Vučić i njegovi emisari će slomiti zube u Crnoj Gori!

Piše: Nebojša Redžić

Učesnici skupa „Ima nas“ nijesu sinoć upali u crnogorski parlament, a što je najvažnije – nijesu ni pokušali da to učine. Da li ih je u toj „namjeri“ odvratio Jole Vučurović, čuveni ”antifašista” i borac za multietnički sklad jedine mu države Crne Gore, nije poznato. Tek, za reakciju policije, niti onu „preventivnu“ tužioca Novovića, nije bilo potrebe jer su učesnici skupa još jednom pokazali viteški pristup u nepristajanju da im država bude porobljena i institucionalno do kraja urušena.

No, po čemu je onda značajan javni apel Jola Vučurovića, rekoh li već – čuvenog ”antifašiste” i borca za multietnički sklad jedine mu države Crne Gore? Pa, po tome što osim tri laži u jednoj rečenici koje sam već dva puta potencirao, dugo nijesam napisao da je nepodnošljiva lakoća kojim beogradski vazali pokušavaju Crnogorce, a bogme i Crnogorke predstaviti kao ekstremiste, počiva na poremećenom sistemu vrijednosti gdje se zaštita vlastite domovine želi predstaviti kao ekstremizam, a nasrtaji na nju – kao odbrana „njegoševske“ Crne Gore.

U svemu je izdaja koja se provlači kao konstanta činbenika „srpskog sveta“ gotovo zanemarljiva pred logikom primjenjenom nebrojeno puta u srpskim oslobodilačkim ratovima 90-tih i ovogodišnjoj ruskoj agresiji na Ukrajinu. Najprije se mapiraju tzv. ekstremisti, sačine spiskovi, proglasi opasnost od njihove spremnosti da udare na nezaštićeni srpski i ruski narod i onda se zahtijeva preventivna reakcija, a da oni popisani nijesu ni prstom mrdnuli.

Matrica poznata još od Marovićevog „rata za mir“ kada su imaginarne „ustaške horde“ jurišale ka Herceg Novom, pa preko svih srpskih ratova od Karlobaga do Prizrena, sve do Putinovog udara na ukrajinske „naciste“. Nešto slično viđeno je i na Kruševom ždrijelu, da ne rečem Belvederu, gdje je onaj policijski komandir sve to sažeo u kratku, odvažnu poruku koja je glasila: „Bolje mi njih, nego oni nas“!

Danas, kada Jole vjerovatno likuje što napada na Skupštinu nije bilo jer su učesnici skupa „raskrinkani“ prije nego su išta i pokušali, on će prije iz svog nacističkog vokabulara smisliti nešto poput onoga da zasluge za sačuvani mir pripadaju njemu, nego što će jednostavno priznati – da je lagao.

No, nije Jole uoči skupa bio vodeći lažov „srpskog sveta“. U stopu sa njim išla je i Jelena Jovanović, „novinarka“ ili, što li već, poznatog koncerna Vijesti, koja je najprije sastavila spisak crnogorskih ekstremista i ekstremistkinja (kaže li se tako?), a onda ga u dogovoru sa Željkom, inače Dritanovim mentorom, plasirala dan uoči skupa, ne bi li one malo manje tvrde Crnogorce/ke odvratila od skupa gdje im je prijetila opasnost da ih stigne Joletova kletva!

E, sad, od „novinarke“ Jelene koja uživa u pjevanju pjesama o klanju Turaka sa momcima koji se nipošto ne smiju označiti opasnim, nego su tako blagorodni i ljubavni da se od njih topi i led u Sibiru, nemoguće je bilo nešto bolje i očekivati. Opet je tu u opticaju ona priča o vrijednostima za koje se zalaže ona, potom oni koji su baš nju angažovali da sastavlja spiskove i dijeli žute trake, pa i on (Željko) koji je silno želio da se odlučujući udar na ekstremiste desi baš sinoć po sistemu po kojem ministar Adžić hapsi ljude po Cetinju koji mu kažu da je izdajnik.

Uz sve, ne smijemo zaboraviti ulogu Aleksandra Vučića koji je za svoj posao u Crnoj Gori angažovao i platio svu tu malu i veliku ološ, uključujući velike demokrate Šolaka i Đilasa koji su mu u Srbiji, kažu, opozicija. No, kada je Crna Gora u pitanju, svi su na istom zadatku: Jole, Jelena, Željko, Šolak, Đilas i svi ostali rakčevići i miškoperovići, udruženi u nakani da Crnu Goru izbrišu i on nje naprave parking za pohod na vrh Lovćena koji će se, naravno, desiti dogodine.

Kako je Željko odabrao Šolaka?

Evo, priznaću i sopstvenu jeres: prije nepunu godinu, popio sam piće sa Željkom Ivanovićem. Neću vam otkriti sadržaj razgovora iz prostog razloga što je čovjek prema meni izuzetno korektan, posebno od kada mi je ukrao 3% vlasništva u Vijestima, ali ću se sjetiti samo jednog detalja koji mi je rekao: u danima kada su lani stigle ponude da se koncern proda, veli mi Željko da je ona Vučićeva bila četiri puta unosnija od Šolakove. No, tada je stupila na scenu njegova supruga koja mu je rekla: „Kako ćeš moći da se pogledaš u ogledalo ako prihvatiš Vučićevu ponudu?“

To je bio odlučujući momenat da Željko prelomi i prihvati Šolakov novac, koji je tog trena postao, iako 4 puta manji, nešto što čuva obraz. Tako su Vijesti, baš kao i engleski fudbalski klub Sautempton, otišle u ruke Šolaka, koji se u prevodu sa engleskog na srpski zove Dragan Đilas.

No, Željko nije znao, onako neznaven i naivan, da se Đilas, u prevodu sa srpskog na crnogorski, kaže Vučić. A možda, u zanosu brojanja novopristiglih miliona, nije želio da troši svoje moždane vijuge na retoričko pitanje: a koja je to razlika između Đilasa i Vučića? Ima li je? Što je to što Đilasa čini opozicionarom, u odnosu na Vučića koji je vlast? I u čemu bi se to Vijesti razlikovale da ih je kupio Vučić, u odnosu na aktuelnu papazjaniju u kojoj se vidi uređivačka ruka Đilasa?

Da je na vrijeme o svemu razmislio i dobio prave odgovore, recimo, od svog saborca Miška Perovića, danas bi bio za četiri puta bogatiji. No, Željko kao Željko, uvijek mu je obraz bio na prvom mjestu.

E, sad, uloga Vijesti, kao medija koji je u minulim decenijama stekao reputaciju objektivnog, prorežimskog glasila kojem su na prvom mjestu činjenice, višestruko je značajna u procesu završnog udara učesnika na tenderu za kupovinu Vijesti na Crnu Goru i – zaključno – na Njegošev mauzolej kao krunu predanog rada na rascrnogorčenju mrske im države.

Ne bi bilo ispravno tvrditi da je u pitanju kontinuitet njihovog djelovanja iz minulih decenija. Znamo svi da su Vijesti od momenta kada su Perović, Ivanović i Tadićka shvatili da ih je navodno Milo izradio za obećane funkcije – postale opozicione. Ali, dozvoliću sebi da se i sam deklarišem kao opozicionar u potonjoj deceniji u kojima su ljudi iz DPS-a poništili barem pet konkursa gdje sam bio najozbiljniji kandidat – samo zato što sam im ukazivao ne greške u vršenju vlasti. Pa kako to onda oni odoše sa snagama koje od prvog dana negiraju državu i žele da je nema, a ja ostadoh u frontu sa onima koji je brane? Čudno je to opozicionarstvo. I ima različite motive, prije svega. Možda bih i ja – da su mi Vučić i Đilas ponudili debelu svotu – razmišljao drugačije o patriotizmu?! A možda i ne bih, ne znam. Ljudi su kvarljiva roba.

No, pitam se samo ima li Željko  i dalje ono isto ogledalo pred kojim bi se stidio da je koncern prodao Vučiću, a ne Đilasu sada, kada njegova „novinarka“ proglašava ekstremistima časne ljude i borce za ono za što se i Željko nekada borio dok je bio Crnogorac? Sve dok nije prihvatio četiri puta lošiju, Đilasovu ponudu.

A onda, u noći, čuješ glas predaka

Svi putevi me, nakon svega, vode ka uviđanju da je Aleksandar Vučić odabrao nešto drugačiju taktiku borbe za Crnu Goru od one koju je imao njegov prethodnik po ideji, Slobodan Milošević. Prije svega, Vučić je za takvu nakanu obezbijedio međunarodnu podršku koju Sloba – nije imao. Malo Eskobar, malo Kristofer Hil, malo ambasadorke u Podgorici… Pa onda, novi kolaboracionisti: malo Vijesti, pa malo više DF, Srpska kuća, Dritan, URA i svi ostali koji nemaju problem sa tim da se označe kao izdajnici. Pardon, taj problem ima samo jedan ministar iz Ure, koji je spreman da hapsi kad neko počne da mu se sprda što je kao mali želio postati liberal, a umjesto toga postao, vele, izdajnik.

No, dobro. Kako da ga, recimo, prevaspitani Dejo Turčinović oslovi kada ga nakon odslužene kazne ponovo sretne u kafani? Evo, neka bude da Filip Adžić nije izdajnik. Ali, kako se zove to kada možeš da spasiš 650 crnogorskih crkava i manastira i milione kvadrata zemšljišta da ne odu u ruke beogradske Patrijaršije, a ti daš ostavku i prepustiš taj prljavi posao partijskom kolegi? Kako se zove to kada kao ministar glasaš za „temeljni“ ugovor kojim grobove svojih predaka predaješ Beogradu? Kako se zove kada možeš da spriječiš da tvoje komšije, rodbinu, braću gađaju hektolitrima suzavca, a ti na sve ćutiš? Kako se zove kada dvije godine učestvuješ u jednoj anticrnogorskoj, antievropskoj, anticivilizacijskoj vlasti? Evo, neka bude da sam ja izdajnik zato što o njemu mislim da je to izdaja svoga naroda, svoga grada i svoje domovine.

Djeluje pomalo demorališuće kada čovjek vidi da je za svoje namjere, Vučić vješto upregao u istu kočiju čak i mnoge bivše Crnogorce. Upravo to je razlog što ću ponoviti ono što sam pisao i prije godinu: Vučić u Crnu Goru nikada neće poslati vojsku i učiniti grešku koju je srpska zvanična politika načinila 1918. i 1991.- 2000. godine. On veoma dobro zna da se u Crnoj nam Gori nakotilo toliko odrođenih đetića koji su dugotrajnom politikom asimalacije spremni da budu delije, da više nema potrebe da mobiliše po Leskovcu i Crnoj travi, kada u Vasojevićima i Pljevljima ima domorodaca koji više i bolje mrze od njih.

Kada se u Skupštini donesu svi oni najavljeni, antiustavni zakoni, kada postave Lekića za premijera, smijene Đukanovića i usvoje budžet koji vodi u ekonomsku propast, tada ćemo znati da je neko ugasio svjetlo. Umjesto evropskih led sijalica, Crnogorci će tada upaliti šterike i jasnije nego do tada morati da vide što im je ostalo od Crne Gore.

Slično je bilo i 2000. godine kada je Slobodan Milošević imao kulminaciju svoje autoritarne vladavine. Tada je odlučio da završnu pobjedu nad Crnom Gorom, brzo zaboravivši sve druge poraze, proslavi na onoj poljani gdje je nekada u Beranama bio aerodrom. Mobilisao je sve anticrnogorske snage i silnom vojskom prepriječio sve puteve, kako bi onemogućio neprijatelje Velike Srbije da dođu do Berana. Prevario se! Skup ni izbliza nije ispunio očekivanja, a svjetine je došlo toliko da su režimski listovi iz Beograda morali da dupliraju fotografiju mase, kako bi izgledalo da ih je više. Bio je to posljednji Miloševićev miting, a Crna Gora, iako naizgled poražena i ponižena, proglasila je njegov kraj.

Sad samo čekam da Aleksandar Vučić proglasi pohod na Lovćen. Ili da najavi neki nešto laganiji skup, recimo u Šavniku, kao krunu pobjede nad Crnom Gorom. Sasvim sam siguran da bi to bio početak njegovog kraja, onaj momenat koji je, kao i Miloševiću, postao način da polomi zube. I to baš ovdje, na ovom kršu, koji je za izdaju vazda imao pravu riječ, a za okupatora vazda pravi odgovor.

Za sada, momenat u kome su Željko, Jole i ostali Vučićevi emisari poželjeli da zaključe kako Crnogoraca više nema, da ih je potčinio sebi, da je njihovu istoriju, kulturu, crkvu i običaje proglasio svojim, bio je momenat onog pravog, masovnog buđenja ovdašnjeg instinkta za opstojnošću. Tako je bilo i sinoć. Ne znam da li je ulogu odigralo ono klatno Milovana Đilasa koje je u ovom vremenu dobrano preteglo na srpsku stranu, ili su prosto, Crnogorci shvatili da su prikliješteni uz zid i da više nema prostora za uzmicanje, ali se ono DOSTA, baš glasno čulo. Masovnost i odlučnost učesnika protesta još jednom su utjerali strah u kosti rušiteljima sopstvene domovine.

Jer, kada si ubijeđen u svoju ideju i kada braniš kućni prag, nema tog okupatora i asimilatora koji te može pobijediti. Biti svjestan svog ideala patriotizma, jače je od bilo kakvog podaništva tuđinu i služenja njegovim interesima.

Uostalom, kada ste vidjeli da se na nekom balkonu u Podgorici vijori trobojka? Jer, stid zbog izdaje ponekad ne proradi samo kada se gledaš u ogledalo. On dođe tiho, kada se najmanje nadaš – i ne da ti da zaspiš. A onda, negdje u noći, čuješ glas svojih predaka, njihove korake … i shvatiš ko si i što si. Umjesto sluganstva, odabraćeš sebe i svoje JA. I znaćeš da je ponovo svanula neka majska ili decembarska, svejedno, zora slobode.