost: ljudi su najavili donošenje zakona kojim će se definisati ustavna ovlašćenja predsjednika! Zamislite zakon koji derogira Ustav! Ali, ako me neko pita može li to, kažem da je u nesrećnoj Crnoj Gori, ovakvoj kakva je, sve moguće pa čak i da niži pravni akt bude važniji od najvišeg! Uostalom, zar politički dogovor iz 2012. godine (akteri: Lukšić, Milić, Medojević i Mandić) nije poništio crnogorski, koji je u UstavObjavau službeni jezik i – uvodeći crte, linije i donje crte – učinio da dobijemo još tri službena jezika! Taj politički dogovor na snazi je i danas.

Taman kada sam pomislio da niže ne može, uslijedila je najava da neko želi rekonstruisati Vladu u tehničkom mandatu! Rekonstruisati, dakle, Vladu koja je pala. I koja, osim ako joj Eskobar nije dao neke nove ovlasti, ima mogućnost jedino da traje do izbora nove! Jer, tvrde, Ustav to ne zabranjuje. Tačno. Ali, Ustav ne zabranjuje ni da ukradete autobus pun putnika i sa njim se zaputite u provaliju, pa opet to nije uputno raditi. Tako mi takvih pravnika!

No, rekoh – uklapa se. Nijesmo li već odavno zaključili da je cilj Abazovića i stare većine da stvore institucionalni haos, da uruše pravni poredak i obesmisle Ustav i zakone, kako bi na tim katakombama izgradili „srpski svet“?!

Koliko je „staroj većini“ stalo do pravnog poretka Crne Gore, govori njihov odnos prema Sudskom i Tužilačkom savjetu, te izboru sudija Ustavnog suda.

Nije, zaista, čudo što iz Crne Gore – kako to fino reče Milan Knežević – bježe i neuropsihijatri. No, možda neće dalje od Beograda, gdje će ih zaposliti Džihan Abazović. Ako ovako nastavimo, više nećemo imati ni bolnice, ni zdravstveni sistem. Pa ćemo se u Beogradu lEčiti, a Srbija će nas hraniti. Hoće li nas Rusija braniti, zavisi od ukrajinske kontraofanzive.

Završni čin

Kad pomenuh liječenje i zdravstveni sistem, Dritan vjerovatno nije kriv ni za to. On je „samo“ glasao i podržao tu Spajićevu genijalnost. Evropa sad! Zbog koje danas nemamo lijekova za onkološke pacijente, ni za dijabetičare, čak ni za one koji iznenada dobiju srčani udar. Ali zato, partija „Evropa sad“ ima strašnu kampanju.

Potpuno nespremno dočekujemo zimu za koju tvrde da će biti jedna od najtežih. Nemamo ni plan za slučaj nestašice energije i hrane. Zato nam borbe oko unosnog šverca ne nedostaje. Samo što se kod nas tradicionalno njeguje kriminal pod pokroviteljstvom države, na štetu budžeta i građana koje niko ništa ne pita. Partitrokratija nije nestala nego je, naprotiv, samo dobila nove aktere. Sistem nije taknut, nego su se novi protagonisti destrukcije samo uklopili u njega.

Na sceni je završni čin sloma crnogorskog i drugih naroda ove, sve obesmišljenije države. Sluganstvo jednom mora doći na naplatu. Izmiljeli su feudalni „građanisti“ koji su sebi dali za pravo da duhovno raskubanu državu prodaju srpskim popovima. Predvodi ih bahati đilkoš koji ne shvata da ponižavajući sebe, ponižava sve nas koji držimo do državnog i nacionalnog dostojanstva. Ali, valjda to tako treba. U njegovim projekcijama, naravno.

O standardu stanovništva, o socijalnoj edukaciji ili o antifašističkom učenju istorije, staraće se neka druga vlada. U njoj neće, ne može, niti smije biti nekoga ko se zove Dritan Abazović.

Još ako uskoro dobijemo zakon o ustavnim ovlašćenjima predsjednika države, a Vlada u tehničkom mandatu bude rekonstruisana, onda više nećemo ni smjeti da pitamo: ko je ugasio svjetlo!?